Na prostranim, valovitim travnjacima Južne Dakote, inženjeri planiraju započeti bušenje u potrazi za energijom, ne za naftom niti plinom, već za uranijem. Hiljade bušotina ubrizgavat će posebno tretiranu vodu u pješčanu formaciju bogatu uranijem, i to na dubini do 230 metara, gdje će tečnost otapati uranij i unositi ga u okolne podzemne vode. Dodatne bušotine izvlačit će tu vodu na površinu, gdje će radnici izdvajati uranij i pretvarati ga u koncentrirani oblik poznat kao yellowcake, koji se dalje prerađuje u gorivo za nuklearne elektrane ili komponente nuklearnog oružja. Nakon toga, rudari će otpadne vode ponovo ubrizgavati duboko pod zemlju.
Projekt Dewey Burdock, kako je poznat, zamišljen je da odgovori na naglo rastuću globalnu potražnju za uranijem. Administracija predsjednika Donalda Trumpa stavila je rudnik na ubrzanu proceduru regulatornog odobrenja, kao dio nastojanja da se ožive američka nuklearna i rudarska industrija. Širom zapadnih Sjedinjenih Američkih Država, kompanije planiraju desetine sličnih rudnika koji koriste istu metodu eksploatacije, poznatu kao in situ oporavak.
Ovakvi rudnici već proizvode više od polovine svjetskog uranija i dugo se predstavljaju kao jeftinija i ekološki održivija alternativa površinskoj i podzemnoj eksploataciji. Ne zahtijevaju kopanje velikih površina niti stvaraju ogromne količine toksičnog otpada, a troše i manje vode nego tradicionalne metode. Uprkos tim prednostima, Dewey Burdock izazvao je žestok otpor i brojne tužbe lokalnih zajednica i autohtonih plemena. Jedna od glavnih zabrinutosti jeste da složena i ispucala geologija ovog područja može omogućiti da kontaminirana voda prodre u velike vodonosnike koji snabdijevaju vodom zajednice i farme širom regije Black Hills. Druga bojazan odnosi se na to da projekt možda neće moći ispuniti savezne propise koji zahtijevaju vraćanje podzemnih voda u stanje kakvo je bilo prije rudarenja.
“Ovo je tempirana bomba”, kaže Sarah Peterson, protivnica rudnika iz grada Hot Springs, udaljenog oko 50 kilometara južno od lokacije, i osnivačica lokalne ekološke grupe It’s All About the Water. “Živimo u vrlo sušnom području, ne možemo opstati bez vode. A in situ oporavak se odvija upravo u vodonosnicima.”
Iako kompanija enCore Energy, koja stoji iza projekta, nije odgovorila na zahtjeve za komentar, predstavnici industrije i federalni regulatori umanjuju zabrinutosti, tvrdeći da je dizajn rudnika siguran. Ipak, sukob je skrenuo pažnju na nova istraživanja o ponašanju uranija u podzemnim vodama, te otvorio složena pitanja o tome može li se zaista uspješno obnoviti stanje vodonosnika nakon eksploatacije.
Istraživači su, između ostalog, otkrili da mikroorganizmi koji žive duboko u vodonosnicima imaju ključnu ulogu u vezivanju uranija, što bi moglo objasniti zašto pokušaji stabilizacije preostalog uranija nakon rudarenja često ne uspijevaju. Istovremeno, ta otkrića podstiču razvoj novih, inovativnih metoda obnove koje bi se jednog dana mogle primijeniti i na ovom projektu, piše Cience.org
“Situacija je izuzetno složena”, kaže istraživačica Tanya Gallegos iz Američkog geološkog zavoda. “Ali što bolje razumijemo te složenosti, to bolje možemo optimizirati i eksploataciju uranija i obnovu podzemnih voda.”
Priča o ovoj tehnologiji zapravo počinje otkrićem samog uranija. Još 1789. godine, njemački hemičar Martin Heinrich Klaproth izdvojio je novi element iz rude poznate kao smolasta ruda i nazvao ga po planeti Uran. Tokom narednih stoljeća, naučnici su razvijali različite metode za njegovo izdvajanje.
Sredinom 20. stoljeća, geolozi su otkrili da se uranij ne nalazi samo u stijeni, već se kreće kroz podzemne vode. Voda bogata kisikom oksidira uranij i čini ga rastvorljivim, dok u uslovima s malo kisika ponovo prelazi u čvrsti oblik. Ovo otkriće otvorilo je mogućnost da se proces ekstrakcije praktično preseli duboko pod zemlju.
Od 1960-ih godina razvijaju se prvi ovakvi rudnici, a danas su najzastupljeniji u Kazahstanu, najvećem svjetskom proizvođaču uranija. Očekuje se da će se ova tehnologija dodatno širiti kako potražnja raste.
Ipak, Sjedinjene Američke Države danas proizvode tek mali dio uranija koji troše. Zbog toga je povećanje domaće proizvodnje postalo politički prioritet, uključujući olakšavanje otvaranja novih rudnika i proglašavanje uranija strateškim resursom.
Projekt Dewey Burdock cilja sloj pješčanika bogat uranijem unutar vodonosnika, na dubini između 60 i 230 metara. Planirano je bušenje više od 1400 injekcionih i preko 850 proizvodnih bušotina, uz godišnju proizvodnju do 450 tona uranija. Tokom životnog vijeka rudnika, procjenjuje se proizvodnja od 6350 tona, ali i stvaranje ogromnih količina kontaminirane vode koja će se odlagati duboko pod zemljom.
Uprkos regulatornim odobrenjima, lokalne zajednice ostaju skeptične. Kritičari upozoravaju da rudarenje ovom metodom u suštini znači namjernu kontaminaciju vodonosnika. Idealni uslovi za ovakav tip eksploatacije podrazumijevaju prirodne nepropusne slojeve koji sprječavaju širenje zagađenja, ali geolozi tvrde da lokacija Dewey Burdock nema takvu zaštitu.
Problem dodatno komplikuju hiljade starih bušotina iz ranijih istraživanja, od kojih mnoge nisu adekvatno zatvorene, što može omogućiti curenje kontaminiranih tečnosti. Uz to, geološka struktura područja je rasjedana i ispucala, što povećava rizik širenja zagađenja.
Protivnici projekta također upozoravaju na moguće nesreće i curenja, navodeći primjere sličnih rudnika gdje je došlo do ozbiljnog zagađenja podzemnih voda. Posebno su ugrožene zajednice koje zavise od ovih vodonosnika, uključujući autohtona plemena.
Kontaminacija bi se mogla širiti relativno brzo kroz pukotine u stijeni, potencijalno dostižući udaljene zajednice u roku od nekoliko mjeseci. Postoji i bojazan da bi mogao biti ugrožen još jedan ključni vodonosnik koji snabdijeva pitkom vodom veliki dio zapadne Južne Dakote.
Osim uranija, proces eksploatacije može mobilizirati i druge opasne elemente poput arsena, selena i radijuma, pretvarajući podzemne vode u složenu mješavinu zagađivača. Nakon završetka eksploatacije, kompanija je dužna vratiti stanje voda na prvobitni nivo, ali mnogi sumnjaju da je to izvodivo.
Dosadašnja iskustva pokazuju da potpuna obnova gotovo nikada nije postignuta. U nekim slučajevima, čak i nakon višegodišnjih pokušaja, koncentracije uranija ostale su višestruko iznad sigurnih granica.
Jedan od razloga za to može biti upravo uloga mikroorganizama, koji prirodno stabiliziraju uranij. Rudarski procesi narušavaju te mikrobiološke sisteme, a njihova obnova predstavlja dodatni izazov.
Nove metode koje uključuju stimulaciju ili dodavanje mikroorganizama daju određene rezultate, ali njihova dugoročna efikasnost još nije potvrđena.
U međuvremenu, projekt Dewey Burdock i dalje se suočava s pravnim i regulatornim neizvjesnostima. Iako su neka odobrenja već izdata, pravne borbe se nastavljaju, a lokalne vlasti još razmatraju konačne dozvole.
Protivnici projekta nadaju se da će dodatno vrijeme omogućiti bolje razumijevanje svih rizika. Kako kaže geolog Hannan LaGarry: “Ovdje nije riječ o uraniju. Riječ je o zaštiti izvora vode i budućnosti života u ovom dijelu Južne Dakote.”
