Dubinska analiza pitanja: Zašto baš ti?

Kad smo kao klinci igrali nogomet na ulici, izbor momčadi imao je jednostavnu proceduru: dvojica najboljih (ili barem dvojica koja su najuspješnije širila glasinu da su najbolji) postala bi kapetani, a zatim bi naizmjenično birala ostale. Prvi bi nestali poznati golgeteri. Nakon njih uporni trkači, pa pouzdani obrambeni igrači…

Za kraj bi ostali mali Pero (koji je donio svoju kožnu loptu) i onaj debeli Dragan. Prvoga se moralo uzeti iz diplomatskih razloga, a drugi je bio koristan kao golman jer je najbolje pokrivao prostor između vratnica.

Opravdavanje odluke

Premda smo bili djeca, izbor je bio ozbiljno promišljen. Kapetani su u nekoliko sekundi procjenjivali brzinu, snagu, iskustvo, pouzdanost i prijašnje rezultate svakog kandidata. Pritom nisu naglas analizirali svoj odabir: „Marko pokazuje iznimnu prostornu orijentaciju i dobar omjer eksplozivnosti prema tjelesnoj masi.“ Samo bi rekao: „Ja ću Marka.“

Mnogo godina poslije postupak odabira se, barem naizgled, zakomplicirao. Istina, sada više ne biramo tko će igrati lijevo krilo, nego osobu s kojom ćemo otići na kavu i u kino, pa akobogda završiti u krevetu, podizati djecu, dijeliti godišnji odmor i jednog dana voditi rat oko toga kako se pravilno slaže posuđe u perilicu.

Ipak, pitanje koje stoji iza odabira je uvijek isto: zašto među svim raspoloživim ljudima izaberemo baš određenu osobu?

A odgovor koji poslije ponudimo obično zvuči vrlo razumno: privukao nas je njezin humor ili osmijeh, njegova inteligencija, toplina, samopouzdanje, pogled, glas ili način na koji razgovara s konobarom… Sve su to sasvim mogući razlozi. Problem je samo u tome što naš mozak često počne birati prije nego što svjesni dio nas dobije riječ. Svijest tada ne radi kao predsjednik izbornog povjerenstva, nego više kao glasnogovornik koji pred kamerama opravdava odluku donesenu na sastanku kojem nije prisustvovao.

Popis za kupnju koji ne nosimo u trgovinu

Kada ljude pitate kakvog partnera žele, dobit ćete relativno uredne odgovore. Jer naravno da želimo nekoga inteligentnog, stabilnog, duhovitog, iskrenog, privlačnog i brižnog, a da po i dobro zarađuje, ali nije opsjednuta poslom, koja je samopouzdana, ali ne umišljena, osjećajna, ali ne naporna, spontana, ali pouzdana. Ukratko, tražimo jednoroga koji prdi svjetlucave konfete, zna kuhati i ima riješeno stambeno pitanje.

Veliko istraživanje Davida Bussa iz 1989. obuhvatilo je 10.047 ljudi iz 37 uzoraka u 33 države. Žene su u prosjeku više od muškaraca vrednovale financijske mogućnosti i ambicioznost partnera, dok su muškarci više vrednovali mladost i fizičku privlačnost. Slične prosječne razlike pronađene su i u novijem istraživanju provedenom u 45 država. To su robusni nalazi, ali riječ „prosječno“ ovdje obavlja težak fizički rad. Oni ne znače da svaka žena traži vlasnika naftne platforme niti da svaki muškarac pri upoznavanju prvo traži rodni list.

Još je zanimljivije što popis želja često slabo predviđa stvarnu privlačnost. Paul Eastwick i Eli Finkel najprije su pitali sudionike brzih spojeva što im je važno kod partnera. Muškarci su, očekivano, tvrdili da im je izgled važniji, a žene da više cijene zaradu i status. Kada su se zatim našli pred stvarnim ljudima, te razlike gotovo su nestale. Privlačnost i potencijal zarade djelovali su slično na muškarce i žene, dok unaprijed navedene želje nisu dobro predviđale kome će se pojedini sudionik stvarno poželjeti ponovno javiti.

U drugoj studiji brzih spojeva najjači pojedinačni prediktor početnog sviđanja za oba spola bila je fizička privlačnost druge osobe. Ali nije objašnjavala sve. Postojao je i poseban učinak pojedinog para, ono zbog čega se dvoje sasvim prosječno privlačnih ljudi međusobno oduševi, dok ih ostali u prostoriji pristojno ne primjećuju.

Dakle, možemo imati kriterije. Možemo ih čak zapisati. A onda će u prostoriju ući netko tko ne zadovoljava pola uvjeta i cijeli dokument učiniti administrativno nevažećim.

Tijelo govori, ali često ga loše prevodimo

Fizička privlačnost nije kulturna izmišljotina niti dokaz naše moralne površnosti. Lice, tijelo, kretnje, glas i miris nose podatke o dobi, zdravlju, snazi, hormonalnom razvoju i ponašanju. Evolucijski je sasvim smisleno da smo razvili brze sustave koji takve znakove primjećuju.

Ali između tvrdnje „neke tjelesne osobine nose korisne informacije“ i tvrdnje „mozak iz širine kukova precizno izračuna plodnost“ nalazi se poveća znanstvena provalija.

Jedan od najpoznatijih primjera jest omjer struka i bokova. Devendra Singh je 1993. sudionicima pokazivao crteže ženskih tijela različite građe i pronašao da su tijela s omjerom struka i bokova oko 0,7 redovito ocjenjivana privlačnijima. Taj je broj vrlo brzo dobio status nečega između biološke konstante i svetog grala muškog ukusa.

Poslije se pokazalo da su stvari mutnije. Preferencije se razlikuju među kulturama, a procjene ovise i o ukupnoj tjelesnoj građi, masi, veličini struka, bokova i načinu na koji su tijela prikazana. Novije istraživanje iz 2024. pokazalo je i da je u klasičnim crtežima omjer struka i bokova bio pomiješan sa zakrivljenošću obrisa tijela. Kada su istraživači te dvije varijable razdvojili, zakrivljenost je zajedno sa širinom tijela objasnila 92 posto varijance ocjena privlačnosti, a model temeljen na omjeru struka i bokova 63 posto. Broj 0,7, čini se, nije PIN evolucije.

Slično vrijedi za velike grudi, široka ramena i snažnu čeljust. Takve osobine mogu utjecati na dojam ženstvenosti, muževnosti, zrelosti, snage ili zdravlja, ali nisu pouzdani laboratorijski nalazi plodnosti, testosterona ni buduće roditeljske kvalitete.

Muška lica s izraženijom čeljusti i obrvnim lukovima često se procjenjuju dominantnijima. Ponekad se doživljavaju i privlačnijima, osobito kada se procjenjuje kratkotrajni partner. Ali izrazita maskulinizacija može istodobno ostaviti dojam agresivnosti, manje topline ili slabije spremnosti na dugotrajno ulaganje. Osoba koja izgleda kao da može obraniti obitelj od čopora vukova može izgledati i kao da će poslije obrane zaboraviti poslati poruku.

Godinama je bila popularna tvrdnja da žene oko ovulacije jače preferiraju maskulinizirana muška lica jer tada navodno traže „bolje gene“. U najvećem longitudinalnom istraživanju te hipoteze 584 žene više su puta davale uzorke sline i ocjenjivale muška lica. Promjene njihovih spolnih hormona nisu pouzdano pratile promjene sklonosti muževnijim licima. Žene su ih u prosjeku nešto više preferirale za kratkotrajne nego za dugotrajne odnose, ali mjesečni hormonalni prekidač koji ih pretvara u detektore četvrtastih čeljusti nije pronađen.

Nos koji se možda razumije u imunologiju

Izgled obično dobije svu slavu jer ga najlakše fotografiramo, mjerimo i stavimo na aplikaciju. Međutim, privlačnost nije natječaj u kojem sudjeluju samo oči.

Godine 1995. Claus Wedekind proveo je slavni pokus sa znojnim majicama (spomenut i u jednom od prethodnih tekstova). Četrdeset četvorica muškaraca spavala su dvije noći u pamučnim majicama, bez parfema, dezodoransa, alkohola, cigareta i hrane snažnog mirisa. Četrdeset devet žena zatim je mirisalo majice i ocjenjivalo koliko su im mirisi ugodni i privlačni. Žene koje nisu uzimale oralnu kontracepciju češće su preferirale miris muškaraca čiji su se geni glavnog sustava tkivne podudarnosti, MHC-a, razlikovali od njihovih. Budući da MHC sudjeluje u imunološkom prepoznavanju, rodila se zavodljiva ideja da nos traži genetski različitog partnera kako bi potomstvo dobilo raznovrsniji imunološki repertoar.

To je divna priča. Gotovo predobra.

Kasniji pregled genomskih istraživanja nije pronašao pouzdanu povezanost između MHC-različitosti i izbora stvarnih partnera. Učinak se povremeno pojavljuje u pokusima s mirisima, ali nema dobrog dokaza da supružnike u stvarnom životu sustavno biramo prema toj genetskoj razlici. Nos možda sudjeluje u audiciji, ali zasad nije dokazano da vodi kadrovsku službu.

S feromonima je još nezgodnije. Kod mnogih životinja riječ je o jasno identificiranim kemijskim signalima koji izazivaju specifičnu reakciju pripadnika iste vrste. Kod čovjeka nije izoliran seksualni feromon s takvim pouzdanim učinkom. Nekoliko steroidnih molekula godinama se reklamira kao ljudski feromon, ali za njih nema čvrstih bioloških dokaza. Parfemska industrija tu je, kao i obično, nešto optimističnija od znanstvene literature. Recimo, meni su djevojke koje su nosile cvjetne i vodenasto intonirane parfeme oduvijek bile manje privlačne od onih koje su mirisale po začinskim notama. Valjda zato što sam vječno gladan.

Dubinska analiza poruke od tri riječi

Početna privlačnost je kratka procjena, no zaljubljenost je već ozbiljnija okupacija središnjeg živčanog sustava (i o tome sam već pisao za Bug).

U jednom od najpoznatijih istraživanja Arthur Aron, Helen Fisher i suradnici snimali su mozak 17 ljudi koji su bili intenzivno zaljubljeni. Dok su gledali fotografiju voljene osobe, aktivirala su se područja povezana s nagradom i motivacijom, uključujući kaudatus i dopaminom bogate dijelove srednjeg mozga. Romantična ljubav zato nije samo ugodna emocija. Ona je usmjereno motivacijsko stanje koje jednu osobu označi kao iznimno važnu.

Dopamin se u popularnim tekstovima često naziva molekulom užitka. To je skraćeno do granice netočnosti. Dopaminski sustavi sudjeluju u učenju, očekivanju, motivaciji i pripisivanju važnosti nagradi. Oni ne govore samo: „Ovo je lijepo.“ Govore: „Ovo je važno. Zapamti. Traži ponovno. Provjeri je li odgovorila.“

Zato poruka „Hej, što radiš?“ od pogrešne osobe ostane obična poruka, a od prave postane materijal za forenzičku lingvistiku. Zašto je napisala „hej“, a ne „bok“? Zašto nema uskličnika? Je li „što radiš“ pitanje ili znak patološkog emocionalnog nadzora? Zrela odrasla odgovorna osoba koja uredno plaća račune odjednom sjedi nad tri riječi kao stručnjak za dešifriranje Kumranskih svitaka.

Zanimljivo je da ni odbijanje ne isključuje odmah taj sustav. Snimanja mozga ljudi koje je partner nedavno ostavio pokazala su aktivaciju područja povezanih s nagradom, žudnjom i motivacijom dok su gledali fotografiju bivše ljubavi. Nedostupnost nagrade može je učiniti još nametljivijom. Mozak očito nije dobio naš društveni savjet da prekine kontakt, izbriše broj i posveti se sebi.

Oksitocin ne rješava ljubavni život

Tu se obično pojavi oksitocin, popularno prozvan „hormonom ljubavi“ ili „hormonom maženja“. On doista sudjeluje u porodu, dojenju, seksualnom ponašanju, roditeljskom vezivanju i društvenim odnosima. Ali ne ulazi u mozak s košarom latica i ne pretvara ljude u dobre partnere.

Prema hipotezi društvene istaknutosti oksitocin prije pojačava važnost društvenih podražaja. Ovisno o osobi i okolnostima može povećati povjerenje, empatiju i osjećaj bliskosti, ali i oprez, grupnu pristranost, ljubomoru ili osjetljivost na prijetnju. Ne stvara automatski ljubav, nego pojačava ono što se u određenom odnosu već događa. Ako je odnos siguran, može povećati sigurnost. Ako je pun sumnje, ne mora donijeti golubove, harfe i dobro riješene konflikte.

Korisno je zato razlikovati seksualnu želju, romantičnu privlačnost i privrženost. Ta se tri sustava preklapaju, ali nisu ista. Možemo nekoga željeti bez namjere da s njim živimo, zaljubiti se u osobu uz koju se ne osjećamo sigurno ili desetljećima biti duboko vezani uz partnera bez intenziteta prvih mjeseci.

To ne znači da dugotrajna ljubav mora postati administrativna zajednica dvoje ljudi koji znaju gdje stoje rezervne žarulje. U istraživanju 17 osoba koje su bile u braku prosječno 21,4 godine, pogled na fotografiju partnera i dalje je aktivirao neke dopaminske sustave nagrade viđene kod novozaljubljenih, ali i područja povezana s privrženošću i smirenjem. Uzorak je malen i ne predstavlja sve brakove, ali pokazuje da intenzivna romantična ljubav nakon desetljeća nije neurobiološki nemoguća. Samo je, kao i uredna garaža, rjeđa nego što bismo željeli.

Suprotnosti se privlače, a sličnosti ostaju na večeri

Narodna mudrost tvrdi da se suprotnosti privlače. Narodna mudrost tvrdi i da se klin klinom izbija, premda to nije preporučena metoda ni u ortopediji ni u bračnom savjetovanju.

Velika meta-analiza objavljena 2023. obuhvatila je 480 korelacija iz 199 istraživanja partnera te dodatne podatke za čak 79.074 parova iz UK Biobanka. Partneri su najčešće bili slični, osobito prema političkim vrijednostima, vjeri, obrazovanju, dobi i nekim životnim navikama. U meta-analizi je korelacija za političke stavove iznosila 0,58, dok je za ekstraverziju bila samo 0,08. Dakle, ne moramo imati isti karakter, ali dobro je da se barem približno slažemo treba li država povećavati poreze i smije li ananas na pizzu.

Sličnost dijelom nastaje zato što biramo slične ljude, a dijelom zato što ih jednostavno češće susrećemo. Student medicine vjerojatnije će partnericu pronaći među studentima, liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima nego među uzgajivačima sobova iz sjeverne Norveške. Ne zato što ima išta protiv sobova, nego zato što se ljubav teško razvija između dvije osobe koje se nikada nisu našle na istom kontinentu.

Ponekad se usklađujemo i na razini koju jedva primjećujemo. U istraživanju razgovora na 40 brzih spojeva parovi koji su sličnije upotrebljavali funkcijske riječi, poput zamjenica, prijedloga i veznika, imali su triput veće izglede pokazati uzajamno zanimanje. Budući kontakt željelo je 33,3 posto jezično usklađenijih parova i samo 9,1 posto onih ispod medijana usklađenosti. U drugom dijelu istraživanja, među 86 parova koji su razmjenjivali internetske poruke, nakon tri mjeseca zajedno je ostalo 76,7 posto usklađenijih i 53,5 posto manje usklađenih parova.

To ne znači da ćemo ljubav pronaći prebrojavanjem prijedloga. Jezična usklađenost vjerojatno je trag pažnje, zajedničkog ritma i nesvjesnog prilagođavanja. Ponekad nas ne privuče samo ono što netko govori, nego osjećaj da se naši načini govora bez napora smjenjuju, kao da već neko vrijeme vode isti razgovor.

Civilizacija nije kaput navučen preko majmuna

Lako je zamisliti da ispod civilizirane površine postoji drevni mehanizam koji bira bokove, grudi, ramena, status i čeljust, dok ga kultura naknadno uči da koristi pribor za jelo i ne njuška druge ljude na prvom spoju.

Ali kultura nije tek ukras preko biologije. Ona određuje koga ćemo sresti, s kim smijemo biti, koliko dugo ćemo se školovati, tko zarađuje, želimo li djecu, možemo li napustiti loš odnos i koliko su seksualnost, brak i reprodukcija međusobno povezani.

Istraživanje Marcela Zentnera i Klaudije Mitura usporedilo je preferencije 3.177 ljudi iz deset država, a zatim ponovno analiziralo ranije podatke 8.953 ljudi iz 31 države. Prosječne razlike između muških i ženskih preferencija bile su manje u društvima s većom rodnom ravnopravnošću. To ne pobija evoluciju. Pokazuje da se preferencije mijenjaju kada se promijene mogućnosti i cijena pojedinog izbora.

Ako žena nema vlastiti prihod, partnerov prihod nije samo zgodan dodatak. On može određivati sigurnost cijele obitelji. Ako muškarac živi u društvu u kojem se od njega očekuje potpuna financijska odgovornost, status postaje dio njegove društvene poželjnosti. Kada se te uloge promijene, mijenjaju se i kriteriji.

Inteligencija, humor, nježnost i pouzdanost pritom nisu pobjeda kulture nad evolucijom. Inteligencija pomaže rješavanju problema. Humor pokazuje kognitivnu spretnost i društvenu sigurnost. Pouzdanost predviđa hoće li osoba ostati prisutna kada život prestane izgledati kao romantična komedija i počne nalikovati sastanku stanara.

Civilizacija, dakle, ne gasi naše naslijeđene sklonosti. Ona mijenja teren, pravila, ponudu i posljedice utakmice.

Palac s ovlastima za odabir

Aplikacije za upoznavanje dodatno su promijenile redoslijed procjene. Nekada smo osobu upoznali kao cjelinu. Vidjeli smo kako se kreće, čuli joj glas, osjetili humor, miris, nelagodu i način na koji reagira kada joj netko prolije piće po rukavu. Danas lice često izlazi prvo, samo i bez svjedoka, a cijeli organizam dobiva nekoliko sekundi i jedan palac da donese preliminarnu presudu.

Analiza velikog internetskog servisa za upoznavanje u četiri američka grada pokazala je da i muškarci i žene u prosjeku kontaktiraju osobe koje su oko 25 posto više na hijerarhiji poželjnosti od njih samih. Što je razlika bila veća, vjerojatnost odgovora bila je manja. Dulje i pomnije sastavljene poruke pritom su donosile samo skromnu korist. Digitalno udvaranje tako je potvrdilo staru dječju naviku s nogometnog travnjaka: svi pokušavamo izabrati prvog igrača s rang-liste, samo što sada prvi igrač već ima 418 nepročitanih poruka.

Takav sustav povećava broj dostupnih ljudi, ali povećava i iluziju beskonačnog izbora. Svaka osoba postaje privremena jer se iza sljedećeg poteza prstom možda nalazi netko malo zgodniji, duhovitiji, uspješniji i neobično strastven prema planinarenju, barem prema fotografiji snimljenoj 2019. godine.

I druga strana bira

Odabir partnera nije tajno glasanje, niti među ljudima odabiremo kao među jogurtima na polici (u komunizmu je to bilo daleko lakše, imali smo samo jednu vrstu jogurta, op. a.). Osoba koju želimo ima vlastite sklonosti, iskustva i dovoljno bezobrazluka da možda ne izabere nas.

To mijenja sve.

Nije dovoljno da netko bude općenito privlačan. Mora biti privlačan nama. Nije dovoljno ni da je privlačan nama. Moramo se i mi svidjeti njemu. Zatim treba preživjeti razgovor, drugi susret, otkrivanje političkih stavova i klubova za koje se navija, prvo zajedničko putovanje i trenutak kada jedno od njih kaže: „Meni nije hladno, ugasi grijanje.“ O kompatibilnosti u krevetu, o mljackanju i podrigivanju za stolom, korištenju WC-a i frekvenciji mijenjanja donjeg rublja da i ne govorimo.

Upravo tu jednostavne evolucijske priče počinju zapinjati. Evolucija može pomoći objasniti zašto neki znak privuče pogled, ali daleko teže objašnjava zašto pogled ostane, zašto se interes uzvrati i zašto se između baš tih dvoje ljudi pojavi osjećaj sigurnosti, razumijevanja i zajedničkog ritma.

Postoji stari vic o muškarcu (nećemo reći „o Muji“, jer bi bilo politički nekorektno) koji je birao između triju djevojaka. Svaku je pitao koliko je dva plus dva. Jedna je samopouzdano odgovorila četiri, druga oprezno rekla da je rezultat negdje između između tri i pet, a treća mu je mazno šapnula: „Koliko god ti kažeš, dragi.“

Kada su ga pitali koju je izabrao, odgovorio je: „Onu s najvećim grudima.“

Znam da je seksistički i nekorektno, ali vic ipak dobro funkcionira u kontekstu teme jer u njemu prepoznajemo raskorak između obrazloženja i stvarnog motiva. Ali onaj dosadni, no znanstveno zanimljivi dio počinje tek nakon završne rečenice:

– Je li ona ustvari izabrala njega?

– Hoće li se nakon deset minuta još uvijek sviđati jedno drugome?

– Hoće li imati slične vrijednosti, ritam života i planove?

– Hoće li jedno drugome biti privlačni kada ne budu naspavani, dotjerani ni osobito duhoviti?

– Hoće li znati surađivati kada nestane početne neizvjesnosti koja je svaku poruku činila uzbudljivom?

Na pitanje zašto smo odabrali baš određenu osobu zato gotovo nikada ne postoji jedan odgovor. Postoji tijelo. Postoji mozak. Postoje hormoni, iskustvo, kultura, prilika i slučajnost. Postoji popis osobina koje smo željeli i osoba zbog koje smo ga mirno bacili kroz prozor.

I, ono najbitnije – u svemu tome postoji i druga osoba, ona koja u cijeloj priči ima jednako pravo glasa i izbora.A to je detalj koji i one najljepše teorije o odabiru partnera uporno zaboravljaju.