Emir Hadžihafizbegović, kao glumac, Sanjin Kodrić, kao novi predsjednik BZK Preporod BiH, kao dvojica „kulturnjaka“ koja su izabrana u najuže stranačko rukovodstvo SDA, te Filip Mursel Begović, kao glavni urednik sedmičnog lista „Stav“, mogu se uzeti kao glavne „mustre“, reprezenti, artikulanti i agitatori bošnjačke kulturne politike.
Hadžihafizbegović je postao otrcana medijska priča poznata cijelom regionu. Kao svestran glumac dobitnik je prestižnih nagrada za glumu. Ali kao svestrana javna ličnost doživio je veliko poniženje i razočarenje. Dozvolio je sebi da se medijski ofira prihvativši lažnu titulu „lorda“ i isto toliko izblamira zbog svoje sklonosti opijanju. Kao visoki funkcioner SDA, Hadžihafizbegović je doživio najveću blamažu u aferi „Asim“ gdje se spominje njegovo kodno stranačko ime „Glumac“. Tako da je „Glumac“ neslavno završio svoju političku karijeru. Zbog svega se odlučio povući iz javnog života i ignorirati medije.
Prije Sanjina Kodrića predsjednik BZK Preporoda nikad nije bio član SDA, a kamo li funkcioner ove stranke. Kao što ni Kodrić nije bio član SDA dok nije postavljen za predsjednika Preporoda. Bar tako se nije javno deklarirao u medijima, a pred sudom je kategorički nijekao članstvo u ovoj stranci. Sad je Kodrić postao visoki kulturni i politički funkcioner.
FiIlip Mursel Begović je manje bitan lik, ne zato što obnaša samo funkciju glavnog urednika „Stava“, baš, baš marginalnog medija u Sarajevu, iako iza njega stoji najjača stranka u BiH, ali ga spominjemo jer ima poveznicu sa Hadžihafizbegovićem i Kodrićem. Prije nego su zasjeli na stranačke funkcije obojica su se predstavljala bošnjačkoj publici kroz „Stav“, kroz intervjue ili tekstove, kao „bošnjačkoj ispovjedaonici“.
No, njima trojici zajedničko je da su konvertirali, kako u religijskom tako i u nacionalno-političko-patriotskom smislu. Naime, sva trojica su ispala iz HVO šinjela. To da je Hadžihafizbegović bio u „umjetničkoj četi HVO-a“ u Mostaru i nosio uniformu sa vojnim obilježjem HVO-a, šetajući uz obalu Neretve dok je „Sarajevo gorjelo“, otrcana je priča. I samo zato što „Glumac“ ima većih mrlja na svojoj biografiji, mediji su ovu priču prestali objavljivati.
No, malo je poznato da je pokojni otac Filipa Mursela Begovića, bio dragovoljac HV-a. Nije poznato da se ovaj „muslimanski „Zagrepčanec“, kako mu je baš Kodrić opisao nacionalni identitet, izjašnjavao kao Bošnjak. Najveći patriotski komplimenti koji su mu izrečeni jesu da je „imao dvije domovine, koje je jednako volio“.
A još manje je poznato da je, navodno, jedan dajdža Sanjina Kodrića bio časnik HVO-a i to sa činom brigadira.
Zašto ove i ovakve, u biti bljutave, priče imaju uopće smisla da budu objavljivane? Samo zbog odnosa prema Duški Jurišić, odnosno Peđi Kojoviću, koji su cijeli rat proveli u Sarajevu uz „branitelje grada“, a na stranicama „Stava“ se problematizira njihov patriotizam zbog genetike. Kordić je u pravu kad kaže da se identitet pojedinca ili nacije ne stiče genetikom, već kroz kulturu. Ne treba mu replicirati, makar mu i ne povjerovali.
