Mislim da bi većina energetskih analitičara bila šokirana saznanjem da bi, otprilike tri mjeseca nakon potpunog zatvaranja Homuškog moreuza, cijena nafte iznosila tek nešto više od 100 dolara po barelu. Lično sam očekivao da će cijene do sada biti znatno više. Fizička računica djeluje neoborivo, kada se toliko velika količina ponude ukloni sa tržišta, cijene bi trebalo brzo i odlučno da reaguju.
Da budemo jasni, cijene nafte jesu naglo porasle. Ali i dalje su niže od nivoa viđenih nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, kao i od rekordnih vrijednosti zabilježenih neposredno prije finansijske krize 2008–2009.
Umjesto nafte od 150 dolara, koju su mnogi očekivali, cijene su porasle, ali ne do katastrofalnih nivoa. Lako je pogledati ovu situaciju i zaključiti da je tržište apsorbovalo šok. Međutim, takvo tumačenje može pomiješati otpornost sa odlaganjem problema. Ono čemu prisustvujemo nije rješenje. To je privremeni zaštitni mehanizam.
Skriveni amortizeri tržišta
Najveći razlog zbog kojeg tržište nafte nije burnije reagovalo na zatvaranje Hormuškog moreuza prilično je jednostavan. Svijet je u ovu krizu ušao sa većim zalihama nego što su mnogi analitičari shvatali. Te zalihe su djelovale kao amortizer šoka, ali one ne rješavaju problem, samo ga odlažu.
Globalne komercijalne zalihe smanjuju se već nedjeljama. Zalihe zemalja OECD-a sada su ispod petogodišnjeg prosjeka, a nezavisni analitički servisi poput Vortexa i Kplera pokazuju postepeni pad i u plutajućim skladištima nafte. Ništa od toga ne izgleda dramatično na grafikonu. Povlačenje zaliha odvija se uredno, a cijene rastu, ali ne eksplozivno. Na prvi pogled djeluje da sistem funkcioniše bez većih problema.
Ali zalihe nisu strateška rezerva. One predstavljaju radni inventar – minimalnu količinu potrebnu da bi rafinerije, naftovodi i procesi miješanja derivata nesmetano funkcionisali. Kada zalihe padnu ispod tih operativnih pragova, sistem gubi fleksibilnost. Rafinerije imaju manje opcija za nabavku sirove nafte. Miješanje derivata postaje komplikovanije. Mali poremećaji, koji su ranije mogli lako da se apsorbuju, počinju da imaju mnogo veći značaj.
To je dio koji je lako previdjeti. Faza trošenja zaliha izgleda mirno jer se pad vidi samo iz nedjelje u nedjelju. Posljedice se pojavljuju kasnije, kada sistem ostane bez rezervnog prostora za manevrisanje. Što su zalihe niže, oporavak postaje duži i teži, jer bareli koji su korišćeni za ublažavanje šoka moraju biti nadoknađeni.
Rezervni kapacitet nije sigurnosna mreža
Još jedan razlog zbog kojeg cijene nisu snažnije skočile jeste percepcija da OPEC i dalje raspolaže rezervnim proizvodnim kapacitetom.
Na papiru, to je tačno. Saudijska Arabija i nekoliko drugih proizvođača imaju mogućnost povećanja proizvodnje. U praksi, međutim, rezervni kapacitet ne može u potpunosti nadomjestiti izgubljene količine iz Perzijskog zaliva.
Prije svega, nisu svi bareli međusobno zamjenjivi. Razlike u kvalitetu sirove nafte važne su za konfiguraciju rafinerija. Drugo, povećanje proizvodnje nije trenutno. Čak i kada kapacitet postoji, potrebno je vrijeme i koordinacija da bi se dodatna proizvodnja pokrenula.
Najvažnije je to što je rezervni kapacitet ograničen. Njegovo korišćenje za neutralisanje velikog poremećaja smanjuje prostor sistema za grešku. Kada taj zaštitni sloj nestane, tržište postaje mnogo osjetljivije na svaki novi šok.
Dakle, iako je rezervni kapacitet pomogao stabilizaciji cijena u kratkom roku, on ne uklanja osnovnu neravnotežu.
Potražnja je takođe pomogla
I potražnja je igrala određenu ulogu u zadržavanju cijena pod kontrolom.
Više cijene prirodno dovode do određenog nivoa smanjenja potrošnje. Potrošači manje voze. Aviokompanije se osiguravaju od rasta cijena ili ukidaju pojedine linije. Industrijski korisnici traže efikasnija rješenja. U ekonomijama u razvoju, potrošnja goriva posebno je osjetljiva na rast cijena.
Istovremeno, globalni ekonomski rast bio je neujednačen. To je dovoljno ublažilo stranu potražnje da djelimično kompenzuje šok na strani ponude.
Ali ovo nije strukturni pad potražnje. Riječ je o privremenom ublažavanju na marginama. Ukoliko ekonomska aktivnost ojača, ili se potrošači jednostavno prilagode višim cijenama, potražnja može brzo ponovo porasti.
Kada se to dogodi, zaštitni mehanizmi koji trenutno održavaju sistem pod kontrolom biće pod još većim pritiskom.
Ključna poenta jeste da tržište nije riješilo problem izazvan dugotrajnim zatvaranjem Hormuškog moreuza, samo je odložilo posljedice.
Praktično finansiramo ovaj poremećaj koristeći skladištene zalihe, rezervne kapacitete i postepeno prilagođavanje potražnje. Ti alati su ograničeni. Osmišljeni su da ublaže kratkoročne poremećaje, a ne da neograničeno zamjenjuju jednu od glavnih arterija svjetske trgovine naftom.
Zbog toga trenutni nivo cijena može biti varljiv. On odražava sposobnost sistema da apsorbuje početni šok, a ne njegovu sposobnost da dugoročno održi ravnotežu.
Ukoliko poremećaj potraje, računica postaje sve surovija.
Šta slijedi po pitanju cijena nafte
Postoje dva osnovna scenarija.
Prvi je rješavanje krize. Ako se Hormuški moreuz ponovo otvori ili se tokovi djelimično obnove, sistem može početi da obnavlja zalihe i vraća se u normalu. U tom slučaju, cijene bi mogle da se stabilizuju ili čak padnu sa trenutnih nivoa, ali povratak na cijene prije rata vjerovatno nije moguć u skorije vrijeme.
Drugi scenario je nastavak krize. Ako poremećaj potraje, zalihe će nastaviti da opadaju, rezervni kapacitet će se dodatno trošiti, a prostor za grešku će nestati. U jednom trenutku tržište će biti primorano da mnogo agresivnije redefiniše cijenu preostale ponude.
Tada mogućnost rasta ka 150 dolara po barelu postaje mnogo realnija. Ne nužno zato što se dogodilo nešto novo, već zato što su zaštitni mehanizmi iscrpljeni.
Zaključak
Činjenica da cijena nafte nije dostigla 150 dolara nakon tri mjeseca ozbiljnog poremećaja u snabdijevanju pokazuje da je tržište imalo više kratkoročne fleksibilnosti nego što su mnogi očekivali. Ali fleksibilnost nije isto što i trajnost.
Trenutna ravnoteža održava se trošenjem resursa koji ne mogu brzo biti obnovljeni. Kako se ti resursi smanjuju, sistem postaje sve krhkiji.
U tom kontekstu, odsustvo eksplozivnog rasta cijena nafte ne bi trebalo tumačiti kao razlog za spokoj. Naprotiv, to bi trebalo shvatiti kao upozorenje da proces prilagođavanja još traje.
Robert Rapier, saradnik Forbesa
Datum i vrijeme objave: 24.05.2026 – 08:43 sati
