Eto baš sinoć sam sanjao kako je opet godina 1997 te kako su mađari obilzili naš kraj. Ne nije bilo rata u tom snu ali eto tek onako delegacija iz Mađarske doputovala je u Brčko te ispred vijećnice narodu dijelila kao donaciju krave. Nisu to bile bilo kakve krave, to su bile krave muzare koje su davale dnevno čak do 10 litara mlijeka.
Brčanska elita uglancanin cipela zgrožavala se na ovaj poduhvat stranaca dok je siroti narod iz okolnih manjih mjesta distrikta koji se zaista bave pošteno poljoprivredom zaputio ka gradskoj vijećnici u Brčko. Mještani južnog distrikta stojali su uredno ošišane kose, obrijane brade i visoko podignutog čela, jer su bili svjesni da svoj posao kojim se bave su radili sa svoje dvije ruke pošteno a time i hranili pored svoje porodice i porodice onih istih građana koji piju makiato u gradskoj kavani. Ima i onih koji su iz centra grada ali traže makiato sa više mlijeka. Ubjeđen sam da svaki od takvih u sebi pomisli i tiho u sebi kaže konobaru “al sa dosta kajmaka”. Kajmak nije onaj što se maže na krišku kruha već onaj koji se dobije od domaćeg uzvarenog masnog mlijeka.
Tako je jedne prilike baš jedan moj komšija Ahmo iz švice došao u Brčko sjeo u gradsku kavanu i zamolio konobara da mu donese ako nije problem jednu kavu Latte, na što mu je konobar rekao nemamo mi to služimo samo obične i instant kafe. Na što će ovaj odgovoriti pa kakva je ovo kafane nemate Late. Na kraju je dobio kapućino ali iz aparata te se nije smio buniti ali je bio donekle i zadovoljan.
Bilo kako bilo pored krava koje su urlikale pred gradskom vjećnicom nabreklih dojki punih mlijeka gdje se red poštenih okolnih mještana naredao da čeka svoju pošteno zasluženu gebiru, jedan od šefova ureda kabineta gradonačelnika posmatrao je taj prizor sa prozora prekrasne gradske vijećnice.
Gradonačelnik je sjedio prekriženih nogu jedna preko druge nešto slično što asocira na scenu filma Sirove Strasti 2 ali u muškoj verziji, dok mu je ovaj po ko zna koji put kazao kako ima ideju.
Pucaj, kaži reče gradonačelnik. Veli njemu kabinetski potrčko sa tefterom u ruci slušaj, hajmo mi ove donirane krave umjesto da djelimo seljacima za džaba ustvari da ih prodamo.
Ako prodamo svaku kravu po 200 KM koja vrijedi 5.000 KM svako će je kupiti a neće se ni buniti a mi ćemo zaraditi kao i uvijek što zaradimo. Kasnije kada nestane krava na skupštini tražimo rebalans budžeta sa dodatnim sredstvima i kupimo još više krava. A ako sve ostane neopaženo i tužilađtvo yanemari onda tražimo grant i kupimo i volove.
Onako zamišljen u tihom psihološkom deliriju ogrnut zbog hladnoće u deku konjaru polu napaljen od strasti zagledan u jednu tačku zastave Herceg Bosne koja je ostala iz predprošlog mandata na stolu kabineta gradonačelnika on se trznu i reče.
Ljubim te u čelo pametno kako se ja nisam sjetio toga još sam ja sa sela a ti iz grada e “Alal ti vjera” momčino.
I tako izđođe pred narod i saoptiše vijest o prodaji i cijenama krava. Narod ko narod u glas urliknu i nadjača sve one krave i svi u glas izustiše “jedan je naš gradonačelnik”! Gradonačelnik kako bi povećao efekat reče građanima pošto ste tako vrijedni i pošteni lično ću vam ja vezati krave i predati odnosno uručit ću vam ih lično.
Iako je red bio pun muškaraca gradska raja je je sa strane za svaki slučaj povela i svoje supruge sa sobom jer je kružila gradom priča kako se na vratima kuća ukazuje deka konjara ispod koje se krije neki visokopozicionirani političar ali niko mu nije vidio lik, te kako ta ukaza opći sa tuđim ženama već godinama. Svi mi građani pa i ja lično dobro smo zamandalili vrata i tri put zaključali te poručili suprugama da se dobro paze kako ovaj ne bi pokucao i na vaša odnosno naša vrata. Djeca su na spratu na prozor udarila čeku i spremila kantu jupolku punu hladne vode da ga zaliju jer kažu da kad ohladi sam bježi u šljivike bližnje ai lahko ga je prepoznati i uočiti kada se deka konjara puši i isparava.
I tako priđe gradonačenik kravama dok mu je njegov potrčko prostirao srveni tepih kako ne bi cipele umazao blegom od stoke.
Oni tako obiđođe umukle volove zatvorene iza vjećnice koji čekaju slobodu kada grantovi budu odobreni. Naiđoše na stado krava, te tiho sigurnog koraka iskusan Gradonačelnik priđe “ŠARULJI” te pokuša da je uhvati oko vrata kako bi je vezao i spremio za predaj. Međutim đavola, “šarulja” se trznu a on je onako kako je i naučio tehnikom “gatame” lupi šakom po njušci i reče glasno “Bistaaa bebaa”! Nakon tih riječi začuše se neki konji u daljini, krava ga pogleda onako zbunjeno i preda mu se te je on svojom starom dječačkom tehnikom naučenom u majevičkim izviđačima sveza na mornarski čvor i svaku do jedne proda svakom ko je čekao u svom redu na nju. Mađari su bili zbunjeni ovim prizorom ali već onako pripiti sljegali su ramenima jer oni su svoj posao pošteno obavili.
Reče jedan mađar drugom vieđel ti ovo? Na što će ovaj drugi, jašta nego viđe. Veli on njemu, proda Gradonačelnik krave, proda kaže drugi. Jah proda krave haj živio.
Helem tako i ostade upamen kao “Gradonačelnik koji je prodao kravu” i to ne bilo kakav Gradonačelnik već Gradonačelnik Brčkog grada koji je bio poznat po modi i gospodi.
Isprazni se grad kao obično poslije podne što se isprazni svakim radnim danom sem vikenda odnosno subote. Pred vijećnicom ostade samo balega od krava koju će ujutro komunalno počistiti ako ne padne snijeg pa ih ne iznenadi. Osta pust i tužan centar grada. Svi su rado prihvatili da kupe krave i ako su mogli da dobiju iste za džaba. Narod šuti… muk zavlada a ja se probudi. Ali onako kao iz sna u daljini začuh iza gradske vijećnice na trgu ROBERTS OWEN-a gdje tijesno čekaju svoj grant samo volovi uz jake urlike se pobuniše dok građani ostadođe da gledaju svako svog posla….
