Kada vam poslije gledanja filma dođe da povratite dušu svoju, vjerovatno vam je jasno da ste prisustvovali toliko lošem ostvarenju da nema potrebe dalje raspravljati. Ipak, ako jedno djelo na vas utječe na takav način, onda sigurno ima i nekih dobrih strana. Sama činjenica da vas je nagnalo na mučninu otvara pitanje: “Da li treba loše da se osjećam poslije gledanja tog i tog filma, jer ako je to bio cilj (sigurno nije?), onda su njegovi tvorci postigli ono što su namjeravali.” Film u pitanju, koji je potpisniku ovih redova bio mučan za gledanje, jeste biografska priča o Christy Martin (Sydney Sweeney) pod nazivom “Christy”. Bokserska priča o prvoj pravoj profesionalnoj boksačici.
Sve počinje onako opušteno i pomalo naivno sa Christy, koja u bokserskom ringu ostvaruje svoju prvu pobjedu ponosna na sebe i svoj pothvat, samo da bi kod kuće bila preslušavana i ispravljana zbog svojih seksualnih sklonosti, a za boks niko nije ni mario. Mlađahna Christy ipak svoju seksualnu orijentaciju okreće ka onoj prihvatljivijoj – heteroseksualnoj u odnosu na onu gay. Po dolasku pred novog trenera Jima (totalno neprepoznatljivi Ben Foster), koji će njenom sparing partneru olako reći da joj “polomi rebra i pošalje je što dalje od ringa”, Christy će se pokazati kao neviđeni talenat i time ga itekako zainteresovati. Jim će je uzeti pod svoje, polako i aljkavo zakazivati borbe, sa obećanjem da kada dođe prava prilika, pozvaće Dona Kinga (Chad L. Coleman) i sve će krenuti nabolje.
To će se i desiti, ali igrom slučaja, a ne zbog Jimovih zasluga. Jim će se od trenera i glavnog čovjeka u Christynom uglu pretvoriti i u njenog supruga, te će je početi još više eksploatisati. Kada na scenu stupi Don King, počet će prave borbe za velike novce i sve što donose slava i bogatstvo. Najednom će imati sve što požele i što novac može kupiti, ali ne i duševni mir. Sama Christy će olajavati svaku od svojih protivnica provocirajućih ih na seksualnoj osnovi, sama se krijući iza nabrijanog i ultimativnog garda bokserke koja se bori za sebe i samo za sebe, te nema nikakvih skrivenih feminističkih pobuda (iako bi trebala).
Zaista je to mučna i gotovo ogavna priča zbog čijeg ćete ishoda možda i malo žaliti njenu protagonistkinju. Reditelj David Michôd podijelio je scenarističke zasluge sa svojom suprugom Mirrahom Foulkes, koja je pisala iz ženske perspektive, dok je Michôd ostavio svoj potpis na muškim likovima, prvenstveno Jimu i Christynom ocu Johnnyju (Ethan Embry). Sydney Sweeney je poput Bena Fostera skoro pa neprepoznatljiva i predaje se u potpunosti ulozi, ali jednostavno nemate empatije prema liku koji je utjelovila. Način na koji je Jim iskorištava, u jednu ruku i zlostavlja, nimalo nije lijep.
Tokom odvijanja radnje filma provuče se potiho i potencijalna ekranizacija Christynog života sa filmom u kojem bi je trebala portretirati Hilary Swank (misli se na “Million Dollar Baby” iz 2004), ali to je tek jeftini trik kojim Michôd i Foulkes pokušavaju dobiti na težini i značaju. Da su napravili i upola dobar i važan film kao Eastwoodov, to bi zaista bio pravi pothvat. Ovako, ostaje samo mučan osjećaj u stomaku.
Datum i vrijeme objave: 17.11.2025 – 23:05 sati
