Piše: Amira Nimer

Za mene ne postoji ništa snažnije od ove dvije kratke riječi, „rodno mjesto“. To su zaista dvije kratke riječi, da kraće ne mogu biti, ali su tako jake i kazuju mnogo. Svi mi imamo svoje rodno mjesto. Većina nas je rođena u jednoj od mnogobrojnih bolnica, neko u avionu, autobusu, autu, brodu, trgovačkom centru, ili što je u današnje vrijeme rijetkost, kod kuće u roditeljskom krevetu. Neko od nas je imao sreću da bude rođen u klozetu ili negdje u štali, šupi, njivi, šumi. Sreću, kažem, jer je ipak imao sreću da preživi. Dakle, to su samo mjesta gdje je većina nas rođena. Ali, rodno mjesto kao grad ili selo, to je važnije nego to dotično mjesto rođenja. Jer, niko te poslije ne pita: „Na kojem dotičnom mjestu si rođen?“, nego te pita: „Odakle si?“

Danas, nakon puno godina moga života nekad mi bude smiješno to pitanje, jer sebe smatram svjetskom ženom, ženom koja je više od polovine svog života provela „u svijetu“. Pa se onda pitam zašto se to mjesto uvijek voli. Barem je kod mene to slučaj. Zašto se volim rado vraćati u moj rodni grad? Zašto, naprimjer, nisam prestala da volim to rodno mjesto, iako je to prošlost? Ne shvatam to blesavo osjećanje pripadnosti, jer ako se negdje počne novi život, bilo to u nekom drugom gradu, na nekom drugom kontinentu ili sa nekim drugim, novim partnerom, onda bi se trebala prestati voljeti ta prošlost, to odavno napušteno rodno mjesto. Jer, kako se ono psihološki kaže, uvijek moraš ako hoćeš da napreduješ, da prvo raskrstiš sa prošlošću. Nikako mi nije jasan taj fenomen. Zašto žaliti za nečim što je davno prošlo?

Dakle, prije ihaha godina sam rođena, recimo slučajno, u Brčkom. Zašto sam još uvijek vezana za taj grad kada je svijet toliko veliki i prilično puno lijepih gradova sam obišla?

Kao pisac, naravno da ću svoj rodni grad nazvati, kao osjećaj koji me veže za djetinjstvo, zvukom zvona sa crkve i opojnim glasom ezana sa džamije. Ili bilion malih prizora ili mirisa, koji me sekundarno vrate u prošlost.

Ali, kao čovjek, kao ljudsko biće, upravo to moje rodno mjesto, nazvano Brčko, je nešto specijalno i baš zato što je specijalno, zato me tako snažno veže za sebe.

Znam da sada nikome neću reći ništa novo i da upravo gazim po miniranom terenu. Jer, opisati svoj rodni grad može da bude i opasno. Kroz moja sjećanja i nostalgiju vjerovatno na nekim mjestima mogu uveličati situaciju, a na nekim možda prećutim nelijepe događaje. I pored svega toga, rado bih željela da opišem ovaj grad sa njegovim stanovnicima i sjećanje na neke poznate ili nepoznate ličnosti. Ali, kao prvo želim da preuzmem zvanični tekst sa interneta, sa stranice Wikipedija i da vam, samo za one koji možda nisu znali, preštampam neke važne činjenice o vašem i našem gradu:

„Brčko je grad na sjeveru Bosne i Hercegovine i administrativno sjedište Brčko distrikta. Nalazi se na desnoj obali rijeke Save, nasuprot mjestu Gunja u Hrvatskoj. Istočno od grada prostire se plodna Semberija, a zapadno je Posavina, dok se petnaestak kilometara južno od grada dižu obronci planine Majevice. Grad je važan tranzitni centar i kroz njega prolazi najvažnija putna komunikacija koja povezuje zapadni s istočnim dijelom Republike Srpske, te južni sa sjevernim dijelom Federacije Bosne i Hercegovine.

Brčko je istovremeno i centar Brčko distrikta, zasebne administrativno-upravne jedinice u Bosni i Hercegovini, koja ne pripada niti entitetu Federaciji Bosne i Hercegovine, niti entitetu Republici Srpskoj. Brčkom upravljaju samo mjesne i državne vlasti, uz pomoć međunarodne zajednice u obliku supervizora.

 

Historija grada Brčkog

U prvom stoljeću prije Krista, Posavinu osvajaju Rimljani. Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama istočnih Gota, a zatim Avara.

Brčko se kao naselje i tvrđava prvi put spominje 1526., odnosno 1533. godine. U kronikama je zabilježeno da se Brčko kao naselje znatnije razvija 1548. godine kada je izgrađen makadamski put od Tuzle do Brčkog.

Početkom sedamnaestog stoljeća, naseobina Brčko ima oko 200 kuća, dvije terme, kulu i bilježi intenzivan razvoj, posebno sa početkom transporta soli iz Tuzle.

Brčko postaje značajan tranzitni centar za izvoz soli i drugih roba u Slavoniju i Srijem te još dalje u zapadnije austrougarske zemlje. Zahvaljujući svom geografskom položaju Brčko postaje središte Bosanske Posavine i okretiste trgovačkih poslova Bosne sa susjednim zemljama.

Godine 1718. Austro-Ugarska vojska zauzela je sjeverne dijelove Posavine, a Brčko je potpuno uništeno.

Od osnivanja Dunavskog parobrodarskog društva 1830. godine, koje je u Brčkom imalo svoju Agenciju i Luku na rijeci Savi, Brčko postaje trgovačko središte. U tom periodu iz Brčkog se izvozilo 25-30.000 tona suhe šljive u Austriju, Njemačku, Englesku i SAD.

Tadašnju važnost grada podstire i činjenica da je austrijska vlada konzularno predstavništvo iz Tuzle prebacila u Brčko. U to vrijeme, okrug Brčko je pokrivao teritorij od oko 920 km². Također su otvorene i parobrodske linije Brčko-Beograd i Brčko-Oršava, a prvi brodovi su zaplovili 1862. godine.

U Brčkom je 1869. godine uveden telegraf, a2. aprila 1870. proradila je i pošta. Značajno je spomenuti i 1883. godinu kada je u Brčkom otvorena Trgovačka škola, prva srednja obrazovna ustanova u bosanskoj Posavini, dok je štamparija (tiskara) u gradu puštena u rad 1900. godine.

Sredinom devetnaestog stoljeća otvaraju se brojne građanske osnovne škole – katoličke, pravoslavne, islamske – u gradu i većim selima, te židovska koju su 1872. godine pohađala 32 učenika. Izgrađeni su i brojni muslimanski, katolički i pravoslavni vjerski objekti.

Krajem 19. stoljeća izgrađene su između ostalog:

• 1886. godine Gradska bolnica,
• 1891. hotel “Grand Posavina”,
• 1892. gradska vijećnica,
• 1894. željeznički most na rijeci Savi prema Gunji, dug 755 m sa 27 stubova
• 1894. ogranak željezničke pruge Brčko – Vinkovci.
• Godine 1900. uvedena je električna struja.

Početkom dvadesetog stoljeća u Brčkom je radilo pet hotela:

• “Grand Posavina”,
• “Central”, “Orijent”,
• “K caru austrijskom” i hotel
• “Marije Kohove”,

kao i 6 banaka. U tom periodu Brčko je imalo i nekoliko etivaža za suhu šljivu, industriju špirita, dvije pilane, dvije ciglane itd.

Položaj Brčkog

Brčko od svog nastanka nosi obilježja multietničnosti, multireligioznosti i multikulturalnosti, principa na kojima je utemeljen i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine.

Prema prvom popisu stanovništva iz 1879. godine, u Brčkom je živjelo 2901 stanovnik, dok je u 81 naselju brčanskog sreza bilo 25.400 žitelja.

Po popisu iz 1910. godine područje Brčkog je bilo najnaseljeniji srez u Tuzlanskoj regiji. Na površini od 928 km² živjelo je 57.788 stanovnika, preko 12.000 više nego 1879. godine, dok je u gradu bilo naseljeno 6.517 ljudi.

Drugi svjetski rat (1941. godine) grad Brčko je dočekalo sa 8.900 stanovnika. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine na području općine Brčko (u 57 naseljenih mjesta) koja se prostirala na 493 kvadratna kilometara, živjelo je 87.332 stanovnika – Bošnjaka 33%, Hrvata 28%, Srba 21% i ostalih, od čega u gradu 41.406 ljudi. Prema općim procjenama početkom 2003. godine na području Brčko distrikta BiH, koje je istovjetno sa površinom (493 km²) općne Brčko iz 1991. godine, živjelo je ukupno oko 85.000 stanovnika iz reda sva tri konstitutivna naroda.

Naseljena mjesta

Bijela, Berkovac, Boće, Boderište, Brčko, Brezik, Brezovo Polje, Brezovo Polje (selo), Brka, Brod, Bukovac, Bukvik Donji, Bukvik Gornji, Buzekara, Cerik, Čađavac, Čande, Čoseta, Donji Rahić, Donji Zovik, Dubrave, Dubravice Donje, Dubravice Gornje, Gajevi, Gorice, Gornji Rahić, Gornji Zovik, Grbavica, Gredice, Ilićka, Islamovac, Krbeta, Krepšić, Laništa, Lukavac, Maoča, Marković Polje, Ograđenovac, Omerbegovača, Palanka, Popovo Polje, Potočari, Rašljani, Ražljevo, Repino Brdo, Sandići, Seonjaci, Skakava Donja, Skakava Gornja, Slijepčevići, Stanovi, Šatorovići, Štrepci, Trnjaci, Ulice, Ulović, Vitanovići Donji, Vitanovići Gornji, Vučilovac, Vujičići, Vukšić Donji i Vukšić Gornji.“

KORZO

Nikada nisam mogla shvatiti, kako mogu djevojke u jedan tren činiti milion malih i velikih stvari istovremeno? Pa to: okupati se, a istovremeno držati „masku“ od germe i krastavaca na licu! Pa onda, uviti kosu viklerima, onim finim limenim, sa crvenom gumicom od galona za zimnicu! Zatim, trčati iz sobe u sobu tražeći suknju, haljinu, pantalone… I u minuti isprazniti cijeli ormar, te stati sve redom isprobavati i vječnost jednu, vrtiti se pred ogledalom, kao da prvi puta u životu vide tu stvar. Da bi nakon toga, otrčale u sasvim drugu sobu i iz bilo kojeg ćošeta pronašle baš onu bluzu koja nije opeglana i suknju koja je flekava. Zatim bi se najbržim i vještim potezima uzela krpa, raširila na stolu, uključila pegla i počela “ta” bluza peglati, a istovremeno na drugoj strani stola, oprezno trljala i čistila fleka. U svemu tome, sada je vidiš kako pegla, sada glanca cipele, sada pere zube, sada lakira nokte, na samo jednoj ruci, da bi drugom rukom, požurila pojačati radio, jer upravo svira njena omiljena pjesma…Pitam se, koliko sposobnosti je tim djevojkama potrebno, da sve to znaju kako će uraditi? Odakle im tolika snaga? Ne znam, ali čini mi se da ta ceremonija traje po cijeli dan! Međutim, ne, nije tako. To mi se samo tako čini, jer znam, da su sve te djevojke cijeli dan na nogama. Došle su sa posla, sa fakulteta, ili škole. Nakuhale razna ukusna jela, naprale „tonu“ veša i suđa, načistile i pospremale po kući i okolo kuće, da se sve blista i sija, i sada eto – spremaju sebe. Ali, za čega se spremaju, pitam se?

Pažljivo pratim sve te događaje da bih vidjela da: karton sa šminkom i omanje ogledalo – su sada na redu. Dolazi taj veliki momenat – šminkanje. Koliko boja i vrsta u tom „čarobnom“ kartonu se nalazi! Ni za sto godina ne bih znala ni mogla da se snađem među tim kremama, puderima, sjenilima, labelama, karminima… Vještim rukama „mažu“ se one, te hitre poglede bacaju na sat. Žure i dalje i iz minute u minutu postaju brže i spretnije i sposobnije. Satima se odvija to spremanje i kada su napokon gotove i poslednjim pogledom jedva odlijepljene sa ogledala, sastaju se po dvije, tri i hitaju uz brdo. Požurih i ja za njima. Pohitah šunjajući se iza njih, na pristima, da me neprimjete. Ali, nema čega da se bojim, toliko su zabavljene same sa sobom, da me ni jedna ni ne zapaže. Skoro iz svake kapije pojavljuje se po jedna, dvije djevojke, te žure u istom pravcu. Sada shvatam da idu u čaršiju, u centar grada. Opija me miris raznoraznih parfema, lakova za kosu. Mogla bih i da kihnem od tih mirisa ehotona, lakova, ali se ipak ustučavam baš tako glasno odati moje pračenje. Od jedan put, usporiše djevojke… „Cmile“ po asvaltu, samo još što ne stadoše… Usporiše se svi oni hektični pokreti. Ruka ispod ruke, uhvatiše se drugarice, komšinice, te stadoše polagano hodati: gore, dole, tamo – ovamo, a sve u krug. Stadoh sa strane i gledam šta će se sada desiti. Pokraj mene stoje poredani muškarci, mladići. Puše, šapuću, namiguju, dobacuju vesele riječi, pozdravljaju smješeći se… Čudim se i čekam šta će se dalje desiti. A ono – ništa! Ama baš ništa. Djevojke i dalje šetaju – gore, dole, a sve u krug!

Mrak se spustio. Zvijezde okitile nebo, a ulična svijetla pričinjavaju jednu toplu, neobičnu atmosferu. U samoposluzi ugasiše jaka svijetla u izlogu, te zaključaše vrata. Tihi šapat, žagor i šum vode iz “Ekmečićeve fontane” vrati me u moje posmatranje. Vidim: djevojke još uvijek, laganim koracima, vrte se u krug, a okolo njih i dalje radoznalo stoje mladići. Nema kakvih nema: plavih, smeđih, crnih, niskih, visokih, debelih, mršavih… Na svakom je neki dirljivomedeni, zanosni, divni osmijeh, vedra lica… Posmatram ovaj prizor jako dugo i ne shvatam šta je to? Šta se dešava? Nije mi jasno zašto su te djevojke onoliko žurile, hitale i spremale se, da bi sada tako uzaludno trošile svoje vrijeme, šetajući u tom krugu. Čekam još, hoće li se zaista šta pametno desiti, ali nema od toga ništa! Taj tok hodanja u krug nikako se ne prekida: po dvoje, po troje držeći se ispod ruke i dalje – hodaju. Čak, proširiše taj krug, uzdužiše ga i raširiše ga… I dakle – ništa drugo. To je izgleda sve. Razočarano krenuh nazad kući, još uvijek ne shvatajući te odrasle momke i djevojke. Zar biti tako lud, spremati se toliko sati, pa onda nestrpljivo trčati u grad, a sve samo zato da se vrtim u krug? E, to ja nikada, nikada neću raditi kada narastem. Nisam luda! Požurih kući. Naiđoh na jednu komšinicu i upitah je:

“Matere ti, reci mi šta ovi ovdje rade? Zašto se vrte u krug, kao da nemaju drugoga posla, nego samo to – hodanje?”

“Pa, ništa”- veli ona i dodaje: “Šetaju!” “Kako šetaju?”- priupitah. “Pa, šetaju, eto vidiš, šetaju!”- odgovori ona. “A, šta to šetaju, zašto šetaju?”- opet ću ja. “Ama, šetaju. Na korzu su i šetaju!”- skoro nestrpljivo će ona. “Na korzu? A šta je sad´ pa to?“- opet ću ja. “Korzo? E, moja draga, korzo ti je eto to što vidiš. Šetnja!“ -nasmija se ona i pođe da krene u to “korzo”, ali ja je povukoh za rukav i zaprepašteno upitah: „A, je l’ se to mora?“ „Aha!“- veli ona i dodade: “ Čekaj dok narasteš i ti ćeš morati na korzo!“. Brzim koracima ode.

Zabezeknuto ostah gledati za njom i sada sa ovog odstojanja, jasno vidim da svi oni nisu baš normalni. Zar ću i ja biti tako luda? Ne, ne vjerujem! Uzdahnuh i uputih se niz brdo svojoj kući, ali stalno okrećem glavu. Stadoh na ćošetu, ispod stubova petospratnice, ispred prodavnice “Fruška gora”, te još jednim pogledom prošarah po korzu. Šetaju. Gore – dole, a sve u krug. Žagor, žagor, žagor… Ali, tihi, ugodni žagor. A čaršija – čaršija miriše. Miriše na…? Miriše na – cure. Miriše na mladost. Miriše na zdravlje i ljepotu. Miriše na cure i miriše na momke! Na te divne, mlade djevojke, koje neumornom snagom postignu milion malih i velikih stvari, samo da bi na vrijeme stigli na to – korzo.

Uvuče se neka sumlja, neki strah u moje misli, u moju dušu. Hoću li i ja biti ovakva kada narastem? Ali sada ne mislim – da su ovi momci i djevojke ludi i blesavi, već me uhvati strah da li ću i ja moći biti takva kao one? Odakle ću imati svu tu snagu i volju? Strah me obuhvati hoću li uopće moći ispuniti sve te uslove da i moj miris – ukrasi našu brčansku čaršiju, ukrasi naše korzo!?…

 

Autor Amira Nimer, Odlomak iz knjige „Ah!“

Amira Nimer

 

Bilješka o autorici

Nimer se ubraja u književnike koja u Njemačkoj zastupa autore sjeverne Evrope. Rođena je 1957. godine u Brčkom. Njen život, obrazovanje i književni rad obilježile su tri sredine: Rijeka (Hrvatska), gdje je provela prve godine života; Brčko (Bosna i Herzegovina), gdje je završila osnovnu i krenula u srednju školu i Berlin (Njemačka), gdje je, između ostalog, na Goetheinstitutu studirala njemačku književnost.

S diplomama Upravne berlinske Akademije, te nizom uspješno položenih kurseva različitih profila i stupnjeva, od 1989. godine radi u jednoj od berlinskih općina kao službenica. U okviru njenog posla po potrebi je i prevodilac, jer osim njemačkog jezika veoma dobro vlada i arapskim, bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom.

Književnim radom počela se baviti od 1980. i dugo samo u časopisima nudila čitalačkoj publici svoje novele i prozu. Niz godina je objavljivala kratke priče u „Jugeku“ (Berlin, novinama za berlinske gastarbajtere), „Brčanskim novinama“ (Brčko, novinama njenog rodnog grada) i „Arena“ (Zagreb, obiteljska revija koja je izlazila u velikom tiražu i bila osobito omiljena među Jugoslavenima koji su živjeli izvan svoje domovine, takozvanim „jugovićima – gastarbajterima“). U „Areni“ su objavljivane reportaže o životu „gastarbajtera“ ali su godinama izlazile i priče na istu temu u sklopu natječaja koji je bio raspisan.

U njenim romanima i kratkim pričama koje djeluju autobiografski, autorica favorizira doživljaje iz svakidašnjice, nacionalne, kulturne i individualne konstante i ponašanja, ali isto tako i kulturna surađivanja, migraciju i društvene promjene.

Amira Nimer od 1976. godine živi i radi u Berlinu, u porodičnoj kući u jednom od živopisnih berlinskih predgrađa. Sa problematikom „stranci“ je odrasla i u Berlinu postala „Nijemica“. Svojim pisanjem želi upozoriti na probleme postojećeg berlinskog paralelnog društva. U stilu velikog majstora pričanja piše prozu nadahnutu stvarnim doživljajima i ličnostima gdje se u središtu događaja nalaze „naši“ ljudi, sunarodnjaci koji godinama žive u Njemačkoj, zemlji u kojoj se nisu mogli prilagoditi. Ili o izbjeglicama koji su u gradovima kao Berlin izbjegli od Jugoslavenskog rata. Također rado piše o njenom djetinjstvu provedenom u Zemlji koje više nema. Ali neobično ponašanje književnica uočava i u samih Nijemaca te dojmljivo, duhovito i zanimljivo piše priče s psihološki iznijansiranim likovima.

Amira Nimer piše sasvim razumljivo na njemačkom i na prijašnjem srpsko-hrvatskom jeziku i time čini špagat kojim pokušava razjasniti ali i povezati dvije kulture. Svojim pisanjem ne želi samo različite generacije iseljenika već i svoje Njemačke sugrađane dohvatiti i dokučiti.