Decenijama stara priča o Sarajevskom safariju i dalje u domenu glasina

U pitanju je misterija stara 30 godina: Da li su stranci plaćali da iz snajperskih pušaka pucaju na Sarajlije tokom 1.445 dana opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine u posljednjoj deceniji 20. stoljeća?

Prema riječima Ezija Gavazzenija, upravo je to učinilo više od 400 stranaca, uključujući oko 230 Italijana. U februaru je o tome objavio knjigu pod naslovom “I cecchini del weekend”, odnosno “Vikend snajperisti”.

Gavazzenijeve tvrdnje prenijeli su mediji širom svijeta, kao još jedan jezivi detalj rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Međutim, osim navodnog broja učesnika, priča o takozvanom “Sarajevskom safariju” daleko je od nove.

Zapravo, prvi medijski izvještaj u kojem se navodi da su stranci plaćali pristup položajima bosanskih Srba u brdima oko Sarajeva kako bi pucali na stanovnike grada datira od 30. marta 1995. godine, kada je glavni grad Bosne i Hercegovine još uvijek bio pod opsadom. Objavljen je u listu Corriere della Sera, a dva dana kasnije prenio ga je sarajevski dnevni list Oslobođenje. Nakon toga… ništa.

Priča se izgubila u vrtlogu događaja iz 1995. godine – genocida u Srebrenici, NATO zračnih udara na srpske položaje, hrvatske operacije “Oluja” i, konačno, mirovnih pregovora u Daytonu, u američkoj saveznoj državi Ohio.

Premotajmo do 2022. godine, kada je slovenski filmski reditelj Miran Zupanič ponovo oživio ovu priču svojim dokumentarnim filmom “Sarajevo Safari”.

Nakon objavljivanja Gavazzenijeve knjige, BIRN se vratio nekim od ključnih izvora koji stoje iza ove priče, ponovo sagledao utvrđene činjenice i analizirao sudske spise.

Ono što se provlači kao nit kroz sve dosadašnje izvještaje jeste nedostatak čvrstih dokaza, kao i proturječnosti u iskazima jedina dva imenovana izvora u Gavazzenijevoj knjizi koja tvrde da imaju direktna saznanja o prvobitnim ratnim obavještajnim informacijama koje ukazuju na postojanje takve prakse.

Drugi izvori u knjizi opisuju život pod opsadom i navode da su čuli priče o ljudima koji su plaćali da pucaju na Sarajlije, ali čak ni dva imenovana izvora nemaju neposredna saznanja o tome šta se događalo. U intervjuima za BIRN izrazili su skepticizam prema nekim tvrdnjama koje je iznio Gavazzeni.

Prvi izvještaji 1995. godine

Više od 11.000 civila poginulo je tokom opsade Sarajeva. Ubijeni su djelovanjem artiljerije koja je bez razlikovanja zasipala grad s brda koja ga okružuju, kao i snajperista koji su terorisali stanovnike, prisiljavajući ih da pretrčavaju ulice i sklanjaju se iza izgorjelih olupina automobila ili zidova izrešetanih mecima samo da bi obavljali svakodnevne obaveze.

Ali da li su srpske snage također ustupale svoje snajperske položaje i puške strancima koji su za to plaćali?

To je bila tvrdnja koju su iznijele dvije izbjeglice iz Sarajeva, među brojnim svjedocima pred Stalnim narodnim tribunalom (Permanent People’s Tribunal, PPT), organizacijom za ljudska prava osnovanom u Italiji, koja je u februaru 1995. godine održala zasjedanje u Bernu, u Švicarskoj, dok su ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek trajali.

Generalni sekretar PPT-a Gianni Tognoni ispričao je njihove navode listu Corriere della Sera, a italijanske novine objavile su priču pod naslovom “Odmori u Bosni, uključeno i pucanje na ljude”. Tvrdnja se nije našla u konačnom izvještaju PPT-a zbog nedostatka dokaza.

Tri decenije kasnije, Tognoni je za BIRN rekao da je nakon zasjedanja Tribunala razgovarao s nekim od svjedoka.

“Dvojica od njih su mi rekla da su snajperisti dolazili iz cijele Evrope i spomenuli su da su dolazili i iz Italije”, kazao je.

“Naravno, detaljno smo razgovarali o tim tvrdnjama, jer su to bile ozbiljne optužbe. Ali provođenje posebne istrage u tom trenutku za nas je bilo nemoguće, pa smo odlučili da ne ugrozimo kredibilitet Tribunala tako što bismo napisali: ‘Priča se da…’”

Godine 2022. Zupaničev film ponudio je novi izvor – Edina Subašića, vojnog obavještajnog analitičara Armije Bosne i Hercegovine tokom rata, koji je kasnije postao ključni izvor za Gavazzenijevu knjigu.

Subašić se prisjetio da je pročitao izvještaj sa saslušanja srpskog dobrovoljca iz Paraćina, u dolini Velike Morave u centralnoj Srbiji.

Fenomen “vikend ratnika” dobro je poznat: za dnevnu naknadu, Srbi su prelazili u Bosnu i Hercegovinu iz Srbije ili Crne Gore i pridruživali se ubijanju i pljačkanju, a zatim se vraćali s plijenom, sve u ime stvaranja “Velike Srbije”.

Dobrovoljca iz Paraćina zarobile su snage Armije Bosne i Hercegovine i ispitale ga. Subašić je rekao da je izvještaj sa saslušanja pročitao krajem 1993. godine. U njemu je muškarac tvrdio da je pet stranaca, uključujući tri Italijana, bilo s njim u autobusu koji je išao prema položajima bosanskih Srba oko Sarajeva. Pitao ih je koliko su plaćeni.

“Koliko sam ja shvatio, razgovor se odvijao na prilično lošem engleskom jeziku, tokom kojeg su iznijeli ključnu izjavu”, kazao je Subašić za BIRN. Italijani, od kojih je jedan rekao da je iz Milana, navodno su muškarcu kazali: “Mi plaćamo da dođemo ovdje.”

Prema Subašićevim riječima, tadašnji šef vojne obavještajne službe Bosne i Hercegovine Mustafa Hajrulahović lično je proslijedio informaciju jednom oficiru italijanske obavještajne službe SISMI, za kojeg je Subašić rekao da je bio raspoređen pri UNPROFOR-u, mirovnim snagama Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini u to vrijeme.

Obučen u Italiji i tečno govoreći italijanski jezik, Hajrulahović je bio poznat pod nadimkom “Talijan”. Više nije živ.

“Imali smo informacije koje su se odnosile na Italiju i tražili smo od njih da provjere ono što smo im dostavili”, rekao je Subašić. “Ako je bilo tačno, tražili smo da nam kažu o čemu se radi. Ako nije bilo tačno, tražili smo da nam i to kažu.”

“Mogli smo im dati vrijeme kada se to dogodilo, da su bili iz Milana, i ostalo. U tom trenutku, priča je s naše strane praktično završila.”

Italijanski odgovor stigao je krajem marta ili početkom aprila 1994. godine, rekao je Subašić, prisjećajući se da je stigao nakon sporazuma kojim su zaustavljene borbe između Armije BiH i hrvatskih snaga. Italijani su tvrdili da su pitanje riješili u začetku.

Međutim, upravo ovdje nastaju neslaganja.

Problemi s pamćenjem?

Michael Giffoni kaže da je za razmjenu informacija između bosanske obavještajne službe i SISMI-ja čuo ubrzo nakon svog dolaska u Sarajevo 25. oktobra 1994. godine, kada je kao 29-godišnjak bio zamjenik šefa Italijanske specijalne diplomatske delegacije.

Agenti SISMI-ja, rekao je, zvanično su bili registrovani kao službenici za sigurnost delegacije, a ne kao dio UNPROFOR-a.

Giffoni je naveo da su mu agenti ispričali o tvrdnjama srpskog dobrovoljca iz Paraćina, koje im je proslijedila bosanska obavještajna služba. Međutim, Giffoni tvrdi da se razmjena informacija dogodila nakon što je Italijanska specijalna diplomatska delegacija uspostavljena u aprilu 1994. godine, mnogo kasnije nego što je Subašić tvrdio, te da nije imala nikakve veze s UNPROFOR-om. Italija, kao susjed Jugoslavije i bivši fašistički okupator dijelova Balkana tokom Drugog svjetskog rata, nije bila dio UNPROFOR-a.

“Bilo je civila, zvaničnika”, rekao je Giffoni. “Ali niko od njih nije bio povezan sa SISMI-jem. To mogu isključiti”, kazao je za BIRN. “To je nešto što treba ispraviti, jer nije tačno.”

Giffoni se u Gavazzenijevoj knjizi citira na osnovu drugih izvora, ali ga autor nikada nije lično intervjuisao.

Andrea Angeli, službenik UN-a za odnose s javnošću u Sarajevu tokom 1993. i 1994. godine, rekao je da UNPROFOR nije imao nijednog italijanskog policajca ili vojnog osoblja, što je italijanska vlada također potvrdila u to vrijeme.

“Ako je gospodin Subašić želio razgovarati sa SISMI-jem, mogao je to uraditi direktno”, rekao je. “Ne razumijem zašto je spominjao misiju UN-a.” Angeli je rekao da je do 1994. godine on sam bio jedini Italijan u UNPROFOR-u i da lično nikada nije bio u kontaktu ni sa Subašićem ni s Hajrulahovićem.

Gavazzenijeva knjiga se u velikoj mjeri oslanja na neimenovane izvore. Među onima koji pružaju bilo kakve značajne informacije u vezi s navodnim fenomenom “safarija”, samo Subašić i Giffoni citirani su pod punim imenom. Od njih dvojice, samo Subašića je Gavazzeni zaista intervjuisao. Njihovi iskazi čine veliki dio temelja njegove knjige. Gavazzeni kaže da je Giffoni bio prisutan na sastanku tokom kojeg su Bosanci predali obavještajne informacije, sastanku za koji je autor rekao BIRN-u da se dogodio “krajem ‘93.” godine.

Giffoni je to osporio, rekavši za BIRN: “Godine ‘93. bavio sam se Bosnom, ali iz Rima; u Sarajevo sam stigao u oktobru ‘94.” O obavještajnim informacijama čuo je samo od agenata SISMI-ja.

Upitan o neslaganjima u njihovim iskazima, Gavazzeni je kazao da je moguće da je Subašić bio zbunjen oko uloge UNPROFOR-a, možda zamijenivši Giffonija za osobu povezanu s mirovnim snagama. “Vrlo je vjerovatno da je Michael Giffoni spavao, jeo i boravio u tim prostorijama [UNPROFOR-a]”, rekao je Gavazzeni za BIRN.

Osim što je negirao da je prisustvovao sastanku, Giffoni je također rekao za BIRN da je prostorije UNPROFOR-a posjećivao samo radi sastanaka i konferencija za medije.

U kasnijem razgovoru s BIRN-om, Gavazzeni je priznao da Giffoni nije mogao biti prisutan na sastanku, ali je ponudio drugo objašnjenje: da su službenici SISMI-ja koje je kontaktirala vojna obavještajna služba Bosne i Hercegovine već bili na terenu prije nego što je Italija otvorila svoju Specijalnu diplomatsku delegaciju. Protivrječnosti u iskazima Giffonija i Subašića su “pitanja povezana s pamćenjem”, rekao je Gavazzeni za BIRN, iako je priznao da nije provjerio Subašićev iskaz u odnosu na onaj koji je Giffoni dao drugim medijima i koji je spomenut u njegovoj knjizi.

Noć prije objavljivanja ovog članka, Gavazzeni je BIRN-u poslao linkove ka četiri PDF dokumenta ukupne dužine od 1.257 stranica, tvrdeći da oni sadrže dokaze da je „SISMI bio prisutan u Sarajevu od 1993. godine, smješten u UNPROFOR-u“. Subašić je iste dokumente BIRN-u poslao nekoliko sati ranije. Međutim, pretraga dokumenata za akronim „SISMI“ nije dala nijedan rezultat. „UNPROFOR“ se pojavljuje nekoliko puta, ali ne u vezi s aktivnostima SISMI-ja.

Da li su agenti SISMI-ja bili prisutni u Sarajevu 1993. godine, zvanično ili nezvanično, nije se moglo definitivno utvrditi. Međutim, neslaganje oko ovog pitanja ukazuje na razlike između ključnih svjedočenja o onome što se dogodilo – sjećanja koja su poslužila kao osnova za knjigu koja je pokrenula međunarodnu medijsku buru o „snajperskim safarijima“.

Giffoni tvrdi da je, kada je SISMI zaista dobio informacije o stranim snajperistima od bosanskohercegovačke obavještajne službe, odgovor italijanske agencije bio kratak: „Izvještaj je uzet u razmatranje, istraga je provedena i saobraćaj je blokiran.“

Kaže da su mu to 1994. godine prenijela dvojica agenata SISMI-ja stacionirana u Specijalnoj diplomatskoj delegaciji Italije.

Godine 1995., nakon što je Oslobođenje prenijelo originalnu priču Corriere della Sera, Giffoni kaže da je direktno pitao Hajrulahovića. Hajrulahović je, prema njegovim riječima, potvrdio da je proslijedio informacije SISMI-ju i rekao da mu je preneseno kako je “saobraćaj zaustavljen”.

Šta je tačno značilo “saobraćaj” ostaje nejasno: kretanje stranaca koji su plaćali za pucanje, plaćenih vikend ratnika, ili nešto sasvim drugo?

Prema Giffoniju, čak ni agenti SISMI-ja u Sarajevu nisu znali koje su mjere poduzete u Italiji, iako je on i dalje uvjeren da su italijanske vlasti na neki način reagovale. Giffoni je rekao da je sve što je saznao poteklo iz razgovora koje je vodio; ništa od toga nije vidio zapisano na papiru. Giffoni je ostao u italijanskoj diplomatskoj službi do 2014. godine, kada je optužen, a kasnije oslobođen optužbi za kriminalno udruživanje i pomaganje ilegalne imigracije, koje su proizašle iz navoda o izdavanju lažnih viza u italijanskoj ambasadi na Kosovu u vrijeme kada je bio ambasador. Nikada se nije vratio u diplomatsku službu.

Gavazzeni je rekao BIRN-u da ima dva nova izvora koji su, prema njegovim riječima, u junu ove godine svjedočili pred italijanskim tužilaštvom. Ti izvori, kako je rekao, tvrde da su u proljeće ili ljeto 1994. godine dobili dokumente koji su sadržavali imena pet Italijana osumnjičenih da su plaćali da pucaju na Sarajevo. Nije rekao BIRN-u nikakve dodatne informacije o izvorima.

Sporni brojevi

Giffoni, koji je svjedočio pred tužiocima u Milanu, ne osporava da su stranci plaćali priliku da pucaju na nedužne civile u Sarajevu, ali dovodi u pitanje obim prikazan u Gavazzenijevoj knjizi, s obzirom na poteškoće pristupa takvim položajima oko Sarajeva.

“Brojevi su potpuno ludi”, rekao je. “Mislim da je ta stvar postojala […] ali govorimo o najviše desetak ljudi.”

I Subašić sumnja da ih je bilo onoliko koliko Gavazzeni tvrdi.

“Čini mi se donekle pretjeranim da je postojao takav nivo kretanja”, rekao je za BIRN.

“Da je bilo toliko kretanja, bilo bi više svjedoka njihovih dolazaka i odlazaka. To mi također sugeriše da ih nije bilo mnogo.”

Ipak, Subašić je priznao da bi takav fenomen bio “dobro zaštićen kontraobavještajnim mjerama”.

Također je izrazio skepticizam prema nekim od morbidnijih detalja u Gavazzenijevoj knjizi.

“Navodno je postojao cjenovnik za safari”, rekao je. “Drugačija cijena za dijete, ženu, trudnicu, odraslu osobu, stariju osobu, civila ili vojnika u uniformi viđenog u gradu – kao da je svako od njih imao vlastitu tarifu.”

“Takav morbidni i bizarni detalj, bez obzira na to koliko je novca u pitanju, i dalje je užasan”

Giffoni je također izrazio sumnju u postojanje “cjenovnika”.

“Iskreno, ideja da su napravili poseban i detaljan cjenovnik o tome ko bi trebale biti žrtve čini mi se teško vjerovatnom, ako ne i potpuno nevjerovatnom, također zato što su [strijelci] imali ograničeno vrijeme, odnosno [oni] su pucali na svakoga ko bi prošao”, rekao je.

Suočen sa sumnjama koje su izrazila dva ključna izvora iz njegove knjige, Gavazzeni je za BIRN rekao: “Ja samo govorim ono što mi moji izvori kažu.”

“Izvore su provjerili drugi izvori, to mogu reći, ali ne mogu se zakleti Biblijom da je 230 tačan broj Italijana i da je sličan broj došao iz drugih zapadnih zemalja. To su samo svjedočenja mojih izvora.”

Rekao je da je 70 posto izvora citiranih u njegovoj knjizi također svjedočilo italijanskim tužiocima.

Upitan kako čitaoci mogu vjerovati u vjerodostojnost brojnih anonimnih izvora citiranih u njegovoj knjizi, s obzirom na to da nije uspio pomiriti razlike u iskazima Giffonija i Subašića, Gavazzeni je rekao:

“Uradili smo sve što je bilo moguće, uvjeravam vas.”

Nema materijalnih dokaza

Zupaničev dokumentarni film navodi još jedan izvor, prikrivenog agenta “strane službe” koji se, prema filmu, infiltrirao u položaje bosanskih Srba iznad Sarajeva predstavljajući se kao novinar.

BIRN je uspio identificirati izvor. On je odgovorio putem produkcijske kuće “Arsmedia”, koja stoji iza Zupaničevog filma, i pristao razgovarati pod uslovom anonimnosti.

Razgovor je obavljen telefonom iz Slovenije, bivše jugoslavenske republike. Predstavio se kao bivši jugoslavenski obavještajni oficir koji je koristio kodno ime “Piškotek”, što na slovenskom znači “kolačić”. Četiri druga izvora potvrdila su njegov identitet.

Piškotek se prisjetio prisustvovanja konferenciji za novinare u vojnom uporištu bosanskih Srba na Palama, “nakon koje me je jedan od vojnika pitao mogu li ostati preko noći da vidim nešto zanimljivo”.

Rekao je da su ga snage bosanskih Srba odvele na položaj iznad Sarajeva, gdje je vidio čovjeka koji je u prednjem džepu imao strani pasoš i razgovarao s vojnicima na engleskom jeziku.

“Znao sam da je stranac i oni su mu pripremali snajperske puške da puca”, rekao je Piškotek. Tvrdio je da je ukupno vidio devet stranaca kako pucaju, svi obučeni u lovačku opremu i naoružani.

Nakon emitovanja filma “Sarajevo Safari”, tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela je prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Istraga do sada nije dala rezultate.

Istrage su u toku u Milanu – na osnovu prijave koju je Gavazzeni podnio prije objavljivanja svoje knjige – kao i u Austriji i Belgiji. U istrazi u Milanu, barem za sada, ne postoje materijalni dokazi koji bi potkrijepili tvrdnje.

Marko Lugonja, koji je rukovodio Odjelom sigurnosti Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, kategorički je odbacio navode, rekavši da bi znao da se to događalo.

“To nema nikakvu činjeničnu osnovu”, rekao je Lugonja za BIRN. “Ali kada se nešto takvo plasira kroz medije, potrebno je mnogo vremena da čovjek očisti svoje ime.”

“Bilo je nekoliko dobrovoljnih boraca iz Ukrajine i Rusije”, rekao je. “Ali da se nešto ovakvo dogodilo – nema šanse.”

“Niko nije kompetentniji od mene da zna da li je nešto ovakvo postojalo.”

S druge strane, Sefer Halilović, bivši načelnik Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine, negirao je da je ikada dobio bilo kakve obavještajne informacije o takvom fenomenu.

“Nisam imao nikakve informacije od vojne sigurnosne službe ili obavještajne službe”, rekao je. “Ono o čemu oni pričaju, uglavnom izmišljaju. Ništa nisu znali. Lažu.”

Bivši službenik CIA-e Douglas H. Wise, koji je obavljao funkciju zamjenika direktora američke Agencije za odbrambenu obavještajnu službu od 2014. do 2016. godine i koji je tokom rata bio raspoređen u Sarajevu, rekao je da nikada nije čuo ni za jedan slučaj da su stranci plaćali da pucaju na Sarajevo.

Deklasificirani dokumenti CIA-e o ratu također ne spominju ništa slično.

“Razmotrite logistiku: dovesti bogatog zapadnjaka na udaljenost od 200 metara od Snajperske aleje, znači obezbijediti transport, sigurnost i šutnju svih na srpskoj strani, kao i svih ljudi iz pratnje posjetioca”, napisao je Wise u odgovoru BIRN-u.

“To nije zavjera koja može opstati kada se suoči s operativnom stvarnošću. Mnogo je vjerovatnije nešto prizemnije – politički povezani Srbin ili posjetilac na prvoj liniji kojem je, iz razmetanja, omogućeno da pogleda kroz nišan. Čak je i to nategnuto. A ako se to dogodilo, srpski aparat za dezinformacije imao bi svaki interes da upre prstom u bogate zapadnjake, a ne u vlastite ljude.”

“Teško zamislivo”

U arhivima sedam predmeta koji se odnose na opsadu Sarajeva, vođenih pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, postoje samo dva spominjanja nečega nalik “safariju” – tokom suđenja Dragomiru Miloševiću, komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba, i bivšem srbijanskom lideru Slobodanu Miloševiću.

U ovom drugom slučaju, zaštićeni svjedok C-017 spomenuo je Nicholasa Ribica, kanadskog državljanina srpskog porijekla koji je u Kanadi osuđen zbog uzimanja talaca u drugoj zemlji, i rekao da je u Bosnu došao na “safari, da lovi ljude”.

Tokom suđenja Dragomiru Miloševiću, bivši američki marinac John Jordan, koji je kao dobrovoljac radio kao vatrogasac u opkoljenom Sarajevu, prisjetio se da je na položajima bosanskih Srba vidio ljude koji “nisu izgledali kao obična vojska”.

Jordan je rekao da su bili više obučeni u lovačku odjeću nego u vojne uniforme i da je pretpostavio da su stranci. Nosili su ono što je izgledalo kao lovačke puške, ali nikada nije vidio nijednog od njih da puca.

Nakon što je pogledala “Sarajevo Safari”, Jovana Kolarić, istraživačica u beogradskom Centru za humanitarno pravo koja se detaljno bavila učešćem stranih boraca, također je pretražila arhive ICTY-ja.

“Nisam pronašla ništa osim svjedočenja Johna Jordana i ovog Kanađanina, Nicholasa Ribica. Ali on nije turista”, rekla je Kolarić za BIRN, misleći na to da je Ribic bio strani dobrovoljac, a ne neko ko je plaćao da učestvuje.

Angeli, bivši službenik UN-a za odnose s javnošću, rekao je da ima još jedan razlog za sumnju u priču o “Sarajevskom safariju”. U to vrijeme Sarajevo je bilo domaćin nekim od najupornijih novinara svog vremena, ali nijedan od njih nije objavio tu priču niti ju je dalje istraživao nakon teksta u Corriere della Sera iz marta 1995. godine.

“Imajte na umu da su najugledniji svjetski novinari bili neprestano stacionirani u Sarajevu”, rekao je.

“Teško je zamisliti da bi tako ozbiljna vijest promakla njihovoj pažnji, a još manje da je ne bi pravilno istražili kada su se prvi navodi pojavili u medijima tokom završne faze rata, u proljeće 1995. godine.“

Gavazzeni je rekao da su ga kritikovali neki od tih novinara koji su tokom rata bili stacionirani u Sarajevu ili su kroz njega prolazili.

“Vidite, ovo je logika: ‘Ja to nisam znao i pošto ja to nisam znao, to se nikada nije dogodilo’”, kazao je za BIRN. “Ali meni se to zaista čini kao pretjerivanje. Zapravo, čini mi se kao zavist, oprostite na direktnosti, ali mnogo je ljudi koji su ogorčeni zbog ovoga.”

Prema riječima Kolarić, dio problema predstavlja opća konfuzija između pitanja dobrovoljnih boraca, uglavnom Srba izvan Bosne i Hercegovine, kao i nekih Rusa i drugih plaćenika, i stranaca koji su navodno plaćali zbog navodnog uzbuđenja ubijanja.

“U bivšoj Jugoslaviji bilo je mnogo stranih boraca u svakoj vojsci koja je učestvovala u sukobu”, rekla je. “Ti ljudi nisu ti safari turisti. Postoji mnogo konfuzije i mnogo buke bez stvarnih činjenica.”

Ono što je posebno razočaravajuće, dodala je, jeste da nijedan snajperista bosanskih Srba nikada nije procesuiran zbog terorisanja Sarajeva.

“Imamo dokumente, imamo direktna naređenja Vojske bosanskih Srba da svaka jedinica mora imati određeni broj snajperista”, kazala je Kolarić za BIRN.

Umjesto toga, rekla je, “imamo cijelu moralnu paniku oko ove priče, ali [mi] ne govorimo o žrtvama, ne govorimo o odgovornosti“.

“Govorimo o nekoliko incidenata koje još uvijek ne možemo potvrditi.”