Tena Štivičić: BRČKO
“Otkad je naša predstava 64 istupila iz konkurencije za nagrade i izazvala valove reakcija, nekoliko stvari me prilično žulja, a posebno sad, nakon odgledane presskonferencije, na kojoj se o cijeloj ovoj ‘buri’ očituje direktor festivala gospodin Amidžić.
Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično. Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška.
No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučaj na neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene. Ni ja nemam Facebook, a živim u dalekoj Škotskoj pa sam ipak zainteresirana i informirana o ovom slučaju jer shvaćam kakvog je historijskog pomaka simptom.
Da su direkcija Festivala i autori tekstova koji napadaju sudionike i redateljicu predstave 64 Alisu Stojanović reagirali s malo više osjetljivosti i razumijevanja trenutka, da se nisu opredijelili za omalovažavanje, posprdnost i minoriziranje tuđeg mišljenja kao glavne taktike hvatanja u koštac s ovim slučajem, možda bi stvari izgledale drugačije. Ali nisu.
Kazalište nije vojska pa da redovi šute ako tako nameće direktor. Činjenica da se jedan direktor kazališta ograđuje od izjave redatelja i autora predstave toga kazališta, ne poništava sadržaj ni značenje te izjave, pa makar bio i u Makarskoj.
Svatko tu sad ima osobni interes, to je jasno. Osobni interes imamo i mi koji smo se izuzeli iz konkurencije, možda i najveći, interes da ostanemo čisti, pred sobom, a možda i pred poviješću.
Nisam jedina koju je u moru upitnih rečenica objavljenih zadnjih nekoliko dana posebno zapekla ‘Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome šta, i šta je među vama čemu šta’. U njoj je sadržana sva tragična sljepoća prema trenutku u kojem živimo, u kojem, kako su navele Selma Spahić, Emina Omerović, Mirna Ler i Lejla Hodžić u obrazloženju svog povlačenja s festivala, svaka treća žena na svijetu doživljava seksualno nasilje.
Na tu je rečenicu koja predstavlja stav reagirao i Ermin Bravo što je lijepo i službeno objasnio pa se njegov istup ne može smatrati nekakvom glumačkom kapricioznošću kako je gospodin Amidžić sugerirao na presskonferenciji. U istom je dahu glumce nazvao galamdžijama koji često i u privatnom životu glume, a zbog čega im se i organiziraju ovakvi festivali da im se dopusti da malo galame, valjda u kontroliranim uvjetima. To nije neki anonimni komentar na Facebooku ili Twitteru koje ni gospodin Amidžić ni ja nemamo, nego stav iznesen na konferenciji za novinare.
Pa ako i ima netko od sudionika kazališnog festivala koga se savršeno ništa ne tiče ‘ko je koga kad’ barem bi ovakvo mišljenje o glumcima svakoga trebalo skandalizirati.
Naposljetku, samo bih jednu stvar zamolila sve te dinosaure, u ovom za njih osjetljivom trenutku izumiranja, da se ipak savladaju od zauzimanja za ‘žene koje su pretrpjele stvarno nasilje’, što je čak i iz PR ugla neukusno. Barem to.”
