Dobrodošli na Političko Nezavisni Informativni Portal

ISMAR MUJEZINOVIĆ: Kulovića ulica

0

Osijek je oslobođen i prvi puta sam tada vidio oca. Ismet je bio major,sa mauzer pištoljem, titovkom i nekim zlatnim epoletama na rukavima, ramenima, kragni, neznam više gdje sve, nesjećam se. Jedno je vrijeme bio u Beogradu. Tamo osniva vojni časopis FRONT! Onda je zamijenio front. Krene zdušno po Bosni da sa drugovima iz rata osniva raznorazne institucije. Opet neki novi front? Front slobode, zatim Oslobođenje, Školu primijenjenih umjetnosti, i da se to sve filmskom trakom zabilježi, na kraju ustoliče sam Bosna film.


Bio je dan i noć zaposlen i nije imao ni stan, ni hotel, a ni vojni smještaj, kako se još u Beogradu demobilisao. Skinuo uniform i ne djeluje više onako autoritativno kako sam ga doživio prvi puta u Osijeku. Pustio opet dugu kosu i možda baš zbog toga svog povratka u images boema, za silu kako se to kaže, smo bili podstanari u jednoj kući kod Markala sa njihove desne strane. Negdje na sredini, siva zgrada mi je još u pameti. Sjećam se kao kroz maglu, da je u Sarajevu skoro uvijek ujutro bila magla i da od fabrike Ključ koja je u samom centru grada, pored velikog parka, ima uvijek čađi. Sagradili su je namjerno pored parka da joj on bude filter, jer još nije bilo onih prečistača što se u dim-njak ugrade.

Park su kažu pluća grada! Pluća trebaju kisik, ali vole i dim od cigare. Ležao sam u jednoj sobi. Mislim da sam bio prehlađen baš na plućima. Nikoga nije bilo u stanu. Kako Ismet nije više bio vojno lice, nije ni nosio sa sobom pištolj ufutroli, nego ga držao zaključanog u ladici svog radnog stola. Da bih se osjećao sigurnije kada sam saam u stanu, pokloni mi jedan lovački flobert. Neku malu pušku, skoro djećju, mada pravu, ali bez metaka. Držao sam je pokraj kreveta, zlu ne trebalo. Često se dešavalo da ostanem sam. Bilo je doba obnove i svih mogućih obaveznih vrsta humanitarnih i radnih akcija. Mama je bila u AFŽ-u, a tamo stalno isto neke dobrotvorne priredbe. Znam da se taj dan u hodniku višesobnog velikog stana naše rodice sušio veš. Puno soba, dug hodnik što ih spaja i u njemu u dvije, tri trake, razapet štrik.

Na njemu prostrt veš. Naš, njen i možda još nekog podstanara ili više pridodanih sustanara. Nema ni godina dana od kako je rat završio i kuće uglavnom srušene. Opšta nestašica stanova. Uvodi se prisilna dobrotvorna akcija onih kojima nisu bili stanovi srušeni. Naredili su im da budu jedno vrijeme dobročinitelji i udjele beskućnicima u svojim od rata čudom sačuvanim stanovima, privremeno sustanarsko pravo. Koliko će to trajati niko nije znao, a najmanje pravnici. Ako već moraš sa drugima da nenadano životni prostor dijeliš, bolje je da to bude sa nekim tvojim, poznatim.

U ovom slučaju to bi moja mama Marija, ja i Ismet u stanu rodice iz Dalmacije. Muž od babine sestre je baš tu negdje u blizini, u Vase Miskina ulici, ako se tada već tako zvala, imao veliki dalamtinski vinski podrum.
Nisam još znao čitati pa nisam siguran za naziv ulice, ali sam siguran da je Stipe bio veletrgovac vinima. Zrnčić Stipe je držao cijelu Dalmaciju i Trst pod svojom trgovačkom mrežom vinskih podruma.

Inače je Ismetu kupovao slike i vješao ih u svojoj vili na Bačvicama u Splitu. Biće su svi otišli kod njega u podrum na čašicu Dingaća njegovog kultnog proizvoda i mene ostavili samog da veš čuvam. Ne znam šta sam u krevetu radio, možda nešto crtao, kada se vrata od sobe otvore. Pojavi se neki čovjek. Velikih plavih vodljikavih očiju, jakih vilica, upalih obraza i sive
kose. Mislim da nije bio sijed, nego baš sivo blond. I sada ga se još sjećam, i svaki toliko bih ga u životu susretao i prepoznavao. Stalno me kroz život njegov lik pratio. Nekako ga uvijek za Markale vežem. Trgovina, trgovac? Uglavnom on me pita: “Gdje su ti roditelji?” Nisam znao, ili se ne sjećam da li sam znao, i šta sam odgovorio.

Onu pušku pored sebe uz krevet što je bila, sam zgrabio i u njega uperio. Ja ga odjednom više nisam interesovao i on naglo zatvori vrata. Sjećam se dok me pitao da sam još iza njega vidio veš kako se u hodniku suši. Nakon nekog vremena pojavi se rodica i sada ona otvori vrata, a ja još uvijek uperenu pušku u tom pravcu držim.

Rat je završio, ali kako kažu svugdje oko nas je puno državnih neprijatelja. Svi to oko mene tvrde, pa moram biti na oprezu. Nije se prepala jer je znala da metaka nemam, nego me smijući se pita: “Ismare da li si ti pobrao veš?” Vrata su otvorena i gledam iza nje nema u hodniku veša. Mis-lim, glavu lijevo desno njišem i ne mogu da se sjetim. Možda sam imao temperaturu, pa buncam? Kontam imam četiri go-dine, ne mogu ga ni dokučiti. Jedino možda, kada bi se na stolicu popeo.

Na pamet mi pade da sam ustvari u tom slučaju mogao i da rodica konstruktivno misli. Daje mi važnost inteligentnog podstanara. Onda mi kao grom iz vedra neba sine da su mi rekli kada su odlazili: “Mi se brzo vraćamo, pričuvaj veš!” Odjednom mi bi jasno da je onaj markantni tip, kojeg mogu svrstati u neki film, američki triler, koji tada još nijedan nisam gledao, bio od njih brži i usprkos mojoj flobert puški sav veš pokupio i u ne-
znanom pravcu na letećem ćilimu odletio.

Puška mi nije ništa pomogla. Možda me je ipak spasila. Mogao je i mene ukrasti? Stalno su me plašili da djecu kradu. Plašili su me jer su se bojali da se ne izgubim, kao jedanput u Osijeku kada sam krenuo za bakljadom i u sasvim drugom kraju grada završio. Na svu sreću je to bilo kod mamine sestre Cipre. Eto opet slična avantura je bila moguća.

Na našu sreću zahvaljujući mom flobertu ostali smo samo bez veša i to onoga koji je bio prljav, pa opran! Nije sve bilo prljavo, niti su sve oprali. Onda smo se preselili, kod brata od babe, Nike Andrijaševića Ismetovog mecene. Puška je od tada bila spremljena u nekom ormaru, a mene su odjednom interesirali fotoaparati. Niko je bio advokat, direk-
tor hipotekarne banke.

One u samom centru grada banke, sa kipovima što svijetlo građanima drže. Bio je književnik, rašljar i kolekcionar. Na Butmiru je kada je nekom domaćinu tražio vodu za bunar, otkrio rimski mozaik. Kako su seljaci počeli kras-ti raznobojne kamenčići za uspomenu, ponovo su ga zakopali.

Historijsko umjetnički mrtvac je sigurniji u grobu, nego u naglo povraćenom mu životu. U grobu ima veću šansu da preživi. I to je sve on odkrio zahvaljujući rašljama koje je pravio od zuba morskog psa. Fischbein, riblja kost, duguljasto tanka, pola cen-timetra široka, petnaest duga, plosnata ploćica koristila se za ženske grudnjake da im da oblu formu i kada se sa partnerom pleše da ih drže na distanci. Da partneri ne osjete onaj čudno uzbuđujući dodir nabreklih bradavica.

Te dvije trake, pločice, elastične, sivo-smeđe bi se na vrhu zarezale i koncem povezale. Kada bi se rukom, ta dva kraka na onoj nepovezanoj strani razd- vojila dobili bi rašlje. U toj pozi bi on hodao livadom i kada bi te rašlje ispod zemlje naslutile, osjetile vodu, bi se stisnule i onaj vrh bi krenuo da se spušta prema cilju. To je znak da je tu voda, rašlje bi poručile.

Uglavnom se nisu varale. Probao sam i ja i zbilja kada sam išao u WC iznad klozetske šolje je onaj vrh prema onoj vodi u njenoj sredini, na moje čuđenje stremio. Nisam našao rimski mozaike, a ni govna, jer smo klozet dobro ispirali i redo-vite poslije male i velike nužde čistili, kako nam je za piće jedini izvor pitke vode bio iz njegovog vodokotlića.

Vadili smo iz njega vodu, a nije apetitlich kada ona dole voda nije isto tako bistra. Naime jedan podstanar, po naređenju dobrohotno primljen iz plemenitih namjera, je bio izuzetno neplemenit i od rata, možda neurotičan, pa nam nije dao pristup vodi. Kuhinju je prisvojio i tretirao je kao svoj novonastali stambeni Entitet.

Kasnije smo našli majstora da nam spoji vodu mimo kuhinje, baš kada je i on dobio prekomandu da seli u svoj novoizgrađeni stan. Tako nam je istovremeno oslobodio tu prostoriju, za život važan prehram- beni centar. Kuhinju smo svi koristili, jer je svima bila nasušna potreba. Dobili smo umjesto njega novu podstanarku Aureliju Branković, kostimografkinju, scenografkinju, zaduženu da os-nuje odjel crtanog filma u Bosna filmu. Ona je manje kuhinju koristila i dala mi je papira da crtam, što bi u njenom terminu uglavnom radio u kuhinji, meni najinventivijem dijelu stana.


Zato svoje novo radno mijesto sam dobio pogrdno ime “ženski petko”. Stalno im je nešto falilo od prehrambeni sastojaka, začina i trebalo je zbilja biti inventivan pa naći za takve sitnice nadom-jestak, da hrana ukusna bude. Onda hrane nije ni bilo, a danas ona definitivno nema ukusa, ili jednostavno nismo gladni, pa su nam osjetila koja je u mozgu reklamiraju otupila? Uglavnom se uz začine razvijalo na taj način i bratstvo i jedinstvo, kako se na komšijska vrata stalno kucalo i prehrambene artefakte trampi-lo, posuđivalo. Preko puta našeg stana je stanovao doktor Zec i njegova crnooka, crnokosa žena Mara, izuzetno vesela i pri-jazna žena.

Uvijek me je pogladila po plavoj kosi i nasmijala mi se kada sam nešto posuđeno vratio, ili nešto novo posudio. Sem međusobnog pomaganja je postojao još jedan pažnje važan fak-tor za jedinstvo građana novog poretka. Izgradnja novih stanova i fabrika je bio taj faktor.

On je rješavao međuljudske konflikte koji su bili uvijek posljedica neimaštine množine i prethodno u bivšem sistemu stečene imovine usamljene jednine. Niki su kao tom predstavniku ‘jednine’ oduzeli imanje i kuću u Kiseljaku, obiteljsku kuću u centru Sarajeva iza Markala i nor-malno bankovni račun su mu uredno ispraznili, kao i onda kada mu je onaj netolerantni podstanar, tekuću vodu ukinuo. Ostale su mu zato slike, kipovi, kineske vaze, kao i bakrene pozlaćene.

Za mene najinteresantniji dio kolekcije je ostao netaknut. De-setine fotoaparata. Puna velika ladica svih vrsta fotoaparata. Među ostalim i zlatna “Leica”, obložena sa zelenkastosmeđom krokdoliskom kožom. Meni je dao jedan Voikslender sa crnim mijehom i sa po svake strane nekim staklenim kvadratima, kockama, prizmama na koje se gledalo šta se slika.

Išao sam po kući i sve snimao kao da sam bio paparazzo, a da ni ja, ni os-tali za to fotografsko zanimanje, izraz, još nismo znali. Filma za fotoaparat tada još nije bilo u radnji moguće kupiti. Samo su ga predpostavljam u Oslobođenju i UDBI imali, a Ismet nije bio sklon protekciji, da mi ga isposluje.

Tamo su imali i fotoaparata kako su njemački vojnici bili sa njima praktično okičeni. Dobijali su ih umjesto ordenja. Ima zaplijenjenih aparata koliko hoćeš, ali nema filma. Tako sam ostao u fazi fantazije da fotose pravim, aparatom praznim sve posvuda snimam. Snimam ja tako, ne za prave, kada odjednom svi zabrinuti, niko neće da mi pozira. Nije vrijeme za igre, kažu mi. Niko mora u zatvor. Ide na saslušanje. Neko ga je optužio da je kao direk-tor banke njemcima kredit odobrio i tako ih pomagao u borbi protiv NOBa, partizana. Pomagao je prije rata mog oca, jedan mu sin bio u NOBu, iz partizana došao pa ministar privrede postao.

Drugi je doduše zabrljao, pa u Zagrebu kao ministar u NDH tragično završio. Ubili ga partizani prilikom oslobađanja Zagreba, mada kažu nije nešto previše kriv bio. Mamu i mene dok sam bio još u trbuhu, od Luburića je spasio. U ratu nema protekcije i Niku niko ne spasi. Fino jednog dana ode u zatvor. Sjećam se kako mu je mama dok je stepenicama sa malim ruk sakom na leđima silazio, dobacila jednu Ismetovu deku iz par-tizana donesenu.

Bila je engleska i izuzetno topla. Možda ga je deka kao saveznička rekvizita spasila? Možda ga je ona brzo iz zatvora oslobodila. Nismo to saznali. Rekli su nam oficijelno da su revizori nakon pregleda računovodstva banke ustanovili da su Nijemci puno više tražili nego što su od Nike dobili. Olakotna okolnost, na neki način ih je sabotirao i zato ga puste. Opet sam imao pristup ladici sa fotaparatima. Išao u granap preko puta I za tačkice kupovao, de facto uzimao i donosio hranu nama za kuhanje. U prizemlju kuće je bio brico, berberin.

Radnja je imala dva mesingana diska koje nikako nisam mogao svrstati, u svom analitičkom razmišljanju gdje spadaju. Uvijek sam prije šišanja stajao neko vrijeme i u visinu, u njih gledao i pitao se čemu to služi. Kasnije sam viđao nešto slično na špicama nekih filmova gdje je neki snagator velikim čekićem po njima udarao i kao na crkvi zvonom zvonio. Ali ovaj brico nije sa filmom ništa ni sličnoimao.

Imao je samo brkove, onako male baš kao Hitler. Uvijek bi mi kada bi me šišao napravio onaj karakteristični razdjeljak na tri četvrt glave i ostavio onaj trokut kose na mom čelu. Stari mi partizan, a on mi pravi Hitlerovsku frizuru. “Neću frizuru kao Hitler” Bunio sam se, a on mi tada podigne onaj trokutasti čuperak i nekim lakom ga zalijepi, da mi pred oči ne pada, pa se zadovoljan nasmije i zaključi: “Evo sada je uredu!” Bilo je uredu do kuće i onda opet spadne i očima mi smeta, a u ogledalo ne smijem ni da se pogledam.

Baš kao Hitler bez brkova izgledam. Uzmem makaze i to srežem, a mama me poslije pita: “Kako te to brico loše ošišao? Donesi makaze da ti ja to popravim.” Tri puta bog pomaže i frizura bi na kraju svima sem predpostavljam brici dobra. Kada sada razmišljam, možda me namjerno tako šišao, a možda je bio austrijanac, Hitlerov sunarodnjak porijek-lom? Možda samo simpatizer. Njega uglavnom nisu kao Niku na razgovor zvali.”

Jednog dana dođe Tito u Sarajevo. Preko puta napraviše binu I mi super pogled na nju iz skoro svih soba imamo. Ne moram se dole na cesti u onoj gužvi nadvirivati i moliti Ismeta da me na leđa digne, da i ja našeg maršala vidim. Dovoljno je da kroz naš prozor samo provirim. Tako sam mislio dok ne dođe taj očekivani dan. Na vrata neko zvoni. Otvorimo ih i u kuću uđe baš toliko ljudi iz obezbijeđenja koliko je u stanu prozora bilo. Oni su zaduženi da Titov govor gledaju.

Niko na prozor od ukućana ne smije. Ja jednog molim, pa mu se sažalim i da mi on privilegij da pored njega stojim, da govor uživo odgledam. Ostali ukučani se iza nas nadviruju i pokušavaju da ponešto preko njegovih leđa vide. Tu mi u toj nevolji moje fotografsko iskustvo pomogne i ja namjestih ugao jednom prozorskom krilu da u njemu mogu da gledaju kao u ogledalu prenos govora. Sunce je bilo jako. Bistar dan i odbijena slika na prozorskom staklu oštra. rekli bi danas

HD rezolucija. Bio je to prvi neposredni TV prenos jednog Tito-vog govora. Niko to od tadašnjih socijalističkih historiografa nije zabilježio, pa ja sada to radim. Bio sam sretan i odmah nakon što su otišli, uzeh paletu da to i naslikam. Sve je to za mene bilo inspirativno. Ismet mi je dao moje boje i jednu paletu, nešto kistova da njemu ne korigiram njegove slike i plakate. Imao je samnom loše iskustvo.

Jedno veće je završavao neki plakat za “Prvi maj”. Radio ga do pola noći, a ja prikriven pod jorgan sam sve to gledao. Kažu da se gledanjem najviše nauči. Najviše me je impresioniralo kako slova direkt na plakat piše. Kako one razmake među njima od oka odredi i na kraju mu sve štima. Figuru sam i ja pomalo počeo da shvatam, ali slova, ne znam ih ni čitati, a kamo li pisati. Ja gledam i od muke, ljubomore, ne mogu da za-spem.

On iza pola noći završi nakon udarničke akcije leže u kre-vet, i kao top zaspa. Iz kreveta se tada izvučem, papuče navučem i uzmem jedan od kistova pa krenem da mu na figurama kao profesor studentu korekciju izvršim. Kada mi se učinilo da je sve kako treba, po mom ukusu, ostavim plakat zadovoljan. Umoran nakon korekcije i ja kao top zaspem. Ujutro kao kroz san čujem frka, ali ja za njih kao top spavam, čelo mrštim i tu i tamo se trznem, dok su oko mene topovske salve psovki i galame.

Nije me budio, moje korekture kao nadobudni student je ispravio i plakat na opšte zadovoljstvo naručiocu predao. Bio sam pre-malen da batine dobijem i primijenio je humanu socijalističku metodu odgoja. Komunistički, vima po njihovoj potrebi! Dao mi je moje boje, moje kistove i moju paletu da svoje kreativne nedoumice sam u svom ćošku sobe iživljavam. Otada sam postao pobornik privatne inicijative. Nakon govora sutra dan u domu armije, je prigodni prijem.

Tito je motivacija da se svi srede, iz naftalina sačuvane haljine izvuku i odjednom zaboravljene buržujske navike primijene. Bio je to dobar razlog da sa zamjene one iz partizana već izlizane hlače i gojzerice. Ne može se plesati u bakandžama i tako slučajno plesnog partnera, druga, drugaricu nagaziti, u bolnicu ni krivog ni dužnog smjestiti. Ja slikao i nakon stvaralačkog zanosa me zanese po običaju nešto drugo, te ostavim paletu sa bojama na stolicu pored telefona.

Ismet obukao novo odijelo i gleda se u Nikino veliko ogledalo. Telefon zvoni, on se javi. Neko ponavlja onaj govor od jučer koji sam ja jedino direktno odgledao, a oni ga svi samo preko odsjaja prozorskog stakla slušali i gledali, pa mu valjda repeticija istog dosadi i sjede na stolicu pored telefona. Direktno na sred sredine moje tamo ostavljene palete. Opet topovske salve u čast moju I dolaska maršala u Sarajevo. Sva sreća da slikar ima u kući uvijek terpentin i majka talk za malu dijecu.

Mama očisti terpentinom boju sa njegovog tura. Pospe ga talkom da terpentin posuši i sve se dobro svrši. Oni odoše na prijem, a ja uzeh fotoaparat da to sve snimim. Opet nisam imao film, pa nemam ni dokaze o tome događaju, a vi vjerujte ili ne, baš me briga. Imam sam već pet godina i pravi fotoaparat. Sanjam da postanem fotograf, a obečava mi se iznenada sport. Ismetov prijatelj, kolega slikar Rizah Štetić mi iz Praga donese gumenu loptu. Pokloni mi je i uz dobronamjeran osmijeh pouči: “Samo je nemoj probušiti!”

Gledam loptu, pa je ispustim iz ruke, a ona skače li skače. U Kulovića ulici nigdje nije bilo blizu igralište da je isprobam. Pospremim je i mama me posla da u granapu preko puta idem po ulje i brašno. Mišljeno je da pređem ulicu i da dam prodavaču one tačkice, a on meni robu koju stavim u korpu, pa kući držeći je sa obadvije ruke ispred sebe, to tako sve donesem.

Nešto mi ne da mira i prije svog kućnoga zadatka odoh do kraja ulice da nešto provjerim. Ljevo je pozorište, a na desno ima neki park, ustvari ledina pripremljena za gradnju nove zgrade sa stanovima za vojne veterane, koji bi Niku riješili silnih podstanara. Gledam počeli da grade, postavljene skele. Nedjelja je i po božijem za-povjedu se ne radi. Lopte se može igrati. Neka djeca to koriste.

Imaju loptu, ali nije kao moja. Ne odskače. Primaknem se I ćekam. Nisam dugo čekao i lopta im zaluta, pa do mene dođe. Uzeh je u ruke da je bolje razgledam. Od nekih je čarapa u klupko smotana. Bacim je njima i pomno je promatram.

Ne odskače kao moja. Zašto moja odskaće? Šta li je u njoj da uopšte skaće. Đavo? Moja baba bi mi svaki toliko rekla kada sam bio nemiran: “Ko da je đaval u tebe ušao. Smiri se malo sinko!” Nisam znao kako đavo izgleda, ali je sigurno u mojoj lopti. Moram da ga upoznam. Odlučim i krenem u akciju. Donesem sve iz granapa, ostavim u kuhinji, koja je napokon naša, uzmem nož i ravno u sobu.

Otvorim ormar i izvadim loptu. Nisam puno mislio, da ne upadnem u dilemu, nego razrežem loptu na dvoje, po pola I iznenadim se jer u njoj ne nađoh ni đavola, niti bilo išta drugo. Pobjegao da ga ne porežem, pomislih i loptu ponovo na staro mijesto pospremim. Lopta od tog vremena nije htijela više da skače, đavo predamnom pobjegao. Đavola više nema, ostala mi je samo dilema zašto lopta dok je ne razrežeš skače, a kasnije neće. Od tada đavola još i danas u životu tražim, a boga molim da ga ne nađem.

SPECIJAL ZA TIMES.BA
AUTOR PRIČE: ISMAR MUJEZINOVIĆ

Share.
Leave A Reply

KONTAKT

Adresa: Abdulaha Bukvice bb, Brčko distrikt BiH
E-mail: redakcija@times.ba
Telefon: +387 70 330 097
Web: www.times.ba

Političko Nezavisni Informativni Portal Times.ba Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, osnovan je dana 25.05.2020. godine…

WWW.TIMES.BA

Exit mobile version