Piše: Mirza Šadić
Društveno političke pojave koje obilježavaju savremeni društvenopolitički aktuelni ambijent u Bosni i Hercegovini, susjedstvu, komšiluku pa i diljem svijeta nimalo nije naivan. Naprotiv vrlo skoro moglo bi doći do tačke ključanja jer usijanje je na vrlo visokoj razini.
Nevidim da iz situacije u sitaciju išta racionalno i svrsishodno se događa a što je bit poliitičke djelatnosti i političkoga. Iz dana u dan iz situacije u situaciju, sila, emocije, strast u svim aspektima političke djelatnosti preovladava i postaje primat i domininta u procesima, stanjima i pojavama kako u politici isto tako i u društvu.
Iako su negativne pojave prožete u skoro svim društvenim i političkim organizacijama, institucijama, ipak malo ću se pozabaviti političkim partijama – organizacijama koje bi po svojoj primarnoj svrsi trebale da promaknu ideju – program, kandidate koji treba da obezbjede minimum promjena, razvoja i unapređenje – izvor i temelj, odakle bi te promjene trebale da krenu.
Na žalost upravo one se privatiziraju, samosvoiziraju, otuđuju i ponavljaju a što je u direktnoj koliziji s demokratičnošću koje zahtijeva protočnost, inovativnost i kreativnost da bi društvo doživjelo prosperitet i napredak.
Kako ideološko programski, uslovno rečeno, jer vrlo malo skoro pa i nikako da iste se pozivaju na bilo kakve ideje i nude bilo kakve programe, isto tako i kadrovski se ponavljaju. Dugogodišnje dobro poznate face i ličnosti uzurpiraju prve redove te je status qvo kao jedsn po meni najopasniji status za organizaciju neminovan i zagarantiran I što je simptomatično i indikativno kako kod onih na vlasti (pozicionih) ništa nije drugačiji slučaj i kod opozicionih.
Te njedrimo parlamete bez smisla i svrhe. Sada se postavlja logično pitanje, kada se tu na izvoru malo šta skoro pa ništa ne mijenje, kako uopšte možemo i nadati se bilo kakvim pa i formalno kozmetičkim promjenama u daljnjem toku političkih procesa a tek na ušću gdje bi se trebali očekivati novi proizvodi i nove vrijednosti. Svi mogući suporti; međunarodnih faktora, intelektualca, prosvjetitelji, građanstva koji formalno djeluju na procese, sve ovo vrijeme uporno po meni iluzorno očekuju evoluciju, zaokret, katarzu i restart ove dugogodišnje aktuelne nazovi političke elite, no međetim uzalud vam trud svirači.
Kuka i motika na žalost jedini je izgleda lijek koje shvata i razumije balkanac. Toliko je to zaslijipljeno, zaneseno i ovisno da bez izgleda radikalnih zahvata koji bi ipak ako je ikako u mogućnosti trebali biti kontrolirani, upravljni i dirigovani na žalost neće moguće biti pozitivnih društveno političkih rješenja.
Nakon svih pošasti koje su nas safatale – zadesile, kao što su zarazne bolesti, pandemijskih razmjera, ekonomska kriza i politička previranja ta ako narednu godinu prođemo bez težih socijlalnih buntova i nemira tipa savremenih revolucija. Možemo zahvaliti samo sreći i nad naravnoj moći.
