Nasilje ili narodni običaj

Kad god sam mogao, izbjegao bih bliski susret sa nekim od TV reportera koji bi u Ferhadiji presretali Sarajlije i propitivali ih šta misle o najaktuelnijem “događaju dana”? Činio sam to iz prostog razloga što takve ankete više govore o oskudnoj političkoj pismenosti našeg prosječnog građanina, nego što racionalno definišu postojeći problem i njegovo rješenje. A život je iz godine u godinu postajao sve teži i složeniji. Ponekad mi se učini da bi danas, na pitanje o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini, najprimjereniji odgovor glasio: “Nema se tu više šta reći.”

Jer, ono što se kontinuirano dešava u ovoj zemlji ne može se nazvati ni najdubljom krizom od pariške promocije Dejtonskog mirovnog sporazuma, ni haosom, a ni cirkusom. Sve te riječi su potrošene. Ali, kako ništa ne reći nakon pedofilske afere u samom vrhu tuzlanske policije, nakon 17 izgubljenih života u požaru koji je izbio u Domu penzionera u istoj toj Tuzli, nakon još nerasvijetljene afere koja se dovodi u vezu sa dvojicom najodgovornijih ljudi u Vladi Federacije BiH, nakon svirepog ubistva Aldine Jahić (32) u nedjelju uveče u Mostaru? Svi ti događaji zbili su se u nekoliko proteklih dana, unijevši nesigurnost i strah među građane. Njihovo povjerenje u policiju, tužilaštvo i sud, ako je i postojalo, nestalo je i pretvorilo se u otvoreno nepovjerenje širom zemlje.

Nasilje je u Bosni i Hercegovini uzelo maha. Muževi ubijaju svoje supruge, sinovi očeve i majke, tinejdžeri svoje školske drugove i nastavnike, mišićavi nasilnici pucaju u ljude kao u glinene golubove, a ostavljeni ljubavnici se brutalno svete djevojkama koje ih više ne žele. I Aldina Jahić je bila žrtva patološke posesivnosti svoga ubice, koji nije mogao da se pomiri sa njenom odlukom da s njim raskine svaku vezu, nakon što ju je, tvrde njeni prijatelji, u više navrata maltretirao.

Njegovo ime je Anis Kalajdžić (33), fudbalski sudija, koga Mostarci znaju kao sina nekadašnjeg igrača Veleža Avde Kalajdžića. Ali, i građani su dio ove zastrašujuće priče, kao i mnogih drugih sličnih priča, iako to ne žele prihvatiti. Kako pišu neki dnevni listovi, Aldina je ubijena u zgradi za fitnes u blizini Autobuske stanice, u koju je utrčala bježeći pred razjarenim Kalajdžićem, koji ju je sustigao i pretukao, a onda pucao iz pištolja u nju. U šest sati popodne još je vidljivo, grupa taksista mogla je da čuje Aldinine pozive u pomoć i vidi kako je Kalajdžić divljački tuče, ali niko od njih nije ni pokušao da ga zaustavi. I onda se jedna Mostarka, čudeći se, pita: “Kakvi smo mi to ljudi?” Pa takvi smo, i gori nego takvi, i to u golemoj većini. Ljudi koji pripadaju toj većini uvijek će pred TV kamerama reći da nisu čuli vrisak žene u susjednoj kući, da je ubica bio miran i pristojan mladić ili da je neki drugi ubica svoje supruge bio dobar komšija?!

U lancu takvih zločina žene su najčešće žrtve, jer su najnezaštićenije, pa je izraz femicid u upotrebi kad god je u pitanju javni govor o ovom društvenom fenomenu. Uzrok te pojave sociolozi i psiholozi nalaze u posljedicama koje je za sobom ostavio protekli rat, u siromaštvu i primitivizmu, u balkanskom mentalitetu i primatu patrijarhata. Sve je to tradicija naših zapuštenih i agresivnih zajednica u kojima je nasilje, a posebno nasilje nad ženama, nešto poput narodnog običaja, i teško iskorjenjivo. Otuda i izreka: “Bolje da propadne selo, nego običaji.”

Zapaljene svijeće, položeno cvijeće i tužna povorka žena sa transparentima i porukom “Nikad više” – to je ono što vidimo nakon svakog novog femicida. A nasilje ne prestaje. I sve to završava u našim kolumnama, u ispraznom TV mudrovanju, u kriku usamljenih aktivistkinja, u poražavajućoj neosviještenosti većine stanovništva. Mi živimo u bolesnom društvu, a država koja je, poput ove naše, izgrađena na takvom društvu, nikako ne može valjati, pa vapaji žena da ih ona zaštiti ostaju samo vapaji. Usput rečeno, na njihovim protestnim okupljanjima uvijek se može čuti kako je svemu kriv sistem, a ne shvataju da su i one, birajući predstavnike u institucijama vlasti, dio tog sistema.

Ako se ostane na moralisanju, koliko god ono bilo dobronamjerno i uvjerljivo, ili na apelima državi u kojoj se ne zna ko pije, a ko plaća, ništa se neće promijeniti. Nužna je akcija, akcija političke svijesti. Mladi pjevač Marko Bošnjak, rođeni Mostarac, oglasio se na društvenim mrežama povodom ubistva Aldine Jahić. Ne bi to bilo ništa neobično da Bošnjak ne zagovara radikalan obračun sa femicidom: “Vrijeme je da se organizuju stvarni masovni protesti, a povoda je nažalost previše. Za sve žrtve femicida, za situaciju u Domu za nezbrinutu djecu, za Jablanicu, za opće stanje u državi. Srce boli gledati kako ova država tone i kako je sve teže vjerovati u bolju budućnost za sve narode koji u njoj žive. I meni je više dosta mirnih protesta i šetnji za pravdu. Spalite sve do temelja. Treba nam revolucija…” Dobro, Marko, a šta je alternativa? Pa valjda izbori. Nisu li oni mnogo jeftiniji, elegantniji i demokratskiji od dima spaljene ulice?