U potezu koji se smatra proširenjem tampon zona izvan svojih granica – slično modelima primijenjenim u Gazi i Siriji – Izrael napreduje s prikrivenom okupacijom pod onim što naziva “žutom linijom” u južnom Libanu, usred sve većih upozorenja o pogoršanju humanitarnih i terenskih uslova. U aprilu je izraelska vojska najavila nametanje “žute linije” južno od rijeke Litani, zamišljene granice koja područje koje se proteže do granice označava kao “sigurnosnu tampon zonu”, u koraku koji podsjeća na model Gaze.
Prema Izraelu, zona je namijenjena za sprečavanje povratka raseljenih stanovnika i ciljanju bilo kakve oružane aktivnosti, klasificirajući je kao “borbenu zonu” koja nije predmet sporazuma o prekidu vatre. Ovaj potez sugerira pokušaj učvršćivanja nove realnosti na terenu, dok se preventivno opravdavaju budući napadi u tom području.
Razvoj događaja je uslijedio nakon najnovijeg rata s libanskom grupom Hezbollah, tokom kojeg su se izraelske snage fokusirale na kopnene operacije, napredujući do oko deset kilometara (6,2 milje) u libansku teritoriju, od periferije Rashaye do gradova Naqoura i Ras al-Bayada.
Privlačenje i dvosmislenost
Usred ovih događaja, čini se da se situacija kreće prema redefiniranju dinamike na terenu. “Žuta linija” više ne izgleda kao privremena sigurnosna mjera, već kao pokazatelj otvorene faze vojne i političke napetosti, bez jasnog rješenja na vidiku.
Izraelska linija suočava se s odbacivanjem Libana, posebno zato što se proteže preko desetina južnih gradova, prisiljavajući stanovnike da bježe iz pograničnih područja na periferiju regije Arquboub – koja uključuje sedam glavnih sela u okrugu Hasbaya u guvernoratu Nabatieh: Shebaa, Kfar Shouba, Hebbariyeh, Kfar Hammam, Rashaya al-Fakhar, Mari i Fardis.
U tom kontekstu, zastupnik Hezbollaha Hussein Fadlallah rekao je da će “žuta linija” i sve posljedice rata biti poništene, signalizirajući odbacivanje svakog pokušaja nametanja ove stvarnosti. Mjera oživljava i sjećanja na “granični pojas” koji je Izrael uspostavio između 1978. i 2000. godine, iako pod različitim regionalnim i geopolitičkim uvjetima.
Cilj obje mjere je uspostava tampon-zone u Libanu, gdje je kretanje civila i vojske ograničeno, kako bi Izrael mogao zadržati vojni nadzor. Mjere su dovele do raseljavanja ili sprečavanja povratka stanovnika u desetine sela, uz sistematsko uništavanje ili vojnu dominaciju koja područje čini opasnim ili nedostupnim.
Međutim, raniji “granični pojas”, uspostavljen nakon operacije Litani 1978. i proširen nakon invazije 1982., odražavao je direktnu okupaciju kopna, pri čemu je nekim stanovnicima bilo dozvoljeno da ostanu pod indirektnom izraelskom kontrolom.
Ključna razlika sada leži u obimu uništenja, pri čemu pogranični gradovi doživljavaju široko rasprostranjeno rušenje, buldožiranje i raseljavanje daleko iznad prethodnih perioda.
Izrael kaže da je cilj nove tampon zone zaštita njegovih sjevernih naselja od potencijalne raketne vatre. Ali budućnost ovog pojasa ostaje nejasna, posebno s obzirom na vojne i finansijske terete koje može podrazumijevati, kao i njegovu vezu s pitanjem oružja Hezbollaha.
Dok rijeka Litani predstavlja prirodnu barijeru izraelskoj ekspanziji, stvarnost na terenu ne definira jasno granice stvarne kontrole usred stalnih napetosti i neizvjesnosti oko nekoliko gradova.
Razaranje koliko oko seže
Iz područja u blizini pograničnog grada Khiama, agencija Anadolija je zabilježila široko rasprostranjeno razaranje u selima unutar “žute linije”, posebno u samom Khiamu, gdje su znakovi eksplozija i srušenih kuća bili vidljivi sa stotina metara udaljenosti. Dopisnik Anadolije naveo je o ponovljenim rušenjima stambenih zgrada i uzdižućim stubovima dima s više lokacija, što odražava razmjere razaranja.
Ekipa na terenu razgovarala je s lokalnim zvaničnicima i stanovnicima koji su rekli da su izraelske operacije uzrokovale opsežno uništavanje infrastrukture i imovine i spriječile povratak stanovnika.
Izraelska vojska je više puta objavila snimke rušenja stotina zgrada, tvrdeći da su one “infrastruktura Hezbollaha”, uprkos tome što je proglasila pridržavanje prekida vatre. Izraelska eskalacija u Libanu se nastavlja uprkos prekidu vatre najavljenom 17. aprila na deset dana, a kasnije produženom za tri sedmice, dok Hezbollah tvrdi da reaguje na izraelska kršenja sporazuma.
Proširenje tampon pojasa
Qassem al-Qadri, predsjednik Unije općina pograničnog grada Arquouba, rekao je da su se gradovi u regiji tokom rata pridržavali “civilnog, nenasilnog pristupa”, naglašavajući da nije bilo oružanog prisustva.
U intervjuu za Anadoliju, rekao je da su lokalne vlasti “dio libanske države i ne posjeduju oružje niti vojne položaje”, dodajući da je područje bez ikakvog vojnog prisustva od primirja. Al-Qadri je rekao da nakon početnog primirja i povlačenja elemenata Hezbollaha, “više nije bilo vojnog prisustva u tom području, što bi trebalo ukloniti svaki izgovor za njegovo ciljanje”.
Dodao je da je ovaj pristup u skladu sa stavom libanske države da je rat regionalno nametnuti sukob, napominjući da je to pomoglo da se neki gradovi u Arquoubu spase od većeg uništenja u poređenju s drugim područjima.
Međutim, rekao je da su općine i stanovnici bili iznenađeni nakon primirja uspostavljanjem sigurnosnog pojasa koji se proteže od Naqoure do Khiama.
“Izraelske snage su odmah počele buldožerima rušiti kuće, uništavati infrastrukturu i sprječavati stanovnike da uđu, u sistematskom uništavanju svih aspekata života”, rekao je.
Dodao je da pojas nije ostao ograničen, već se postepeno širio prema Arqubu, dostižući širinu od tri do pet kilometara, efektivno izolujući sela, presjecajući vitalne puteve i sprečavajući poljoprivrednike da pristupe svojoj zemlji.
Rastući pritisak
Al-Qadri je ukazao na pogoršanje životnih uslova zbog geografske podjele koju je nametnuo Izrael, posebno na krizu s vodom uzrokovanu ograničenim pristupom ključnim izvorima koji zahtijevaju održavanje i rad. Neki gradovi se sedmicama suočavaju s nestancima vode, rekao je. Dodao je da je kao odgovor Unija općina Arqoub podnijela memorandume libanskim zvaničnicima i mirovnim snagama UN-a (UNIFIL), pozivajući na intervenciju kako bi se osigurala sloboda kretanja i pristup osnovnim uslugama.
Ocrtao je put pojasa kao onaj koji se proteže od grada Mari preko Bastare i Rabaat al-Tebena do južnih visova Shebaa, zatim do brda koja odvajaju Shebaa od Shwaye i Ain Qinije. “Ovo proširenje presjeca bitne arterije i izoluje čitava područja poput Shebaa od Rashaya al-Wadi i Hasbaye”, rekao je.
Al-Qadri je rekao da se mjera ne može odvojiti od političkog pritiska povezanog s tekućim pregovorima.
U aprilu su Liban i Izrael održali dvije runde direktnih pregovora u Washingtonu, prvi put u 43 godine pod pokroviteljstvom SAD-a, dok Hezbollah i dalje odbija direktne pregovore s Izraelom.
Libanski predsjednik Joseph Aoun izjavio je 20. aprila da je cilj pregovora zaustavljanje neprijateljstava, okončanje izraelske okupacije južnih područja i raspoređivanje libanske vojske duž međunarodno priznatih granica.
Al-Qadri je izrazio nadu da će se Izrael povući na te granice, naglašavajući da nove linije “nemaju nikakvu pravnu legitimnost”.
Posmatrači kažu da “žuta linija” može poslužiti ne samo kao ono što Izrael naziva “prednjom linijom odbrane”, već i kao poluga u pregovorima kako bi se izvršio pritisak na Liban da postigne sporazum usklađen s izraelskim ciljevima – bilo opravdavanjem budućih napada ili konsolidacijom okupacije i depopulacijom područja.
Prije primirja, Izrael je 2. marta pokrenuo ofanzivu u kojoj je, prema službenim podacima, ubijeno 2.509 ljudi, ranjeno 7.755, a raseljeno više od 1,6 miliona – otprilike petina stanovništva Libana.
Izrael i dalje okupira područja u južnom Libanu, neka decenijama, a druga od rata 2023-2024, dok istovremeno okupira palestinske teritorije i dijelove Sirije i odbija da se povuče ili dozvoli uspostavljanje nezavisne palestinske države kako je navedeno u međunarodnim rezolucijama.
Datum i vrijeme objave: 28.04.2026 – 11:22 sati
