Tereza, Tito i „generalčići iz zadnjeg reda: Umjesto Titu iz Kumrovca, političke elite se danas klanjaju Titu iz Dubaija

Tereza Kesovija (87) sinoć je na Starom placu u Splitu održala prvi od četiri najavljena oproštajna koncerta kojima se, kako kaže, želi zahvaliti svojoj publici koja ju je vjerno pratila tokom skoro sedam decenija impresivne karijere. Poslije smrti Olivera Dragojevića, Arsena Dedića i Gabi Novak, legendarna Tereza je ostala jedna od posljednjih živućih velikih muzičkih diva i “kraljica interpretacije” u Hrvatskoj, ali i na širem prostoru bivše Jugoslavije, uz čiji su prepoznatljivi glas i emotivne izvedbe odrastale generacije. Nekoliko sati uoči njenog zadnjeg splitskog koncerta, na HRT-u je emitovana emisija “Nedjeljom u 2” u kojoj je Kesovija voditelju Aleksandru Aci Stankoviću opisala neke od najljepših i najtežih trenutaka njenog života. Govorila je, između ostalog, i o svom odnosu prema Josipu Brozu Titu, pred kojim je često nastupala.

„On je volio pjesmuNonoi uvijek je želio da budem blizu njega. Bio je šarmantan, drag i dobar čovjek“, rekla je Kesovija.

BIVŠI ZATVORENICI I VOĐE NOVOG DOBA

Dodala je kako su „svi plakali kada je Tito umro“ i da ne razumije današnje interpretacije njegove ličnosti i djela. „Neka mi nitko ne zamjeri, ali Tita sam voljela. Osim toga, mrzim ono što je hipokrizija. Svi smo mi ridali, svi smo plakali iz dubine duše jer je naš Tito umro. Zašto mi to danas drugačije razmišljamo, ja ne znam. Ja sam živjela to vrijeme tako da imam pravo reći sve, baš sve“, poručila je.

Njene riječi o Titu, očekivano, izazvale su bijes dijela hrvatske javnosti – mahom desničara – koji su oštro osudili legendarnu pjevačicu zbog ovakvih emotivnih, toplih prisjećanja na vođu Komunističke partije Jugoslavije i predsjednika nekadašnje SFRJ. Mediji bliski HDZ-u iščuđavaju se „šokantnim izjavama“ hrvatske glazbene dive i pitaju se zašto joj je to trebalo, Željka Markić, Daniel Spajić i Mate Lukić su ogorčeni i pitaju se trebaju li građani plaćati pretplatu javnom servisu koji dopušta ovakve „sramotne“ interpretacije istorijskih događaja i ličnosti, a na meti kritika je, naravno, i voditelj Aco Stanković jer nije odreagovao na Terezine riječi te podsjetio i nju i svekoliko gledateljstvo da je Tito bio prvenstveno „zločinac, a ne heroj“.

Josip Broz Tito umro je na današnji dan, 4. maja 1980. godine, a stavovi o njemu duboko su podijeljeni i danas. U sjećanjima na Tita jedni prizivaju slike socijalne stabilnosti, ekonomskog i industrijskog procvata Jugoslavije i bratstva i jedinstva, dok drugi podsjećaju na surovu cijenu jednopartijskog sistema kroz brutalne političke progone i logore poput Golog otoka. Nakon Titove smrti, mnogi bivši politički zatvorenici zauzeli su najviše pozicije u hijerarhiji novouspostavljenih demokratskih sistema. Taj proces bio je posebno izražen u Hrvatskoj, gdje su brojni komunistički disidenti – od Franje Tuđmana, Stjepana Mesića i Vladimira Šeksa, pa do vodećih opozicionara poput Dobroslava Parage, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička… – postali politički predvodnici “novog doba”. U prenošenju “kontroverznih” izjava iz njenog jučerašnjeg gostovanja na HRT-u, većina medija u Hrvatskoj je prigodno prešutjela dio u kojem Tereza Kesovija govori o Franji Tuđmanu. Tuđman je bio “simpatičan i stidljiv” čovjek, kazala je Kesovija, uz prilično omalovažavajuću opasku da je u vrijeme dok je Tito još bio živ, budući prvi predsjednik suverene Republike Hrvatske bio običan “generalčić” koji je na oficijelnim događajima uvijek sjedio neprimjetan, negdje daleko u pozadini, a nikada u prvom redu, pored Tita.

Bosna i Hercegovina je poslije Tita prošla kroz slične procese. Novinar Senad Avdić podsjeća da su i Stranku demokratske akcije, koja je do danas ostala najveća nacionalna stranka u BiH, osnovali ljudi koji su u SFRJ osuđivani zbog “neprijateljskog djelovanja”, muslimanskog nacionalizma i panislamizma – među kojima je dakako najpoznatiji Alija Izetbegović.

– Zatvorsko iskustvo iz istih razloga prošao je i potpredsjednik SDA Omer Behmen. Općenito, jezgro SDA činili su osuđenici iz tzv. Sarajevskog procesa 1983. godine: pored Izetbegovića i Behmena, utemeljitelji SDA bili su iIsmet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Mustafa Spahić, Derviš Đurđević. Svi su oni nakon pobjede nacionalnih stranaka na izborima preuzeli ključne ili važne funkcije u novoj vlasti, privredi, diplomaciji, vojsci… Važan izborni adut, kao živi i najsvježiji i dokaz progona Muslimana u komunističkoj BiH, poslužio im je Fikret Abdić, neprikosnoveni lider Cazinske krajine, koji je nekoliko mjeseci pred izbore izašao iz zatvora, gdje je izdržavao kaznu zbog privrednog kriminala u velikokladuškom poljoprivrednom gigantu “Agrokomercu”. Abdić je na izborima za člana Predsjedništva BiH upravo zbog te stradalničke aure osvojio više od 1.200.000 glasova, najviše od svih članova državnog vrha BiH – piše Avdić.

TITOV GOVOR U ZENICI

Nekoliko dana prije 46. godišnjice Titove smrti, u Zenici je umrla Željezara. Te davne 1958. godine, treću peć moderniziranih pogona zeničke Željezare simbolično je potpalio upravo Tito, u prisustvu desetina hiljada radnika i građana Zenice koji su oduševljeno klicali. U govoru povodom svečanog otvaranja Željezare, Tito je izrekao nešto što bi rijetko koji autoritarni vođa priznao i samom sebi, a kamoli javno.

– Ovo što smo do sada izgradili je bilo na račun standarda života naših ljudi, koji su dali sve od sebe da čim prije postavimo bazu za naš industrijski razvitak. Mi ne možemo više ljudima govoriti “čekajte malo, još malo stegnite kaiš, još ćemo sagraditi tu i tu fabriku…“. Moramo već danas napraviti da ljudi osjete da im ovo što smo stvorili nešto daje, da im daje perspektivu za daljnje poboljšavanje njihovog životnog standarda – rekao je Broz u Zenici.

Danas, Željezare koja je othranila i odškolovala generacije Zeničana, kojima je značila puno više od pogona za proizvodnju čelika, više nema. Ista je sudbina zadesila i desetine drugih fabrika i nekadašnjih giganata u Bosni i Hercegovini. Simboli mrskog socijalizma, sive betonske tvornice i industrijska postrojenja zamijenjeni su modernim staklenim zgradama i de luxe poslovno-stambenim kompleksima kao fabrikama kroz koje se pere prljavi novac sumnjivih investitora.

U svojim prigodnim govorima povodom raznih godišnjica i važnih datuma, posttranzicijski bh. političari će redovno naglasiti kako je Bosna i Hercegovina, uprkos svim nedaćama koje su je zadesile, uspjela da sačuva svoj multietnički karakter, kao da su ga baš oni svih ovih godina sačuvali, a ne Josip Broz Tito koji je nakon Drugog svjetskog rata insistirao na tome da Srbi, Hrvati i Muslimani trebaju i moraju živjeti u zajedničkoj državi. Titova Bosna, reći će neki, bila je “eksperiment”. Možda, ali taj eksperiment je bio uspješan. Nekada smo imali Željezaru Zenica, Energoinvest, Šipad, Agrokomerc… – danas imamo korumpirane, bahate, nekompetentne političke elite koje se, umjesto Titu iz Kumrovca, klanjaju Titu iz Dubaija.