Sarajevo safari. Zločin bez kazne. Sarajevske žive mete bogatih stranih snajper-turista. Gdje prestaje razum, nastupa ludilo. Kolika je bila cijena ljudskog života? Hoće li lovci na ljude napokon postati lovina evropskog i domaćeg pravosuđa?
U emisiji Plenum govore: Edin Subašić, Zoran Čegar, Fikret Grabovica i Gorana Sulejmanpašić.
Subašić: Sumnjam da bih bio pozvan u Tužilaštvo da nije bilo velike medijske pažnje
Edin Subašić, bivši oficir analitike Obavještajne uprave Armije RBiH, govorio je o svjedočenju u predmetu koji je pokrenut nakon premijere filma, te o otvorenoj istrazi u Milanu koja se bavi tim predmetom.
Subašić kaže da je u ovaj proces ušao tek tri godine nakon premijere filma.
“Ja sam u ovom predmetu koji je pokrenula gradonačelnica nakon premijere filma 22. godine Benjamina Karić. Puno je, tri godine su prošle dok ja nisam došao na red ili bio pozvan da dam izjavu u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. To je bilo jučer i pomalo sumnjam da bi se to i desilo da nije bilo velike medijske pažnje prema ovom slučaju.”
Medijsku pažnju, dodaje Subašić, potaknuo je italijanski novinar i pisac Ezio Gavazzeni.
“Nju je opet izazvao Ezio Gavazzeni, italijanski pisac i novinar koji je skupio dokaze i prezentirao ih Tužilaštvu u Milanu koje je otvorilo zvaničnu istragu. Gavazzeni je bio potaknut filmom da ovu temu istraži jer je odavno jasno bilo da je zapravo Italija mjesto gdje sve kreće.”
Prema njegovim riječima, među učesnicima “Sarajevo Safarija” bilo je najviše italijanskih državljana.
“Među safari turistima, snajperistima bilo je najviše Italijana, oni su u organizaciji najodgovorniji i mislim da je u proteklih godinu i po dana napravio veliki posao.”
Subašić ističe da je Gavazzeniju dao sve što je imao, te da je italijanski tužilac otvorio istragu jer “ne bi otvorio istragu da nije imao dovoljno dokaza”.
Subašić objašnjava da je cijeli proces funkcionisao kroz tri organizacijske faze:
“Okupljanje njihovo najviše u Italiji, zatim jedan transfer do Sarajeva koji je vrlo kompliciran u ratnim uvjetima, i onda uvođenje tih safari turista na položaje na Grbavici, na Jevrejskom groblju, na svim ostalim uzvišenim kotama koje su bile pogodne za snajpersko djelovanje.”
Dodaje da je broj uključenih bio velik.
“Mnogo je ljudi učestvovalo u tom procesu i baš zato što ih je mnogo učestvovalo, što se jako relativno dugo držalo u tajnosti i još mnogo duže zataškavalo.”
Prema njegovom uvjerenju, cijeli mehanizam bio je u rukama strukturirane službe.
“Vjerujem da je u osnovi organizacije jedna dobra autoritativna služba iz Srbije koja je sve to jednostavno mogla da provede i na terenu, da ima autoritete da prođe od Beograda do Sarajeva sve checkpointe i da jednostavno te ljude koji su skupo plaćali taj aranžman da ih zaštiti i dovede i vrate.”
Na pitanje o konkretnim službama, Subašić odgovara:
“Sad mi znamo da je autoritet sa srpske strane na ovom području imala služba državne bezbjednosti Srbije i da su to imale službe bezbjednosti Vojske Republike Srpske, nesumnjivo povezane sa svojom bazom u Beogradu.”
Na pitanje da li su ga zvali tužioci iz Milana, Subašić kaže:
“Ja sam imao kontakt iz Milana koji je prvi korak, onaj birokratske prirode uzimanja podataka, kontakata, načina komunikacije, i ja sam dobio neki signal da očekujem poziv tužioca iz Milana.”
Navodi i da se nakon prikazivanja filma stalno pojavljuju novi podaci.
“Možda i nije sve što imam jer naknadno se pojavilo još podataka jer film i priča o svem tome ljude podsjeti na nešto što su znali pa potisli pa se sada jave.”
Subašić posebno ističe ulogu producenta Franci Zajca:
“Zajc je gotovo cijeli rat proveo u Bosni, snimajući razne situacije na terenu. I kao čovjek sa jednim izuzetnim moralnim dignitetom, on je shvatio koja je prava strana, a ko su negativci u cijeloj toj priči.”
Subašić komentira i snimak koji se posljednjih dana ponovo širi, a koji se povezuje s Aleksandrom Vučićem.
“Imao sam kontakt s jednim našim kolegom, koji je skrenuo pažnju na današnju tehnologiju umjetne inteligencije i programe za prepoznavanje lica i predmeta. On omogućava da se originalni snimak provuče kroz program i utvrdi koji je predmet koji Vučić nosi.”
Podsjeća na kontradiktorne izjave:
“On kaže, nosio sam stativ, onda zaboravi šta je slagao, pa kaže nosio sam kišobran. Ljudi vide pušku.”
Subašić naglašava rezultat programa za prepoznavanje lica i predmeta.
“Ono što ću reći, nikada ne bi važilo ni na jednom sudu. Ljudi koji se bave tim programima, provukli su taj snimak i dobili rezultat prepoznavanja snajperske puške.”
Sulejmanpašić: U osnovi zločina stoje poremećaji ličnosti sa sadističkim karakteristikama
Gorana Sulejmanpašić, specijalista neuropsihijatar, postavila je ključna pitanja o prirodi zla i njegovoj prisutnosti među ljudima.
“To nema veze koliko vremena treba da prođe, da se neke stvari otkriju. Zlo, ako je prisutno, prisutno je”, ističe ona, naglašavajući da je zlo neizbrisivo i ne zavisi od vremena koje prođe.
Govoreći o dubokim psihološkim faktorima koji dovode do ponašanja ljudi koji počine monstruozne zločine, Sulejmanpašić se fokusira na koncept poremećaja ličnosti. Prema njenom mišljenju, “ličnost je kompleksna organizacija koja obuhvata temperament, karakter, intelekt i fizičku konstituciju”.
Ona se poziva na teorije Sigmunda Freuda, posebno na njegove stavove o nagonskim impulsima koji su inherentni svakom čovjeku.
Freud je, kako kaže Sulejmanpašić, nagone podijelio na seksualne i agresivne, a ovi impulsi igraju ključnu ulogu u oblikovanju ličnosti.
Sulejmanpašić dodaje da u slučajevima poput “Sarajevo safarija”, koji su bili zasnovani na ubijanju i mučenju, očigledno nije riječ o seksualnim preferencijama, već o “poremećaju ličnosti”.
Prema njenim riječima, ovi ljudi nisu ispunili svoje nagonske potrebe, što je izazvalo “nagomilavanje frustracije” koje je kasnije rezultiralo zločinima.
Ovaj nesvjesni dio ličnosti, “id”, kako ga Freud naziva, je ključan za razumjevanje ponašanja.
“Id je nesvjesni dio ličnosti, tu su sadržani svi nagoni. On je pokretač, on daje energiju za cijelu ličnost”, ističe Sulejmanpašić.
Kada je upitana zašto svi ljudi sa frustracijama ne reagiraju na isti način, Sulejmanpašić objašnjava da ključ leži u poremećajima ličnosti.
“Poremećaj ličnosti je nešto s čim se rađamo, s čim živimo i s čim umiremo. Naši kapaciteti su osnov svega. Da li ćemo zadovoljiti naše nagonske potrebe zavisi od nas samih.”
U kontekstu “Sarajevo safarija”, ona smatra da se radilo o osobama sa sadističkim karakteristikama, koje su imale duboko ukorijenjeni nedostatak empatije i sklonost ka brutalnim, agresivnim ponašanjima.
Ove osobine, prema psihologinji, pripadaju takozvanoj mračnoj triadi ličnosti, koja obuhvata makijavelizam, psihopatiju i sadizam.
“U psihologiji manipulatora imamo famoznu mračnu triadu, gdje postoji makijavelizam, psihopatija i sadizam, a sve ove osobe karakteriše egocentrizam, nedostatak suosjećanja, ljubav prema moći i oružju,” objašnjava Sulejmanpašić.
Kroz priču o “Sarajevo safariju”, Sulejmanpašić također razmatra vezu između moći i nasilja, smatrajući da za mnoge počinioce zločina “moć” predstavlja snažan afrodizijak.
“Moć je snažan afrodizijak,” ističe ona, sugerišući da ljudi koji su u poziciji moći često gube empatiju prema drugima i postaju skloni zločinima. Oni se smatraju “sami sebi dovoljni”, bez obzira na moralne norme društva.
Čegar: Mislim da će Vučića biti najlakše dokazati
Zoran Čegar, bivši zamjenik komandata Specijalne jedinice MUP RBiH, tvrdi da je reakcija institucija bila moguća i tokom rata i nakon njega.
„Pa naravno da je moglo. Pošto su postojale te informacije da su dolazili, moglo se krenuti ozbiljnom istragom i krenuti tragom tih informacija i da se lociraju ti koji su dolazili. Međutim, nas nisu najviše ubijali ti safari-lovci. Nas su najviše ubijali vojska Republike Srpske i vojnici koji su dolazili tu kao plaćenici iz Ukrajine, Rusije i tih sjeveroistočnih zemalja. Oni su dolazili za pare, oni su pucali po gradu. Imali su razna snajperska gnijezda. Najviše su pucali s Jevrejskog groblja prema Čolinoj kapiji“
Čegar detaljno opisuje raspored snajperskih položaja oko opkoljenog Sarajeva.
„Po regionima se tačno znalo ko je mogao pucati. Recimo, neko sa Jevrejskog groblja nije mogao pucati na Vrbanju, zato što nema vizualni kontakt. Snajperista da bi pucao mora imati vizualni kontakt sa žrtvom. Snajperiste koje smo mi našli u gradu na početku rata, našli smo ih dvadesetak. Bili su ubačeni u grad da pucaju po nama. Većinom su to bili strijelci iz Srbije i vojnici obučeni u Pančevu za snajpersko djelovanje u urbanim područjima. Pucali su iz M76 snajperske puške, poluautomatske s okvirom od 10 metaka, i pucali su od 600 do 800 metara.“
Čegar tvrdi da su uhvaćeni snajperisti ubrzo puštani ili razmjenjivani.
„Prva puštena bila je snajperistica iz reprezentacije. Našli smo je na Pofalićima, u velikoj zgradi, i našli razne puške, slike, novac. Zatekli smo je kako puca, ali je išla i na druge lokacije. Dok su safari turisti imali svoje lovačke puške i snajpere, vojne žrtve su najčešće ubijane vojnim oružjem. Oko 70 posto pogođenih bili su pogođeni vojnim snajperima.“
Čegar smatra da je dio počinilaca imao patološke motive.
„Mi smo prema njima radili drugačije. Naši snajperisti su pucali samo na snajperiste. Tražili smo ih. Bilo ih je teško locirati. Bili su dobro sakriveni i pripremljeni. To je bilo pripremano, kao što je pripreman napad na Vrace, gdje su komšije ulazile u kuće danima prije. Isto tako su i ovi imali jatake u gradu, oružje, municiju i skloništa.“
Čegar kritikuje institucije zbog zakašnjelog djelovanja.
„Mi smo 2002. dali kasetu generalu IPTF-a. Na njoj se vidi ko puca, ko dolazi, kako pucaju i kako se ljube. Nisu stranci – bili su Srbijanci. Moglo se reagovati. Nije se htjelo. Bio je Vojo Šešelj, bio je stari džip Patriot, na haubi mrtvačka glava. Bio je i sadašnji predsjednik Srbije Vučić. Snimak je objavljen i skinut. Mora postojati. Niko nije reagirao.“
Optužuje da postoji namjerno skrivanje slučaja.
„Ljudi koji su bili gore cijeli rat, između Jevrejskog groblja i grada, vidjeli su dolaske safari turista. Postoje svjedoci. Nisam prije bio u prilici da pričam o ovome. Bit će jako teško dokazati ako se danas uhvati taj čovjek koji je pucao. Ko će dokazati da je baš on ubio nekog? Trebaće svjedoci, balistika, vrijeme, sve. Ali ja bih volio da se sve dovede do kraja.“
Ukazuje na pravne probleme i kompleksnost istrage.
„Zašto kod nas to nije ranije počelo? U Srbiji padne streha – zemlja gori godinu dana. Kod nas je bila Jablanica, bili su zločini, silovanja – mi šutimo. Niko ništa. Nije mi jasno.“
Kritikuje društvenu šutnju o ratnim zločinima.
„Mislim da će Vučića biti najlakše dokazati. Ima snimaka gdje se ljube poslije pucanja, ima vojnika, ima ljudi koji nose piće. Neko će se prepoznati, pa će priznati kad je to bilo, ko je tad ubijen. Tako će se to sužavati.“
Smatra da postoje vizuelni tragovi koji bi mogli dovesti do konkretnih imena.
„To je vrlo naporan, mukotrpan posao. Morat će ga raditi ljudi koji znaju. Ja bih volio da se to počne dokazivati.“
Grabovica: Znali smo od samog početka opsade da su građani i djeca ubijani iz snajpera
Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, kaže da do same premijere filma nije znao da se to događa.
„Tu pojavu, da su dolazili vikend snajperisti, da su tu upražnjavali safari, i kada smo došli do tog saznanja, kada smo bili svjesni da se to događalo, to je za nas bilo šokantno. Posebno za roditelje kojima su djeca ubijena iz snajpera. Naravno, stravično i bolno za svakog roditelja čija su djeca ubijena na bilo koji način — bilo granatom, snajperom — ali posebno je sigurno bolno kada je dijete ubijeno snajperom, jer ubica koji to učini zna u koga je ispalio. Ja bih možda rekao kako je došlo do tog filma, kratko.“
Grabovica je istakao da je prije sedam godina došao slovenački producent Franci Zajec i tražio da se sastane s njim.
„Mi smo se sastali i obavili razgovor. Njega je isključivo interesovalo da obavi razgovore sa roditeljima kojima su djeca ubijena iz snajpera. Naravno, ja sam omogućio da obavi razgovor sa jednim roditeljem, pa je ponovo dolazio, pa sa više roditelja. Mislim da je dolazio tri, četiri puta. Međutim, on mi nikada nije nagovijestio zbog čega on to istražuje. Dok se nije pojavila premijera filma, i kada smo taj film gledali, ostali smo zaprepašteni. Zaista nismo mogli ni sanjati da se tako nešto moglo dešavati. Ali znali smo, naravno, od samog početka opsade, da su građani i djeca ubijani iz snajpera, ali od ovih nekih domaćih, o kojima smo već govorili.“
Plenum
Edin Subašić
Zoran Čegar
Fikret Grabovica
Gorana Sulejmanpašić
Sarajevo safari
Datum i vrijeme objave: 27.11.2025 – 23:19 sati
