Sestre Sierra i Bianca Casady pod imenom CocoRosie već dva desetljeća zauzimaju posebno mjesto na alternativnoj sceni, okupljajući predanu publiku diljem svijeta. Njihov umjetnički projekt od samog početka spaja glazbu, kazalište, modu i suvremenu umjetnost. U zagrebački Boogaloo stižu 14. lipnja gdje će predstaviti svoj novi album ‘Little Death Wishes’. Za tu prigodu uspostavili smo link sa sunčanom Kalifornijom i porazgovarali sa Sierrom Casady.
Neki kritičari vaš osebujni glazbeni stil opisuju kao New Weird America. Kako vam danas zvuči ta etiketa?
Sierra Casady: Nikad nije bilo zabavno imati etikete dok smo odrastale kao bend. Ali mislim da smo se kao sestre vrlo dobro snašle jer smo imale jedna drugu i to nam je pomoglo da pronađemo svoju neovisnost. Nije nas previše zanimalo što svijet misli. Razgovarale smo i stvarale umjetnost prvenstveno jedna za drugu. To nam je omogućilo nevjerojatnu usredotočenost da nastavimo dalje kao glazbenice i umjetnice bez opterećenja vanjskim svijetom. Mislim da je upravo zato naš stil postao ono što jest i što je danas. Naravno, stalno se mijenja. Ali nastao je iz našeg vrlo zatvorenog i fokusiranog okruženja. Ponekad je to djelovalo kao mjehur, pogotovo na početku. Nismo imale pojma što se događa u svijetu, a još manje što svijet misli o našoj glazbi. Bile smo na vrlo osobnom istraživanju koje smo dijelile kao sestre.
Želimo donijeti svoju najintimniju verziju nastupa. Želimo predstaviti novi album, ali i povezati se srcem više nego ikad prije. Kroz našu glazbu želimo biti ogoljene, donijeti intimnost i emociju.
Naslov vašeg novog albuma „Little Death Wishes“ zapravo je poetski oksimoron. No sam album je duboko autobiografski, ali se dotiče se mnogih ženskih iskustava i sudbina. Unatoč naslovu, dojam je da album traži svjetlo na kraju tunela. Teži iscjeljenju. Je li to bila namjera od samog početka ili se to jednostavno ukazalo tijekom kreativnog procesa?
Sierra Casady: S vremena na vrijeme unosim namjeru u stvaranje, a namjera je vrlo važna u životu. Ali kad je riječ o umjetnosti, ponekad može smetati. Lijepo je maknuti je i dopustiti umjetnosti da ima vlastiti život, gotovo odvojen od tebe. Kad osjetimo da se to događa, da smo ili vozilo umjetnosti ili joj samo pomažemo, ali da ona ima vlastiti život, to je vrlo uzbudljivo. Kad mi vodimo proces i točno znamo kako će nešto zvučati, kad imamo specifičnu namjeru – recimo ako smo angažirane za stvaranje glazbe ili radimo na kazališnom projektu s nekim drugim redateljem – i to je uzbudljivo. Ali kad je riječ o CocoRosie, prekrasno je osjećati da mi nismo glavne. Ne postoje riječi kojima bih opisala taj osjećaj da služiš umjetnosti i ne odlučuješ nužno kamo će otići. Mislim da je to najuzbudljiviji dio stvaranja albuma. Da toga nema, mislim da ne bismo ni mogle dovršiti album.
Od vašeg prethodnog albuma „Put The Shine On“ prošlo je pet godina. Objavljen je 2020., u vrijeme lockdowna. Kako ste se osjećale tada kada je cijeli svijet bio zatvoren, a vi objavljujete novu glazbu i ne znate hoćete li moći održavati koncerte?
Sierra Casady: Bio je to uzbudljiv trenutak. Cijelo to poglavlje počelo je dan prije nego što smo trebale krenuti na svjetsku turneju kako bismo promovirale taj album.
Doslovno dan prije?
Sierra Casady: Da smo već bile u avionu, možda bismo se izgubile pokušavajući pronaći put kući ili shvatiti što dalje. Sinkronicitet i tajming bili su toliko posebni da smo se pitale: možda svemir ima plan. U tome je djelomično bilo uzbuđenja. To je s vremenom malo splasnulo. Mislim da smo se svi jako umorili, i tada smo počele stvarati još više glazbe i shvatile da nam umjetnost treba više nego ikad kako bi nam pomogla proći kroz to razdoblje.
Znam da vam je već sljedeće godine, 2021., obiteljski dom izgorio u šumskom požaru. Je li ta katastrofa također utjecala na narativ novog albuma? Ne znam zašto, ali osjećam poveznicu s pjesmom „Nothing But Garbage“ i stihovima o traženju doma.
Sierra Casady: To je kombinacija svega, ali u pravu ste. Nakon tog požara postojao je osjećaj da ništa nije važno. Više nego ikad suočile smo se s idejom materijalnog svijeta i pitanjem koliko on uopće ima težinu. Nije to bila frustracija, nego spoznaja da je to najmanji od naših problema i da su stvarnosti srca i uma mnogo važnije za ljudsko biće od materijalnog svijeta. Taj požar nas je mnogo naučio jer nije izgorio samo dom nego i naš glazbeni studio. Izgorio je cijeli naš arhiv – više od dvadeset godina CocoRosie arhive, kao i svi naši instrumenti. Ja sam izgubila deset harfi.
Sve nas je to ostavilo u čudu i natjeralo da se pitamo što je zapravo važno. To je definitivno donijelo nešto u taj album. Bile smo spremne suočiti se s tim i pitati se što nas svemir pokušava naučiti. Sve se to događalo tijekom stvaranja ove glazbe. Mislim da ste to vjerojatno čuli, posebno u „Nothing But Garbage“. To je bila jako zabavna pjesma za stvaranje. Tog dana bile smo u posebnom raspoloženju. Sjećam se prvih jutara kada smo je počele raditi – bile smo u fazi: „Ajmo to izbaciti iz sebe.“
Nekad postoji potreba da povučemo granice prema politici i damo prednost stvaranju, umjetnosti i odnosima punima ljubavi. Ali da, definitivno podržavamo Palestinu i pokazale smo tu podršku kroz svoju glazbu, na pozornici uživo i u trenucima kada možemo istupiti i dati tome prostor.
Imam dojam da ste se ovog puta prilično približile pop zvuku. Ne mislim to negativno.
Sierra Casady: Mislim da smo se jednostavno oslobodile pravila da tamo ne smijemo otići. Nismo se prisiljavale da moramo biti jako indie. Dopustile smo da dođe ono što želi doći. Istovremeno imamo mnogo drugih aspekata skladanja i stvaranja koji su daleko od popa. Mislim da nas ispunjava kada si ponekad dopustimo da se opustimo i jednostavno prepustimo. Mislim da nam istraživanje pop glazbe daje ravnotežu u odnosu na naš drugi, avangardniji rad.
Moram vas nešto pitati o društvu. Prije samo nekoliko godina postojao je trud da ljudi prestanu vrijeđati jedni druge u javnom prostoru. Danas se čini da su mržnja i mizoginija gotovo legalizirani. Kako gledate na taj trenutak?
Sierra Casady: Čudno je vrijeme za život, ali nas čini znatiželjnima. Možda je to uzbudljiv trenutak. Možda vrlo uzbudljiv i važan trenutak. Mislim da je važno zadržati osjećaj čuđenja i držati ga u središtu naše svijesti, te dopustiti pozitivnom razmišljanju da ide do razine magije. Mislim da magija, kroz umjetnost ili kroz komunikaciju punu ljubavi, može biti vrlo moćna i da ne bismo smjeli podcjenjivati mogućnosti koje iz toga mogu proizaći.
Također ste izrazile solidarnost s inicijativom „Musicians for Palestine“. Pretpostavljam da ste, kao i mnogi od nas, duboko pogođene svime što se događa.
Sierra Casady: Da, umjetnicima je ponekad vrlo teško stalno biti potpuno informiran o svemu što se događa jer je sve toliko intenzivno. Nekad postoji potreba da povučemo granice prema politici i damo prednost stvaranju, umjetnosti i odnosima punima ljubavi. Ali da, definitivno podržavamo Palestinu i pokazale smo tu podršku kroz svoju glazbu, na pozornici uživo i u trenucima kada možemo istupiti i dati tome prostor.
Pitam, jer su mnogi glazbenici imali problema u karijeri zbog tog stava. Ovdje u Europi to vidimo s bendovima poput Kneecapa, irskih glazbenika koji su završili i na sudu u Londonu. Mislite li da i vi imate problema zbog svojih stavova? Vjerujete li da postoje crne liste za umjetnike koji javno izražavaju mišljenje?
Sierra Casady: O, apsolutno. I navikle smo na to. Tako je s CocoRosie oduvijek. Nikada nije postojao otvoren i lagan put za nas, čak ni dok smo bile mlade umjetnice prije mnogo godina. I to je potpuno u redu. To je dio našeg procesa. Ne kažem da je lako, ali da – bile smo cenzurirane iznova i iznova, a posljednjih godina više nego ikad. U posljednje dvije godine to dolazi sa svih strana i moramo duboko udahnuti i pustiti da sklizne s nas. I to je u redu. Također je u redu da mijenjamo svoje mišljenje ili perspektivu. Važno nam je istraživati, postavljati pitanja i ne biti cenzurirane. Zato nastavljamo tim putem.
Hrvatska publika vas nije vidjela uživo 17 godina. Imate li poruku uoči nadolazećeg koncerta, pa da završimo razgovor u pozitivnom tonu?
Sierra Casady: Jako smo uzbuđene što dolazimo u Hrvatsku. I mi smo dugo čekale taj trenutak. Ako vi dođete nama, mi ćemo doći vama. Želimo donijeti svoju najintimniju verziju nastupa. Želimo predstaviti novi album, ali i povezati se srcem više nego ikad prije. Kroz našu glazbu želimo biti ogoljene, donijeti intimnost i emociju. Ne znamo točno kako će se to dogoditi tijekom koncerta, zato ostavljamo prostor misteriju i pozivamo publiku da zajedno s nama sudjeluje u stvaranju tog iskustva.
