Zašto ostajemo tamo gde nam nije dobro?

Zašto ostajemo u lošim situacijama čak i kada znamo da nam ne odgovaraju? Priča sa Balija i psihologija otkrivaju zašto je najteže reći “dosta” – i zašto se tada sve menja.

San koji polako počinje da nervira

Zvučalo je kao savršen plan, skoro kao scena iz filma koja bi se lako mogla pretvoriti u niz zavidnih Instagram objava: prijatelj i ja smo iznajmili, nakon godina i godina Balikuća u našem omiljenom dijelu. Angažirali smo je uvjereni da smo napravili odličan potez, jer ako postoji mjesto gdje stvari treba da teče glatko i bez stresa, onda je to dio našeg tropskog raja.

A onda je nastupila stvarnost.

Naša čistačica, koja dolazi “upakovana” sa kućom jer se tako radi u Aziji, nikada nije radila svoj posao kako treba. Voda je nestala jer rezervoar nije bio napunjen na vreme, pumpa se redovno kvarila, zaboravljala da napuni struju, a ako smo redovno plaćali račune, dolazila je kad god je htela, “motala” nas za sitniš. Ništa nije uspelo. Vlasnik, naravno, nije bio previše ravnodušan.

Shutterstock.com

A sada dolazi onaj zanimljivi dio priče: sve smo vidjeli, sve smo komentarisali, živcirali se, ponavljali iste rečenice, prigovarali jedni drugima – ali ništa nismo uradili. Ostali smo.

Zašto ostajemo čak i kada znamo da ne treba

Ako vam ovo zvuči poznato, niste sami. Postoji vrlo specifično objašnjenje zašto ostajemo u situacijama koje nam ne odgovaraju. Psihologija to zove status quo pristrasnost – sklonost da ostanemo u postojećem stanju samo zato što nam je poznato, čak i kada se ne osećamo dobro. Istraživanje Univerziteta Princeton pokazuje da ljudi često biraju goru opciju jednostavno zato što ne žele da ulože dodatnu energiju u promenu.

Osim toga, uključen je još jedan, mnogo emotivniji sloj: “Osjećam se loše”, “nije tako loše”, “možda će biti bolje”, “šta ako pretjeram”. Kod nas je to zvučalo: treba joj posao, živi u blizini, nezgodno je praviti problem sada. I tako dan za danom. Bez vode. Ne postoji rješenje. Nema reakcije.

Trenutak kada se tvoj film slomi

Sve dok jednog dana opet nismo ostali bez vode. Još jedan neuspjeh, još jedna situacija koja se ponavlja i još jedan trenutak u kojem smo shvatili da plaćamo za nešto što ne funkcionira. I tada se dogodilo ono što se obično dešava kada se stvari nagomilaju – samo smo pukli.

Dosta! U tom trenutku nestaje svaka nelagoda, osjećaj da nekoga morate “poštedjeti” i nestaje potreba za opravdanjem. I tu dolazimo do možda najvažnije stvari u cijeloj priči – ništa se ne mijenja dok ne presečete.

Zašto je tako teško otići?

Problem je što ostajemo ne samo zbog situacije, već i zbog toga zbog onoga što smo već uložili. Psiholozi to zovu zabluda potopljenih troškova – sklonost da nastavimo s nečim jer smo već potrošili vrijeme, novac ili emocije. Što više ulažemo, teže nam je otići. Bilo da se radi o vezi, projektu ili čak filmu. U našem slučaju to nije bila samo čistačica. To je također bila kuća koju volimo. Ugovor traje do 1. maja. Novac koji smo već uplatili i za koji znamo da ga vjerovatno nećemo vratiti jer je već potrošen.

I tu se nameće klasična dilema – da ostanemo jer smo već uložili ili da odemo jer znamo da ovako više neće funkcionisati?

Istina koju retko ko izgovara naglas

na papiru, odlazak izgleda kao gubitak. Gubite novac, sigurnost, plan koji ste imali. Ali u stvarnosti, gubitak je često ono u čemu ostajemo predugo.

Jer realno, gubitak je bio svaki dan kad smo bili nervirani. Svaki put smo morali razmišljati hoće li biti vode. Svaki put smo ćutali o nečemu što nas muči.

I tu dolazimo do onoga što svi znamo, ali nastavite da odlažete: Promjena se ne dešava kada ste spremni – dešava se kada više ne možete izdržati.

Šta se dešava kada sečete

Postoji zanimljiva stvar koju ljudi rijetko povezuju – ali je gotovo uvijek istina. Kada se udaljite od nečega što vam ne odgovara, pravite mjesta za nešto drugo.

Shutterstock.com

Ne mora odmah biti savršeno. U početku ne mora biti bolje. Ali napredak ima. Postoji osjećaj da jesi uradila nešto za sebe. I upravo je to poenta. Otpustili smo čistačicu, rekli da ne želimo produžiti najam kuće nakon 1. maja ako se ne ispune uslovi. Isti dan smo našli novu čistaču i vlasnik je pristao na sve naše uslove.

Možda nije stvar na Baliju

Možda ova priča uopće nije o kući na Baliju. Možda se radi o svemu u čemu ostajemo predugo – u vezama koje nas ne hrane, u poslovima koji nas iscrpljuju, u situacijama koje smo davno prerasli, ali ih i dalje zadržavamo jer su nam “ok” i zato što su nam poznate. Jer na kraju, stvar je jednostavna: odlazimo ne zato što smo sigurni, već zato što smo spremni.

I kada jednom presječete – ma koliko to u tom trenutku izgledalo nelogično, neugodno ili rizično – život ima zanimljivu naviku da počne da dolazi na svoje mjesto. Možda ne odmah i kako smo planirali, ali gotovo uvijek – bolje nego što smo mislili da zaslužujemo.

Naslovna fotografija-Shutterstock.com