Ima glumaca kojih pamtimo iz filmova. Ima ih koje pamtimo po jednoj ulozi. I rijetki su slučajevi kada neko prestane biti samo glumac i postane dio folklora. Kod nas je tu granicu odavno prešao Chuck Norris.
Teško je to objasniti nekome iz inostranstva. Tu je Chuck Norris uglavnom akcioni heroj, majstor borilačkih vještina, čovjek koji se osamdesetih i devedesetih na televiziji ponašao kao da može sam uhapsiti mafijaškog bosa, popraviti motor u vožnji i zaustaviti tornado prije doručka. Kod nas je, međutim, stekla mnogo veći status. Nije samo filmski heroj ostao sa nama. Kod nas je to postalo mjera nemogućeg.
Kad kažete Chuck Norris ovdje, više ne mislite na muškarca. Zamislite biće koje ne nosi sat, ali odlučuje koliko je sati. Nekoga zmija ugrize i nakon pet dana zmija ugine. Čovjeku koji je otvorio frižider, vidio je kako se paun trese, rekao joj je: “Umukni, došao sam po pivo.” To više nije samo popularnost. To je folklor. A kad neko na Balkanu uđe u folklor, nema nazad.
Možda je to tajna njegove neobične domaće slave. Mi kao narod imamo poseban stav prema preterivanju. Ne volimo heroja koji je samo jak. To je dosadno. Volimo heroja koji je toliko jak da više nema smisla. Ko ne skače preko rijeke, već uz nju. Ko ne pliva kroz vodu, ali voda pliva oko njega. Ko ne ljušti kikiriki, ali tačno zna ko je Kiki, a ko Riki. Drugim riječima, naš humor ne traži stvarnost. Potražite apsurd koji kažete ‘mrtvo ozbiljno’. I tu je Chuck Norris bio savršen.
Jer njegovo lice nikad nije bilo lice čovjeka koji bi ispričao vic. Naprotiv. Delovao je kao čovek koji ne voli šale. Zato je bio idealan za šalu. Što je bio ozbiljniji, šala je bila bolja. Što se činilo težim, to je više ljudi bilo potrebno da bude još veći, jači i nevjerovatniji. Tako je glumac postao mit.
Ali ono što je posebno interesantno je da se ovdje ovi vicevi ne prevode samo s interneta. Ne, odmah smo preveli Chucka Norrisa u mentalitet. Nismo ga samo preuzeli, mi smo ga prisvojili. Stavljamo ga u frižider, u pivo, u narodne pesme, u svakodnevni govor, među naše reference i našu logiku. Tako je rođen poseban domaći Chuck Norris, kojeg stranac ne može u potpunosti razumjeti čak i ako zna originalne stihove.
Jer šta bi prosječan Amerikanac shvatio iz šale u kojoj Mitri Miriću zvoni telefon, zove ga Chuck Norris i pita: “Mitra, šta ti misliš – niko nam ništa ne može?” Odmah nam je smiješno. Ne zato što je samo smiješan, već zato što spaja dva potpuno različita domaća apsoluta: narodni hor i čovjeka koji je u šali pobijedio i smrt i gravitaciju.
Ovdje možete vidjeti koliko nam se svidjelo. Nije ironično, nije hladno, ne samo kao internet mim. Ali zaista voljena. Način na koji se volimo Alan Ford, Muževireplike iz Maratoncilikove koje više ne morate objašnjavati. Samo ih spomenite i svi već znaju ton, boju i značenje. To je status koji malo ko dobije. To je kulturno građanstvo. Chuck Norris ga je imao.
Zanimljivo je i da mnogi koji su o njemu pričali viceve vjerovatno nisu ni pogledali mnoge njegove filmove. Ali to nije ni bilo važno. Chuck Norris je u jednom trenutku prestao da zavisi od svoje filmografije. Kao što neke legende više ne zavise od istorijskih činjenica, tako ni on više nije zavisio od Holivuda. Postao je samostalna pojava. Samo ime je bilo dovoljno. Dvije riječi i šala je već napola gotova. To mogu samo rijetki ljudi.
Mnogi strani junaci bili su popularni kod nas, ali se malo njih tako prirodno uklapalo u domaći humor. Neki su ostali titlovani. Chuck Norris je sinkroniziran u našem mentalitetu. Kod nas on nije bio samo čovjek koji snažno udara. Bio je to čovjek kojeg se čak i smrt bojala pogledati. On nije bio samo akcioni heroj. Bio je to dokaz da Balkan voli one heroje koji su toliko veliki da mogu da prežive i bez filma, i bez televizije, i bez interneta.
Možda se zato ni danas, kada se pomene njegovo ime, niko prvi ne seti određene scene iz filma. Ne, prvo smisli vic. Na onu vrstu preterivanja koju odmah prihvatamo kao logičnu. Na osjećaj da postoji neko ko ne pere zube četkicom, već pere zube svojom četkicom. A najbolje je što nam se ne čini previše. Čini se u redu. Zato je Chuck Norris ovdje imao status koji nije lako objasniti nikome izvana. U ostatku svijeta bio je glumac. Kod nas je to bilo više od toga: domaća mjerna jedinica za silu, apsurd i nepobjedivost. Bio je to čovjek za kojeg smo bili spremni vjerovati da može sakriti suze poput Marina, da mu zmije prilaze s poštovanjem i da čak i sami jeleni priznaju poraz pred njim. A to je, priznaćemo, status koji ne dobija svaka legenda.
A šta radi Čak Noris u Zemunu? Šta mu kažeš?
Naslovna fotografija/kopija desno Marcus Wissmann-Shutterstock.com
