Kada je britanski premijer Harold Macmillan 1958. godine izgovorio rečenicu koja je ušla u historiju — “jaw-jaw is better than war-war”, odnosno “bolje je razgovarati nego ratovati” — govorio je iz iskustva čovjeka koji je preživio rovove Prvog svjetskog rata i kasnije upravljao državom u osjetljivim godinama Hladnog rata. Sličnim iskustvima bio je obilježen i američki predsjednik John F. Kennedy, teško ranjeni veteran Drugog svjetskog rata i vođa SAD-a tokom najopasnijeg trenutka moderne geopolitike — Kubanske raketne krize. Ti lideri znali su vrijednost dijaloga jer su cijenu rata vidjeli iz prve ruke.
Danas, međutim, ta mudrost kao da blijedi. Diplomate, naučnici, analitičari i bivši zvaničnici sve glasnije upozoravaju da se svijet ubrzano udaljava od diplomatije i ulazi u ciklus opasne militarizacije. U vremenu oslabljenih međunarodnih institucija, ojačanih nacionalizama i budžeta koje su pritisnule unutrašnje krize, mnoge vlade ponašaju se kao da je došlo vrijeme da se proda mir, a kupi rat, piše Politico.
Globalni trendovi: manje diplomatije, manje pomoći – ali više oružja
Ta promjena posebno je vidljiva u načinu na koji svijet danas tretira lekcije prošlosti. Andrew Mitchell, dugogodišnji britanski diplomat, upozorava da je kolektivno sjećanje na ratove koji su promijenili tok historije gotovo nestalo. “Svijet je zaboravio lekcije Prvog svjetskog rata, kada su milioni stradali i kada je generacija naših djedova poručila: ovo se više ne smije ponoviti”, kaže Mitchell. Postoji i teorijsko tumačenje prema kojem se ključni svjetski sukobi ponavljaju svakih približno 85 godina — dovoljno vremena da generacije zaborave cijenu krvi koju su prethodne platile. Ako ta procjena ima uporište, današnji svijet opasno se približava novom kritičnom ciklusu.
Globalni trendovi dodatno potkrepljuju ovu zabrinutost. Statistike pokazuju da vojni budžeti širom svijeta rastu brže nego ikad od kraja Hladnog rata. Prema podacima SIPRI-ja, globalna vojna potrošnja porasla je 9,4% u 2024. godini, dok su Kina i Rusija povećale izdvajanja za 7% i čak 38%. Evropske zemlje, potaknute ratom u Ukrajini i strahom od nepredvidivosti američkih savezništava, povećale su izdatke za 17%, dostigavši iznos od 693 milijarde dolara. Svijet se, dakle, naoružava brže nego što se ikada od početka 1990-ih dešavalo.
Istovremeno, globalni razvojni budžeti se urušavaju. OECD bilježi pad zvanične međunarodne razvojne pomoći od 9% u 2024. godini, dok se za 2025. predviđaju dodatni rezovi između 9% i čak 17%. Posebno zabrinjava što su Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD — četiri ključne zapadne sile koje tradicionalno nose najveći teret međunarodne pomoći — prvi put u protekle tri decenije istovremeno smanjile svoje razvojne fondove. Ako to ponove i naredne godine, biće to presedan: dva uzastopna vala drastičnih rezova u državama koje su decenijama gradile globalnu stabilnost kroz razvoj, a ne kroz silu.
Tiha dezaktivacija diplomatije: ambasade se zatvaraju, mreže se smanjuju
Paralelno s tim, diplomatski aparati širom svijeta doživljavaju tiho gašenje. State Department SAD-a smanjio je stotine pozicija i ostavio ključne ambasadorske funkcije upražnjenima mjesecima, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo najavilo rezanje diplomatskog kadra za 15 do 25%. Nizozemska zatvara ambasade i smanjuje svoja predstavništva, a Evropska unija planira otpuštanje i ukidanje delegacija u trećim zemljama. Stručnjaci upozoravaju da se tako stvara opasan vakuum moći i utjecaja — prostor koji će drugi globalni akteri popuniti brže nego što se Zapad povlači.
U tom vakuumu već su se pojavili novi i stari akteri. Turska je u Africi u posljednjih deset godina povećala broj ambasada sa 12 na 44 i tako se duboko pozicionirala u regijama gdje zapadna diplomatija slabi. Kina agresivno investira milijarde u infrastrukturu, obrazovanje i politički utjecaj širom Afrike i Azije, dok Rusija širi svoje sigurnosne i političke mreže, posebno u konfliktima zahvaćenim područjima. Za mnoge zemlje globalnog Juga, Zapad sve više izgleda kao partner koji odustaje, a njegovi rivali kao oni koji ostaju i nude rješenja.
Ove promjene dodatno je ubrzao povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Njegov drugi mandat donio je zamrzavanje međunarodne pomoći u iznosima od milijardi dolara, gašenje desetina programa USAID-a i najave da će čak 90% razvojnih ugovora biti uklonjeno. Analize pokazuju da bi takvi rezovi mogli dovesti do 14 miliona prerano izgubljenih života u roku od pet godina, od čega bi trećina bili djeca. Taj trend već prate i druge zemlje, uključujući Britaniju, Švedsku i Finsku, koje svoje rezove objašnjavaju budžetskim ograničenjima i rastućim sigurnosnim prijetnjama.
Sve to dovodi do slabljenja zapadnog “soft powera”, koji je decenijama bio ključan u sprječavanju globalnih kriza. Soft power nije apstraktan koncept — on uključuje razvojnu pomoć, diplomatsko prisustvo, kulturne i obrazovne programe, te sve one alate kojima se potencijalni konflikti gase prije nego što buknu. Bivši britanski ambasador u SAD-u Kim Darroch ističe da se nijedna kriza ne rješava isključivo vojnom silom i da diplomatija ima jednaku, ako ne i veću važnost. Evropska komesarka Hadja Lahbib upozorava da smanjenje razvojnih budžeta vodi ka rastu migracija, destabilizaciji društava, urušavanju humanitarnih sistema i širenju konflikta. Cyprien Fabre iz OECD-a dodaje da zemlje dobro pamte ko im je pomogao, a ko se povukao — i da se praznine koje nastanu povlačenjem Zapada gotovo nikada ne ostavljaju praznim.
Utrka za utjecaj: Rusija, Kina i Turska ulaze gdje se Zapad povlači
Posmatrajući sve ove trendove, mnogi analitičari povlače paralelu s globalnom atmosferom pred Prvi svjetski rat — rast nacionalizma, urušavanje međunarodnih institucija, jačanje autoritarnih režima, slabljenje diplomatije i utrka u naoružanju. Mitchell upozorava da je rezanje razvojne pomoći kako bi se finansirala odbrana “užasna greška”, jer je razvoj druga strana odbrane — on sprječava ratove prije nego što izbije potreba za vojnim intervencijama.
Danas je svijet, čini se, ponovo na prelomnoj tački. Ako se trenutni trendovi nastave, mogli bismo ući u period obilježen nepovjerenjem, fragmentacijom i povećanom vjerovatnoćom globalnih i regionalnih sukoba. Diplomacija, razvojna pomoć i međunarodna saradnja nisu luksuz i nisu idealizam — one su prvi štitovi stabilnosti, najjeftiniji alati mira i jedina realna alternativa spirali militarizacije.
Ukoliko se nastavi politika u kojoj se “prodaje mir, a kupuje rat”, budućnost bi mogla postati značajno mračnija nego što političari danas žele priznati.
Datum i vrijeme objave: 17.11.2025 – 15:52 sati
