Iran je teško pogođen sušado te mjere da je predsjednik Masud Pezeshkiyan najavio moguću evakuaciju višemilionskog stanovništva Teheran ako ne padne kiša do kraja novembra. Priroda čini ono što sankcije i zračni napadi nisu uspjeli, piše američki Forbes.
Teheran je u stalnoj nestašici vode, pola Irana nije videlo ni kap kiše od ljeta. “Neka Bog čuva ovu zemlju od neprijatelja, od suše, od laži”, natpis je perzijskog kralja Darija Velikog uklesan u kamenu prije više od 2000 godina.
Teška godina
Iran je posljednjih mjeseci pod velikim pritiskom – u svom drugom mandatu američki predsjednik Donald Trump oživio je i proširio politiku maksimalnog pritiska na Iran, tražeći od saveznika da se ujedine u ekonomskom i diplomatskom pritisku. Podržao je Izrael kada je premijer Benjamin Netanyahu pokrenuo najveće vojne napade na Iran u modernoj istoriji, rizikujući širi rat. Vijeće sigurnosti ponovo je uvelo teške sankcije Iranu. Ali najteži udarac režimu u Teheranu zadao je kišno nebo.
Iran se suočava sa odmazdom zbog prekomjerne eksploatacije i isušivanja bazena koji su nekada služili kao strateška rezerva.
Iran je sada u svojoj šestoj godini suše. U nekim većim gradovima već su uvedeni prekidi u vodosnabdijevanju, smanjen je pritisak vode, a najavljuju se i dalje restrikcije vode, pa čak i evakuacija stanovništva.
Teheran, sa populacijom od 15 miliona, nalazi se u tako teškoj situaciji da se razmatra djelomična evakuacija. Ova situacija nije pala s neba, već je rezultat decenija prekomjernog vađenja vode, više nego što priroda može nadoknaditi, piše iranski ekolog, naučnik i aktivista Kaveh Madani za Forbes. Iran je kažnjen zbog prekomjerne potrošnje i isušivanja bazena koji su nekada služili kao strateška rezerva.
Nisu poslušali stručnjake
Iran je oduvijek bio prilično suva zemlja, ali su njegove rezerve vode sada ozbiljno iscrpljene zbog decenija prekomjernog korištenja, neefikasnog navodnjavanja i loše održavane infrastrukture, piše Deutsche Welle. Godišnje izgube oko 16 kubnih kilometara vode, naglašava Mohammad Javad Turian, naučnik sa Univerziteta u Stuttgartu. Jedan kubni kilometar je oko milijardu tona vode.
– To znači da Iran gubi količinu vode veličine Bodenskog jezera skoro svake tri godine – kaže Turian, koautor studije o iranskoj krizi vode objavljene 2022. godine u prestižnom časopisu Nature.
Nekoliko stručnjaka već decenijama upozorava na predstojeću katastrofu, piše Foreign Policy. Međutim, njihovi glasovi su marginalizovani i utišani.
Prema neslužbenim procjenama koje citira FP, do 35 posto vode u Teheranu gubi se zbog curenja cijevi.
Teheran je mjesecima bez vode. Potrošnja je za sedam mjeseci pala za 12 posto, ali to još uvijek nije dovoljno: cilj grada je da se smanji za 20 posto kako bi se osiguralo vodosnabdijevanje do zime. Glavni grad Irana ima 10 miliona stanovnika, sa dodatnih 18 miliona u širem gradskom području.
Kako su bunari presušili i farme propale, milioni ljudi preselili su se u predgrađa Teherana. Grad raste dok je vodovodna infrastruktura zastarjela i dotrajala, a veliki dio vode se gubi u prijenosu, prenosi Deutsche Welle.
Prema neslužbenim procjenama koje citira FP, do 35 posto vode u Teheranu gubi se zbog curenja cijevi. Bogatije zgrade imaju krovne rezervoare i pumpe za vodu. Čak i kada nema zvaničnog popusta, slavine su prazne.
– Nismo imali vode tri dana. Pritisak je bio toliko nizak da ništa nije izašlo – rekao je stanovnik Teherana za NBC News.
Nadležni preporučuju da kupe rezervoare za vodu i pumpe: ali ko ima novca za to? Prije samo dvije sedmice rezerve vode u glavnom gradu pale su na pet posto.
90% vode za poljoprivredu
Desetljećima su iranske vlasti vodu tretirale kao neograničen resurs. Promovirali su intenzivnu poljoprivredu navodnjavanjem u nekim od najsušnijih područja planete, a sve u ime nacionalne samodovoljnosti i nezavisnosti od uvoza hrane. I vodu i struju je država snažno subvencionirala, što je podsticalo rasipanje i prekomjerno crpljenje podzemnih voda. Vlasti su se hvalile podizanjem brana, koje su postale simboli nacionalnog ponosa i snage: cilj je bio iskoristiti svaku kap vode, piše Madani.
Ovaj ekološki destruktivan pristup dodatno je ojačan međunarodnim sankcijama. Našavši se ekonomski i politički izolovan, Iran je po svaku cijenu udvostručio svoju “ekonomiju otpora”, iscrpljujući prirodne resurse. Neprijateljske bombe nisu bile potrebne; pod vanjskim pritiskom, sam Iran je žrtvovao dragocjene strateške rezerve vode.
Ovako duga i intenzivna suša mogla bi paralizirati svaki sistem – ali problem Irana je tim veći jer se zemlja nije pripremila za to. Klimatske promjene ne mogu biti izgovor za nedjelovanje vlade, posebno kada su naučnici već predvidjeli takve ekstremne situacije, ističe Kaveh Madani. Vanjski neprijatelji, suša i laži, ili odsustvo javne debate o korištenju vode, doveli su Iran u goru situaciju nego što su Trump i Netanyahu mogli namjerno smisliti.
Iran će jednog dana biti oslobođen sankcija, ali će mu ostati urušen sistem vodosnabdijevanja i narušeno povjerenje javnosti, kojem se uskraćuju potpune informacije o stanju vodosnabdijevanja. Sada, kada je situacija postala kritična, u iranskim medijima konačno se čuju argumenti stručnjaka. Ono što je potrebno uraditi, kaže Madani, jeste da se postupno ukine poljoprivredna proizvodnja, koja troši najviše vode, i da se smanje subvencije za vodu i energiju. Čak 80 do 90 posto vode troši se u poljoprivredi, navodi njemački Deutsche Welle. Kriza bi se mogla ublažiti ako bi se poljoprivredna proizvodnja koncentrisala na useve pogodnije za zimu, uz efikasniji sistem navodnjavanja.
(Telegraf.rs/Jutro)
