Na godišnjicu parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma u emisiji Art kvart razgovor gostovao je bosanskohercegovački umjetnik Bojan Stojčić, autor filma Hope Hotel Phantom, koji je snimio u hotelu u Daytonu, u kojem je prije 30 godina odlučena sudbina Bosne i Hercegovine.
Istovremeno je i nemoguća i nepromjenjiva, kazao je Stojičić za dejtonsku stvarnost.
“Ali mi smo to prihvatili, zadnje tri dekade to i pokazuju. Mi funkcionišemo, realizujemo svoje života – ali kao društvo mi stojimo na jednoj te istoj tački. Ja sam to prije možda i vidio kao nešto problematično, ali mislim da sam se na neki način adaptirao i da kao umjetnik počinjem koristiti tu činjenicu kao neku mogućnost anticipacije nečeg drugog. Dejtonsku stvarnost vidim kao polje poezije i polje gdje ja pronalazim svoj način rada i način djelovanja, motive rada i alate rada.”
Mapiranje iskustava i pokušaj dokumentovanja postojanja
Za umjetnost kaže da je politika pretočena u formu.
“Zanat i oblikovanje su prvo što vidimo. Umjetnost je sve što je ispod i, zapravo, koliko slojeva mi možemo utkati u to, to je zapravo i bogatija i ozbiljnija umjetnost.”
Njegovo mapiranje dejtonske stvarnosti je mapiranje njegovih iskustava i pokušaj dokumentovanja postojanja.
“Umjetnost je mnogo stvari, ali prvenstveno i u svojoj suštini je umjetnost komunikacija. Ja pokušavam iskomunicirati svoje biće kao osobu koja se ne može u potpunosti realizirati u sredini u kojoj jeste. Ja ne mogu kao Bosanac ispuniti svoje bosanstvo. Ne mogu biti građanin zapravo svoje zemlje. Mogu biti nacionalna identitarna jedinka. A kad kao takav izađem izvan granica ove zemlje, ne mogu biti ni shvaćen kao Europejac. Ja sam shvaćen samo kao Bosanac koji, opet, untar Ustava i ne postoji. Ja pokušavam dokumentovati mogućnost i nemogućnost pripadanja i na koji način ja to ne pripadam ili pripadam.”
Ne misli da su umjetnosti ikada mijenjala svjetove, ali su jako dobar registar dokumenata šta se dešava.
“Jednako je važno mapirati i dokumentovati stanje duha, stanje čovjeka unutar svih datuma i svih obljetnica, šta se meni ili nama dešava u svakodnevnici. Svakodnevnica je izvor svih čuda i izvor poezije. Pokušavajući to mapirati, ja pokušavam pronaći neke forme umjetnosti koje često mijenjam i koje često nekad nisu ni toliko jasne i striktno definisane.”
Hope Hotel Phantom
Stojičić je opisao kako je došlo do snimanja filma u Daytonu, u vrijeme kad je u Detroitu imao izložbu.
“Kad sam se našao u Detroitu, vidio sam da je to je mjesto historije bolnije i komplikovanije od naše. Nisam htio kao turista tu se provrtjeti nekoliko sedmica i reći neku veliku istinu o Detroitu, posebno iz pozicije bijelca, iz pozicije Evropljanina koja je tu nakratko. Bilo mi je jasno da je Dayton nešto što apsolutno razumijem u svakom kontekstu života. I ako se uspijevam izraziti u Detroitu, Dayton je 5-6 sati vožnje, i predložio sam galeristi da bude naš rad tamo, da odem u hotel kojem je zapravo osmišljena današnja Bosna i Hercegovina.”
Dalje je naveo kako ja tad na njega najveći utisak ostavila veličina Amerike
“Vidio sam šta znači jedna velika industrija, što znači jedna velika ekonomska moć, moć znanja, konstruisanje, inženjerstva, proizvodnje. A meni je uvijek bilo interesantno zašto se mir pregovarao na drugom kraju svijeta, u unutrašnjosti Amerike, u nekom ruralnom dijelu Amerike. I onda sam uz put osvijestio da je taj hotel u sklopu najveće američke vojne zračne baze. Tu su je nuklearni oružje, bombarderi, lovci, 30 hiljada ljudi opslužuje tu mašineriju. I onda mi je postalo jasno da su delegacije tamo odvedene da im se prikaže ta apsolutna vojna moć i onda da ih se posjedne za sto. A taj hotel je jedini u Americi koji je u vojnom vlasništvu, a otvoren za civile.”
A hotel, dodaje, nije dobio ime po ‘nadi’ – u pitanju je Bob Hope, američkom zabavljaču koji je posjećivao trupe u Vijetnomu.
Metafora hotela – postdejtonska stvarnost
A boravak tad u tom hotelu učinio mu se kao sjajna metafora svega što želi reći.
“Hotel je mjesto privremenosti, a isto tako i različitih sukoba stvarnosti. To je javni prostor, ali istovremeno jako intiman. To je prostor koji je naša privremena kuća, ali nije nam kuća. I, zapravo, motiv hotela mi je nešto što sam počeo promišljati stvarnost Bosne i Hercegovine, tu postdejtonsku stvarnost.”
A postdejtonska stvarnost ogleda se i u zeničkom hotelu Internacional
“Bivši hotel International bio krunski hotel Željezare Zenica, koja je upošljavala u jednom trenutku 24 hiljade ljudi. Nalazi preko puta nacionalnog stadiona, čiji je kapacitet deset hiljada ljudi. Ta željezara zapošljavala je više ljudi nego što je navijača na stadionu. To mi je bila idealna pozicija da markiram trenutak u historiji – kako navijanje odjekuje praznim holovima hotela koji je nekad bio simbol industrijskog uspjeha.”
Najbolja generacija bosanskohercegovačkih umjetnika u historiji
Na kraju, uz najavu “hotelskog triptiha”, Stojčić upozorava da pripada najboljoj generaciji bosanskohercegovačkih umjetnika u historiji.
“Samo je činjenica da 99% tih ljudi žive vani, rasuti po zapadnim centrima, gdje imaju karijere koje niko u historiji ove zemlje nikad nije ostvario. Ljudi koje mi slavimo po institucijama – oni nisu, zapravo, ni na tragu bili šta je ova generacija ostvarila. Ovdje nemaju institucije s kojom bi saobraćali i ušli u dijaloga, a kamoli u produkciju novih radova”.
Datum i vrijeme objave: 22.11.2025 – 00:09 sati
