Na internetskim portalima i društvenim mrežama neke teme s visokom pouzdanošću jamče veliku čitanost, brojne komentare, žestoko flejmanje i povišene tenzije. Nekoliko zadnjih godina posebno su se istaknule dvije: umjetna inteligencija i cjepiva.
Umjetnu inteligenciju se u raspravama proglašava – ovisno o fluktuaciji raspoloženja publike – ili početkom nove civilizacijske renesanse ili digitalnim uvod u apokalipsu te iste civilizacije. A cjepiva se… eh, cjepiva… :uzdah: – neovisno o bilo čijem raspoloženju – smatraju ili jednim od najvećih postignuća moderne medicine ili toliko golemom globalnom laži i zavjerom da bi za njezino održavanje i skrivanje trebalo više organizacijske sposobnosti nego što ju je ljudska vrsta ikada demonstrirala.
I kao šlag na torti (i kandirana trešnja na tom šlagu) sada se povrh svega sve češće pojavljuju vijesti koje te dvije flambojantne teme spajaju u jednu: cjepiva se sve češće pokušava dizajniranati uz pomoć umjetne inteligencije. Pritom nije riječ o tome da je ChatGPT, Claude ili Gemini između smišljanja recepta za juhu od chia sjemenki i sastavljanja e-maila poslovnom partneru u Latviji dizajnirao svemoguće cjepivo protiv svih budućih pandemija.Stvarnost je, kao i obično, manje spektakularna, ali je znanstveno mnogo zanimljivija.
Istraživači s Sveučilišta Cambridge i sveučilišne tvrtke DIOSynVax razvili su eksperimentalno cjepivo protiv šire skupine koronavirusa, takozvanih sarbekokoronavirusa (znam, glup naziv, ali što je, tu je…) i nakon prethodnih pretkliničkih testiranja nedavno proveli prvo ispitivanje na ljudima. Rezultati su objavljeni u časopisu Journal of Infection: u fazi I provedenoj na 39 zdravih dobrovoljaca, cjepivo je bilo dobro podnošeno i nije izazvalo značajne sigurnosne probleme [1].
Virus nema uredovno radno vrijeme
Virus SARS-CoV-2 je bio vrlo neugodan podsjetnik na jednostavnu evolucijsku činjenicu: virusi ne čekaju da se znanost, državna i međunarodna regulatorna tijela, farmakoindustrija, (ifarmakomafija, jel’te…), politika i komuniciranje s javnošću lijepo i smireno dogovore tko će što raditi kad krene epidemija. Virusi se bezbrižno razmnožavaju, griješe u kopiranju vlastitog genoma, selektiraju se i mutiraju, šire se – ako treba i globalno, nije neki problem! – i pritom im uopće ne pada na pamet sačekati da čovječanstvo ažurira i prilagodi postojeća cjepiva, epidemiološke smjernice i televizijske grafikone po kojima su ključna upravo dva iduća tjedna.
Klasičan model izrade novog cjepiva protiv nekog od respiratornih virusa uglavnom je reaktivan: najprije se pojavi virus ili njegova nova varijanta, zatim ga mikrobiolozi analiziraju i definiraju mu građu i sastav (sekvenciranje), pa prate kako cirkulira u populaciji, pa se na temelju svih tih podataka pokušava prilagoditi neko od već postojećih cjepiva. Kod gripe se takva igra ponavlja već desetljećima. A kod COVID-a je postala globalni spektakl: alfa, delta, omikron i cijela preostala rodbina pokazali su koliko brzo virus može promijeniti dovoljno detalja na svojoj površini da već postojeća zaštita postane znatno manje učinkovita.
To ne znači da cjepiva prestaju djelovati čim se pojavi nova varijanta. Takvo pojednostavljivanje dobro zvuči u komentarima ispod novinskih vijesti o pandemiji, ali loše prolazi u stvarnoj imunologiji. Imunosna zaštita nije on-off prekidač koji radi ili ne radi, nego je širok raspon uzajamnog djelovanja i kombinirane učinkovitosti: antitijela, T-limfociti, memorijske stanice, prethodne infekcije, booster doze, dob, komorbiditeti i još mnogo toga zajedno određuju hoće li infekcija biti spriječena, ublažena ili će završiti ozbiljnom bolešću. No činjenica ostaje: virusna evolucija i varijacije tjeraju medicinu da trči za pokretnom metom.
Zato je ideja „univerzalnog” cjepiva toliko privlačna. Ne univerzalnog u smislu „jedna injekcija protiv svega, od koronavirusa do suviška masnog tkiva na trbuhu”, nego u mnogo užem i znanstveno ozbiljnijem smislu: cjepivo koje ne cilja samo jednu varijantu jednog virusa, nego na zajedničke značajke cijele skupine srodnih virusa.Kao ključ koji ne otvara samo jedna vrata, nego sve brave izrađene po istom modelu.
Što je uopće sarbekokoronavirus?
Sarbekokoronavirusi su podskupina betakoronavirusa u koju pripadaju SARS-CoV-1, virus koji je izazvao epidemiju SARS-a (teškog akutnog respiratornog sindroma) 2002. i 2003. godine, zatim SARS-CoV-2, krivac za pandemiju COVID-a, te niz srodnih koronavirusa pronađenih u životinjskim rezervoarima, osobito u šišmišima. Neki od tih virusa zasad nisu zarazili ljude, barem ne poznato i dokumentirano, ali imaju izvjestan pandemijski potencijal jer pripadaju istoj virusnoj rodbini iz koje su nam već došla dva ozbiljna uzročnika globalnih nevolja.
Cjepivo o kojem je riječ nosi oznaku pEVAC-PS (nema veze s Pevecom ni Pevexom– op.a.). U fazi I ispitivanja bilo je primijenjeno u središnji sloj kože (intradermalno), i to bez klasične igle, pomoću mikrofluidnog mlaza, što znači da se cjepivo ubrizgava u kožu ultratankim mlazom tekućine pod tlakom, a ne standardnom iglom. Taj detalj je zgodan iz dva razloga. Prvi je praktičnost: manje igala znači manje straha, manje medicinskog otpada i potencijalno jednostavniju logistiku cijepljenja. Drugi razlog je medijski: „AI-dizajnirano cjepivo bez igle” zvuči kao naslov iz budućnosti koju su 1980-ih zamišljali ilustratori znanstvenofantastičnih časopisa. Samo što je sada ipak riječ o pravoj, konkretnoj kliničkoj primjeni u prvim fazama ispitivanja, a ne o kromiranom robotu u kombinezonu.
U ispitivanje su bili uključeni zdravi dobrovoljci u dobi od 18 do 50 godina, svi prethodno cijepljeni protiv COVID-a s dvije ili tri doze. Primali su dvije doze pEVAC-PS-a, 0. i 28. dana, u četiri dozne skupine: 0,2 mg, 0,4 mg, 0,8 mg i 1,2 mg. Primarni cilj bio je provjeriti sigurnost i podnošljivost, a sekundarni cilj procijeniti imunosni odgovor prema SARS-CoV-1, SARS-CoV-2 i srodnim sarbekokoronavirusima.
Drugim riječima, ovo nije bila studija koja je trebala pokazati štiti li cjepivo ljude od bolesti. Faza I u medicini je početna faza ispitivanja na ljudima, pa još uvijek ne nosi plašt superheroja-zaštitnika, nego laboratorijsku radnu kutu i check-listu: je li sigurno, kako se podnosi, ima li ozbiljnih nuspojava, postoji li signal da imunosni sustav uopće reagira?
Tek nakon toga – ukoliko se pokaže da ga i ljudi dobro podnose kao što su ga prethodno podnijele laboratorijske životinje i tkivni uzorci, uslijedit će daljnje faze ispitivanja s više ljudi, raznolikijom populacijom i jasnijim pitanjem: štiti li cjepivo od zaražavanja (infekcije), od teške bolesti, od hospitalizacije ili smrti?
AI kao molekularni izviđač, ne kao čarobnjak
Najzanimljiviji dio priče nije činjenica da je cjepivo protiv koronavirusa testirano na ljudima. Takvih cjepiva već ima mnogo. Zanimljivo je kako je dizajniran njegov aktivni dio, antigen.
U najjednostavnijem objašnjenju, antigen je ono što se pokazuje imunosnom sustavu kako bi ga se naučilo prepoznati stvarnu prijetnju. Klasično cjepivo kaže imunosnom sutavu: „Evo ti dijela virusa, zapamti ga i ako se ikada pojavi u tijelu – uništi ga.” Problem nastaje onda kada virus mutira, pa se taj dio promijeni: tada imunosni sustav još uvijek nešto prepoznaje, ali ne jednako dobro i ne dovoljno učinkovito.
DIOSynVaxov pristup pokušava zaobići taj problem tako što ne uzima samo jedan virusni uzorak kao predložak, nego su računalno analizirane velike količine sekvencijskih podataka iz poznatih sarbekokoronavirusa. Umjetna inteligencija i strojno učenje su se ovdje dokazali kao učinkoviti alati za prepoznavanje obrazaca: koji su se dijelovi virusnog proteina promijenili tijekom mutacije, koji su funkcionalno važni, koji se manje mijenjaju jer ih virus ne može lako promijeniti a da pritom ne ošteti samoga sebe. Na temelju toga oblikuje se sintetski antigen koji može potaknuti znatno širi imunosni odgovor nego antigen napravljen prema jednoj konkretnoj varijanti i jednom antigenu.
Istraživački tim opisuje taj aktivni dio kao AI-dizajnirani „super-antigen” [2],pri čemu se taj izraz koristi kao opis računalno optimiziranog antigena širokog raspona, dakle antigena kojeg je AI dizajnirao tako da „pogodi” zajedničke dijelove više srodnih virusa, kako bi imunosni sustav naučio prepoznati širi spektar njih, a ne samo jednu varijantu.
Od jednog virusa prema virusnoj obitelji
U ovom su projektu raniji pretklinički (laboratorijski) radovi na životinjskim modelimapokazali da se računalno dizajnirani antigeni mogu konstruirati tako da izazovu široke imunosne odgovore prema SARS-CoV-1, SARS-CoV-2 i srodnim šišmišjim sarbekokoronavirusima [3]. Dakle, aktualna kllinička faza I je nastavak nekoliko godina pretkliničkog rada na antigenskom dizajnu.
U radu objavljenom u npj Vaccines, istraživači su opisali antigene koji su u pretkliničkim modelima izazivali imunosni odgovor protiv većeg broja različitih varijanti SARS-CoV-2 [4]. Premda takvi radovi sami po sebi ne dokazuju da će životinjski modeli jednako dobro funkcionirati u ljudima, ipak daju racionalnu osnovu za prelazak u kliničko ispitivanje. U medicini je to uvijek strpljiv hod po stepenicama, a ne trenutačna teleportacija: prvo računalni model, zatim laboratorij, zatim životinjski modeli, zatim mala ljudska faza I, pa tek onda ozbiljnije ispitivanje učinkovitosti.
Upravo je zato važno ne shvatiti ovu vijest kao: „AI je napravio univerzalno cjepivo protiv budućih pandemija”. To bi bila udica koja se lako zagrize, pa proširi i obilno komentira po društvenim mrežama, ali nije činjenično utemeljena. Preciznija, točnija formulacija bi glasila: „Istraživači su računalno dizajnirali potencijalnog kandidata za cjepivo koje cilja na široku skupinu srodnih koronavirusa i koje u prvoj maloj ljudskoj studiji nije pokazalo značajne sigurnosne probleme, a izazvalo je mjerljive imunosne odgovore“. Razlika između te dvije rečenice je kao između gledanja trailera koji obećava spektakularan filmski doživljaj i čitanja stručne filmske kritike koja smireno i racionalno procjenjuje što film zapravo jest.
Cjepivo bez igle i ostala praktična pitanja
Kad već spominjemo promociju i medije, treba priznati da „intradermalna primjena cjepiva mikrofluidnim mlazom” zaista zvuči kao naziv osmišljen da bi postao privlačan novinski i portalski naslov. Međutim, biotehnološki princip koji stoji iza tog naziva zaista i jeste zanimljiv i vrijedan pozornosti.
Kao prvo, intradermalna primjena ima imunološki smisao jer je koža bogata antigen-prezentirajućim stanicama, a kao drugo, primjena bez igle je zaista praktično rješenje problema„bockanja iglama”i to iz nekoliko. Manje igala znači manje logistike, manje medicinskog otpada i bolju prihvatljivost kod ljudi koji se igala boje više nego samog virusa, zaraze, bolesti i njenih posljedica.
Naravno, tehnologija primjene sama po sebi ne čini cjepivo učinkovitim. Ona je samodostavno vozilo koje može biti elegantno, brzo i tehnički zanimljivo, ali najvažnije pitanje ostaje jednako: što se dostavlja i kakav se imunosni odgovor time izaziva. U ovom slučaju cjepivo dostavlja DNK zapis za računalno dizajnirani antigen koji stanice domaćina trebaju proizvesti, kako bi ga imunosni sustav prepoznao i naučio reagirati na njega.
DNK cjepiva nisu nova ideja, ali su u ljudskoj primjeni dosad bila manje dominantna od mRNK cjepiva, virusnih vektora ili proteinskih cjepiva. Prednosti DNK-tehnologije izrade cjepiva uključuju potencijalnu stabilnost i relativno jednostavniju proizvodnju, ali kod njih je izazov učinkovita dostava u stanice i dovoljno snažan imunosni odgovor [5]. Zato je kombinacija DNK platforme i intradermalne primjene bez igle važan dio biotehnološke komponente ove priče o univerzalnim cjepivima.
Druga strana medalje
Ovo još nije cjepivo koje je spremno za ordinacije, ljekarne i kampanje javnog zdravstva. Još manje predstavlja dokaz da jedan mikro-mlaz u površinski dio kože može spriječiti buduću pandemiju. Nije ni dokaz zaštite od infekcije, ni zaštite od hospitalizacije. Nije dokaz da će cjepivo jednako djelovati u starijih osoba, kroničnih bolesnika, imunokompromitiranih, trudnica ili djece. U studiji su sudjelovali zdravi odrasli od 18 do 50 godina, što je u fazi I logično, ali je vrlo daleko od prosjeka populacije koja u stvarnom svijetu najviše treba zaštitu cjepivom (koje prije kliničke primjene treba proći testiranje koje dokazuje sigurnost i učinkovitost upravo kod takvih populacija).
Također, ovo istraživanje nije dokaz da umjetna inteligencija „razumije” imunologiju na ljudski način. Umjetna inteligencija ne vizualizira virus, ne razmišlja o pandemiji, ne proučava imunološke udžbenike i ne brine se za bake i djedove u domovima za starije. Ona računalno obrađuje podatke, prepoznaje obrasce, optimizira kandidate prema zadanim kriterijima i predlaže rješenja koja zatim ljudi – istraživači, kliničari i tehnolozi – moraju laboratorijski, biološki i klinički provjeriti.
Drugim riječima, umjetna inteligencija nije ni inovator ni farmakolog ni liječnik, nije tvorac cjepiva, nije imunolog i nije prorok. Ona je alat; vrlo brz i vrlo koristan molekularni izviđač.A izviđač može pokazati obećavajući put, ali ne može jamčiti da se iza sljedećeg zavoja ne nalazi provalija, močvara ili novo raskrižje s neizvjesnim nastavkom.
Zašto je ovo ipak važno?
Važno je zato što se uklapa u širi pomak u razmišljanju o cjepivima. Pandemija COVID-a pokazala je da se cjepiva mogu razviti znatno brže nego što se ranije mislilo, osobito kada postoji golema znanstvena, financijska i logistička mobilizacija. Ali pokazala je i ograničenje reaktivnog modela, dosadašnjeg načina reagiranja u kojem javnozdravstvena i biotehnološka logistika počinje funkcionirati tek kao reakcija na već razvijenu pandemiju.
Zauzvrat, sada se nudi novi koncept: prediktivni model, u kojem se cjepivo unaprijed razvije tako da široko pokriva varijante i mutacije koje će se tek pojaviti kao uzročnici u nekoj mogućoj budućoj pandemiji, koju ćemo tada dočekati unaprijed spremni, s unaprijed pohranjenim dozama provjerenog, učinkovitog i već pripremljenog cjepiva.
Sljedeći logičan korak je pokušati dizajnirati cjepiva prema cijelim virusnim obiteljima, konzerviranim epitopima (dijelovima virusnih proteina koji se kod mutiranih sojeva ne mijenjaju i ostaju slični među različitim varijantama) i evolucijskim ograničenjima virusa. To ne znači da će svaka takva ideja uspjeti, jer biologija je po običaju vrlu spretna u sabotiranju urednih ljudskih planova. Ali bi to ipak značilo da se medicina pokušava pomaknuti iz faze paničnog gašenja požara onda kad je već rasplamsan, prema fazi projektiranja kvalitetnih protupožarnih vrata.
Ako se pokaže da računalno dizajnirani antigeni mogu pouzdano potaknuti široku, trajnu i klinički učinkovitu zaštitu, posljedice bi mogle biti značajne. Takav pristup mogao bi se primijeniti ne samo na koronaviruse, nego i na druge virusne skupine koje stalno prijete prelaskom iz životinjskih rezervoara u ljudsku populaciju: za influencu, viruse hemoragijske groznice, a možda i neke druge patogene kod kojih se danas još uvijek uglavnom oslanjamo na sustav ranog upozorenja, sekvenciranje i ubrzano prilagođavanje cjepiva.
No između „moglo bi” i „jest” nalazi se najskuplji, najsporiji i najdosadniji dio medicine: velika klinička ispitivanja. A upravo taj dio odvaja dobru ideju od učinkovite terapije ili cjepiva koje doista mijenja paradigmu.
Literatura
[1] Munro, A. P. S. et al. A phase I, needle free, dose escalation clinical trial of pEVAC-PS, a candidate pan-Sarbecovirus Vaccine. Journal of Infection, 2026.
[2] University of Cambridge. New “universal vaccine” technology could protect us from future virus outbreaks. 5 June 2026.
[3] Vishwanath, S. et al. A computationally designed antigen eliciting broad humoral responses against SARS-CoV-2 and related sarbecoviruses. Nature Biomedical Engineering, 2025.
[4] Vishwanath, S. et al. Computationally designed Spike antigens induce neutralising responses against the breadth of SARS-CoV-2 variants. npj Vaccines, 2024.
[5] Huang, C. Q. et al. Immune imprinting and next-generation coronavirus vaccines. Nature Microbiology, 2023.
Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.
Datum i vrijeme objave: 13.07.2026 – 06:39 sati
