Više stotina muškaraca, koji su u julu 1995. godine iz Srebrenice krenuli prema šumi pokušavajući preživjeti, zarobljeno je i odvedeno u Zemljoradničku zadrugu Kravica, gdje su ubijeni. Među njima je i Muris Sinanović, koji je u tom trenutku imao 31 godinu.
Njegova kćerka Emina je tada imala samo pet godina. Njena sjećanja na oca su, kako nam kaže, fragmentisana i ponekad se pita da li ih je konstruisala na osnovu priča drugih ljudi – sanjala ili su se stvarno desili.
“Ja ne znam kako je imati oca. Ne znam. Nisam to doživjela u odrasloj dobi i često se pitam kakva bih ja osoba bila da je on još uvijek živ”, govori Emina za Detektor u susret 13. julu – godišnjici ubistva njenog oca i drugih muškaraca i dječaka.
Kroz sva sjećanja i priče, Emina opisuje svog oca kao vrijednog, poštenog i porodičnog čovjeka koji je pomagao drugima. Kaže da ona i njena porodica bol zbog gubitka nose kroz cijeli život i da postoji praznina. Ali smatra da je najteže bilo njenoj majci koja je morala preuzeti ulogu oca i majke.
“Nedavno mi je rođak pričao kako on ujutro svojoj kćerki očisti auto kad je snijeg, zagrije i u tim situacijama se zamislim kako bi bilo da ja imam, da li bi moj otac to radio za mene”, govori nam Emina.
Eminin otac je pronađen u sekundarnoj grobnici u Zelenom Jadru i ukopan na prvoj dženazi u Potočarima 2003. godine. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu kompletirani. Smatra da, za razliku od drugih, njena porodica ima sreću da bar imaju mjesto gdje je ukopan, gdje mogu otići i odvesti bratovu djecu, sutra njenu.
U Kravici je, prema više presuda Haškog tribunala i Suda BiH, ubijeno više od 1000 osoba. Ovo je bilo mjestoprve masovne egzekucije, koje su zatim uslijedile na više lokacija teritorije opštine Zvornik i gdje je ubijeno preko 7000 Bošnjaka.
Samo dvije osobe preživjele su masakr u Kravici i o tome svjedočile pred sudovima u Hagu i Sarajevu. O zločinu u Kravici svjedočili su i počinioci koji su priznali krivicu, uposlenici Zemljoradničke zadruge i pripadnici civilne zaštite koji su odvozili tijela.
Do sada je za zločin u Kravici presudama Suda BiH osuđeno ukupno14 osoba na 236 godinazatvora, dok je u Haškom tribunalu osuđeno16 osobaiz političkog, vojnog i policijskog vrha načetiri doživotne kazne i 189 godinazatvora.
Onemogućena posjeta Kravici za porodice žrtava
Na samom hangaru nema nikakvog spomen-obilježja koji govori o zločinu, a prije nekoliko godina bratunačke vlasti su renovirale Kravicu i na taj način uklonili oštećenja od metaka koji su stajali kao spomen na ubijene bošnjačke civile. S druge strane, žrtvama se godinama onemogućava pristup lokaciji prilikom obilježavanja.
Emina kaže da svake godine na 13. juli obilazi Kravicu i to je poseban dan bola za njenu porodicu. Još više ih boli činjenica da ne postoji spomen-ploča na mjestu stradanja hiljada ljudi.
“Mislim da je oduzimanje sjećanja i prekrivanje tragova također jedna vrsta negiranja genocida, a mislim da mi kao društvo ne možemo ozdraviti u koliko i dalje ne prihvatamo istinu. (…) Farbanje ne prekriva zločin koliko prekriva ljudskost”, smatra Emina.
Prema njenim riječima, jako je važno da buduće generacije znaju šta se desilo u Srebrenici i da uče iz istine. Kaže da, tokom školovanja, nije učila o genocidu u Srebrenici i da preživjeli to nose u sebi, ali mlađe generacije nemaju to lično iskustvo i zbog toga je jako važno da uče kroz obrazovni sistem i obilaze mjesta stradanja.
Govori da je veliki broj djece ubijen tokom genocida i da je važno da se mladi na neki način poistovjete s njima, da su to generacije u kojima su oni sad.
Učenici tokom studijske posjete u Memorijalnom centru Srebrenica. Foto: Detektor
Obrazovanje o prošlosti kao alat protiv negiranja
Tek se od 2018. godine poučavanje o ratnom periodu povremeno vraća u obrazovanje, ali istraživanja pokazuju da ne postoji jedinstven pristup, što ostavlja prostor za manipulacije, selektivno pamćenje i nastavak društvenih podjela.
Tokom studijskih posjeta koje su organizovali Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i partneri, Memorijalni centar Srebrenica i Zaboravljena djeca rata, uz podršku Fonda za izgradnju mira Ujedinjenih nacija, srednjoškolci su saznavali o ratu, ali i razmišljali o vlastitoj ulozi u izgradnji mira i borbi protiv negiranja.
Enis Mustafić, kustos u Memorijalnom centru Srebrenica, kaže da su tijela ubijenih iz Kravice prevezena u selo Glogova, a u procesu prikrivanja tragova genocida u jesen 1995. godine posmrtni ostaci iz primarne masovne grobnice Glogova su prebačeni u sekundarne u Zelenom Jadru, u mjestima Jasenova, Pusmulići i Blječeva.
Navodi da je obilaženje mjesta stratišta poput Kravice, Pilice, Kozluka, brane u Petkovcima jako bitno za mlađe naraštaje – učenike i studente – da steknu dojam na kojem geografskom području se sve to desilo, ko je bio učesnik, ali i da bolje shvate šta se desilo u Srebrenici.
“Nije isto kad učenicima nastavnik ispredaje neku lekciju o Srebrenici u učionici, kao kad dođu u Memorijalni centar i obiđu cijeli ovaj kompleks, poslušaju historijski čas, pogledaju dokumentarni film, obiđu fabriku akumulatora, koja je bila za vrijeme rata garaža za UN vojna vozila”, kaže Mustafić.
Kravica, prema njegovim riječima, bitna je iz više aspekata. Prije svega, to je mjesto velikog masakra u procesu provođenja genocida i taj događaj je ogolio cijeli sistem i politiku koja je bila u pozadini procesa provođenja genocida. Kako kaže, pokazalo se ko su bili egzekutori i ko je bio zadužen da ukloni tijela.
“Nemogućnost obilježavanja je jedna od faza uklanjanja tragova genocida odnosno poricanja genocida, jer ako vi ne dozvoljavate da se obilježavaju stratišta, vi želite da prikažete da tih stratišta nije ni bilo. Preživjele žrtve kada hoće da obilježe taj događaj u Kravici one mogu samo da zakače cvijeće s vanjske strane ograde, nije im dozvoljeno da uđu u tu Zemljoradničku zadrugu”, pojašnjava Mustafić kako je zabranjen pristup Kravici.
Studijska posjeta Memorijalnom centru Srebrenica. Foto: Detektor
Za osobe koje prvi put čuju za Kravicu, Emina bi voljela da saznaju da je tu hiljade ljudi ubijeno i da to nisu samo brojevi – to su osobe sa prošlošću, koje su trebale imati budućnost; nečije porodice, sinovi, djeca.
Kaže da Kravica ne treba samo da bude spomenik mrtvima, nego i učionica za žive jer je to najdokumentovaniji zločin koji se desio u genocidu u Srebrenici.
“Kad neko negira genocid za sve porodice, to znači još jedan pucanj u sve njihove najmilije”, dodaje Emina, koja je svoju porodicu, ali i druge žrtve predstavljala ove godine u sjedištu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku gdje je održana centralna komemoracija povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine.
Datum i vrijeme objave: 13.07.2026 – 08:00 sati
