Pješke bismo krenuli da je trebalo: Kako je nastala reprezentacija BiH

Neki od njih su na prvo okupljanje reprezentacije krenuli iz rova, a neki autobusom iz Hrvatske i Slovenije, gdje su tada igrali, kako bi ispisali historiju bh. fudbala, zbog čega i danas osjećaju ponos.

“Asim Hrnjić, drago mi je, hvala vam što ste došli”, pročulo se glasno na ulazu u jednom zeničkom kafiću gdje se nalazimo s prvom “desetkom” fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Tako se glasno pročula i vijest u novembru 1995. godine da će se odigrati prva zvanična fudbalska utakmica. Asim na početku priča o rodnom Maglaju i utakmicama u maglajskom “Natronu”, kako je iz kopački otišao u rov na kraju o trenerskom radu u omaladinskim selekcijama.

„Desetku“ na plavom vezenom dresu dugih rukava s kojim je ispisana jedna historija drži u ruci i prisjeća se.

Ismir Pintol, Vedin Musić, Ibrahim Duro, Muhamed Konjić, Senad Begić, Nedžad Fazlagić, Esmir Džafić, Enes Demirović, Husref Husemić, Amir Osmanović, Asim Hrnjić, Almir Turković, selektor Fuad Muzurović – ko iz topa je ispalio sastav. Hodamo prema atletskoj stazi na Kamberovića polju i pričamo kako se pisala historija tada najmlađe fudbalske reprezentacije koja će tek kroz koji mjesec postati član svjetske fudbalske asocijajcije „FIFA“.

„Evo opet sam se naježio“, kaže nam ne puštajući dres iz ruke i prepričava kako je autobusom iz Zenice došao do Zagreba gdje se tada okupila ekipa od 13 momaka da bi avionom odletjeli u Tiranu, gdje će 30. novembra te godine ispisati historiju bh. fudbala.

Okupljanje, upoznavanje pa večera, onda na piće poslije, koje je platio jedan od onih koji su imali sreće da ranije idu igrati u ligi i zarađivati od toga, prijeće se Hrnjić uz komentar: „Ma ja ću platiti, a ja nemam dinara kod sebe“.

Sjeća se kako ujutro, selektor Fuad Muzurović i ostala ekipa entuzijasta kreću na, mnogi će tada reći, put koji se činio nemogućim. Oprema je kupljena u Zagrebu a većini tada mladića, dolazak u Tiranu je bio bijeg od realnosti – rata i straha.

Asim Hrnjić. Foto: Detektor

U Tiranu je stigao i tada i 23-goišnji Vedin Musić, a 31 godinu poslije sa njim razgovarama na Olimpijskom stadionu „Asim Ferhatović Hase“. Tada prvotimac tuzlanske „Slobode“ sa suigračem i trenerom preko Splita i Zagreba dolazi u Tiranu.

„Dug je to put“, prisjeća se Musić.

Priča nam kako su tadašnji njegov trener Mustafa Hukić, potpredsjednik Fudbalskog saveza BiH Bajro Bačić i Amir Osmanović kolega iz „Radničkog“ iz Lukavca krenuli su „u nekom malom autu“.

„Kada smo došli u Tiranu došlo je još pet igrača iz Slovenije, gdje je bio Demirović, Fazlagići, golman Pintol i gdje smo nekako uspjeli jedva da sastavimo ekipu. Nismo imali dovoljno igrača ni za klupe, rezervnih igrača”, opisuje Musić.

Reprezentacija BiH je u toj utakmici poražena 2:0, ali naši sagovornici ističu da je rezultat tada najmanje bio bitan, koliko je značila ruka na srcu tokom intoniranja himne i osjećaj slobode i ponosa koju je tada 15-ak ljudi osjetilo.

„To je jedan osjećaj koji vam ja ne mogu riječima opisati. Izaći iz rova i u Albaniju, to je vrh moje karijere“, prisjeća se Hrnjić.

Nedžad Fazlagić je tada nastupao u Hrvatskoj i sjeća se da je autobusom došao na mjesto okupljanja u Zagreb.

„Tada bismo pješke krenuli da je trebalo“, govori nam.

„U tom momentu nismo ni razmišljali kakva je utakmica da budem iskren, samo daj da stignem da odigram. Radi svoje djece, dedo nam je, tata nam je igrao“, priča nam Fazlagić.

Musić je nakon tuzlanske “Slobode” karijeru uspješno nastavio nastavio u Turskoj, ali je vrhunac doživio igrajući u italijanskoj Seriji A za “Como”, “Modenu” i “Torino”. Za reprezentaciju BiH je nakon utakmice u Tirani nastavio nastupati više od decenije. Prva “desetka” BiH Hrnjić je za reprezentaciju skupio sedam zvaničnih nastupa i tri puta se upisivao u strijelce.

Vedin Musić. Foto: Detektor

Trideset i jednu godinu poslije, oni gledaju neku novu generaciju, koja nije bila ni rođena kada su oni obukli dres i prvi put izašli na teren. Današnji momci, osim kapitena Edina Džeke i Seada Kolašinca, su djeca ljudi koji su zbog rata napustili BiH.

“Ti momci koji danas daju golove, oni nisu trebali ni postojati“, opisali su mladiće u dvadesetim godinama koji su ostvarili historijski rezultat i plasman u šesnaestinu finala Svjetskog prvenstva ove godine.

Na Mundijalu u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku, „Zmajevi“ su sada među 32 najbolje ekipe, dok će u četvrtak u 02. sati iza ponoći če odmjeriti snage sa jednim od domaćina, selekcijom Sjedinjenih Američkih Država u borbi za plasman u osminu finala prvenstva.

„Stadion će biti pun, sigurno će biti veliki pritisak“, kaže nam Vedin Musić, ali prognozira pobjedu.

„Ovo što momci pokazuju i što su pokazali do sada, mislim da se možemo nositi i da će odraditi na najbolji mogući način. Mislim da imamo šanse. Možemo proći i u naredni krug“, siguran je.

Sa njim sa slaže i Hrnjić.

“Da mogu vratiti godine unazad bio bih najsretnij čovjek na svijetu, uzorao bih teren, ali bi pobijedili, a nadam se da će i ovi momci”, govori nam Hrnjić dok navlači svoju „desetku“ kao prije 31 godinu.

„Godine su ipak učinile svoje“, našalio se i opet po ko zna koji put tokom razgovora ponavlja: „Evo opet sam se zaježio“.

Fazlagić je sretan i ponosan kaže, naročito jer gleda „djecu“ koja nisu rođena u BiH a osjete je kao svoju i daju sve od sebe.

„Osjećaj je malo vjerovatno opisv riječima, srce hoće da ti iskoči iz pluća”, objašnava Fazlagić.