Šestić: Sa maloljetnom djecom u živom štitu

Mara Bulajić se prisjetila 16. augusta 1993. kada je na vrata njene kuće vojnik udario puškom i naredio da izađu iz kuće. Sa svoje dvije maloljetne djece je izašla na put, gdje je vidjela svekrvu, jetrve, djeverove i komšije.

Kako je rekla, vojnici Armije BiH (ABiH) su ih poveli u pravcu šume i zatvorili ih u šupu, a za to vrijeme su im psovali i prijetili da će ih ubiti. Prema njenim riječima, nakon toga su povedeni prema željezničkoj prugi.

“Čitavo vrijeme sam bila korištena kao živi štit sa maloljetnim djetetom”, kazala je ona i dodala da su cijelo vrijeme bili u unakrsnoj borbi.

Opisala je da je njena kćerka Katarina bila u blizini, sa rodicom koja ju je čuvala. Nakon što su krenuli sa živog štita prema šumi, saznala je da je Katarina ranjena.

“Kad su nas vodili kroz šumu, pored rova je bila medicinska sestra, previli je. I ona mi je rekla:’Majko, ja sam ranjena’. U nogu ranjena”, ispričala je Bulajić i navela da su odvedeni u selo Želeća gdje su bili četiri dana, a potom razmjenjeni.

Njenog djevera Zdravka Bulajića su vojnici, prema njenim riječima, vodili na pregovore i da su mu sve vrijeme ruke bile zavezane na leđima.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedokinja je rekla da je sa kćerkom išla išla u Zenicu, gdje su joj snimali nogu kako bi se vidjelo je li joj oštećena kost.

Navela je da se ne sjeća da je u iskazu iz istrage kazala da je suprugu govorila da je njihovo selo Orahovica blizu linije i da može doći do sukoba te da se ne osjeća sigurno, a da je on rekao da je Hrvatsko vijeća obrane (HVO) blizu i da vjerovatno neće biti problema. Izjavila je da su 16. augusta bile intenzivne borbe između ABiH i HVO-a.

Bulajić je svjedočila na suđenju Mirsadu Šestiću, optuženom da je u svojstvu komandanta Drugog bataljona 303. brdske brigade ABiH 16. augusta 1993. naredio napad na mjesto Kiseljak u opštini Žepče, prilikom kojeg je ubijeno šest civila, a troje ranjeno. Optužen je i za zatvaranje civile, te formiranje “živog štita”, kao i zlostavljanje.

Katarina Ramljak, koja je 16. augusta 1993. imala šest godina, je ispričala da je bila sa bratom i rodicom u kući, a kada se začula pucnjava mama im je rekla da se sklone u hodnik jer je tu bilo najsigurnije.

Prema njenom sjećanju, muški glas lupio nogom u vrata i rekao da izađu iz kuće. Na prilaznom putu je vidjela baku i tetke sa rođacima i strica Zdravka Bulajića kojem su ruke bile svezane na leđima.

“Nakon toga smo otišli prema željezničkoj pruzi. Vojnici rekli da se poredamo po tračnici, da gledamo ispred sebe i da govorimo da se ne puca”, rekla je Ramljak i dodala da su poslije provedeni na njivu, a kada se počela pucnjava svi su legli.

Kazala je da je ona tada bila sa rodicom, a njena majka sa bratom koji je imao dvije i po godine.

Nakog toga su krenuli prema šumi i prelazili su potok. U tim trenutcima je osjetila da joj je nešto vruće po nozi, a rodica joj je rekla da je ranjena.

“Vojnik je rekao da će me nositi (…) Ušli smo u vojnički šator i mama je tek tad saznala da sam ranjena. Prenoćili smo tu. Ujutro sam išla na previjanje u drugi šator (…) Odvedeni smo u selo Želeća. Svako jutro dobijali vreću kruha”, prisjetila se svjedokinja i navela da su poslije ootišli svojim kućama.

Odgovarajući na pitanja Odbrane, svjedokinja je kazala je vojnik ABiH nosio kad je bila ranjena, a da je u šatoru bilo komšija muslimana.

Rekla je da je vidjela da gore kuće i štale, a u istrazi je rekla da nije vidjela. Ramljak je navela da je vidjela kako gore kuće i šupe.

Nastavak suđenja će biti naknadno zakazan.