”Zelenac”, Faruk Šehić, Buybook, 2025.
Ispisati gubitak, i to onaj najstvarniji, kada zauvijek ode osoba koju smo voljeli, ono je što se teško može ispuniti bilo kakvim sadržajem. Sve što ostaje je praznina, nenadoknadivost gubitka, koja se zjapeći proteže preko cijelog našeg bića. Sa smrću osobe sa kojom smo bili bliski nestaje cijeli jedan kosmos, a ostaju prostori sjećanja, oni koje živi nose sa sobom, spašavajući tako od potpunog zaborava, neumitnosti maglina vremena ono što čovjek kojeg više nema jeste bio, šta nam je značio, čime nas je osvijetlio i utisnuo se dugotrajno u to što jesmo.
Dvostruki gubitak
Koliko god to bilo samo po sebi nedovoljno da ispuni odsustvo, to je ipak sve što imamo, jedino utočište i utjeha, jer druge mogućnosti nema. Književnost stoga jeste onaj prostor u kojem se može sačuvati jedan autentičan oblik tog postojanja u odsustvu, putem nje se rekreiraju iščezli svjetovi, iznova stvaraju osobenosti koje više ne možemo ni čuti ni dodirnuti, pokušava se razlučiti šta su nam značile, kako ih u vlastitoj memoriji možemo sačuvati, zapamtiti da jesu bili. Riječ, dakle, kao materijal imaginacije, nudi mogućnost da oživljavamo ono što je iščezlo, njena suština upravo jeste pokušaj da sami sebi objasnimo kako onaj drugi, sada nepostojeći, odjekuje u nama, šta je od onog izgovorenog, prožetog emocijom ili tjelesnom bliskošću preostalo.
Dnevnik “Zelenac” autora Faruka Šehića knjiga je koja se bavi dvostrukim gubitkom. Sa jedne strane to je smrt oca Seje, a potom i smrt bivše djevojke/prijateljice Marianne, koji postaju temeljna preokupacija autorovog pamćenja. Iako se ovdje radi o nefikcionalnoj, dnevničkoj literaturi, Šehić uzima bjelinu stranica svoje knjige kao želju da se prekorači sa druge strane, da se ispuni ona ogromnost zjapeće praznine, jer su iz života iščezle dvije osobe koje su predstavljale svojevrsni temelj i oslonac bivanja. U toj boli potrage za onim što je nepovratno nestalo, nastoje se rekonstruisati sve one male stvari, pokreti, izrazi lica, boja glasa, svjetlost očiju, kako bi se pokušalo prenebjeći da je kraj definitivan, zapečaćen za vječnost. “Zelenac”, stoga, jeste grčevita potraga za bilo kakvim objašnjenjem, onim što će traumu bola bar malo nadomjestiti, osmisliti je i dati joj kakvo takvo uporište. Datiranost zapisa u ovoj knjizi svoj oslonac ima u brojanju dana koliko je prošlo od Sejine i Mariannine smrti, to nije tek taksativno nizanje svakodnevnih zapisa, već meandriranje između sjećanja, snova, predmeta, fotografija i dokumenata, koji u novonastaloj praznini ipak pokazuju da oni jesu postojali, da je od njih ostalo neizbrisivo prisustvo, onaj trag utisnut u sve što autora ove knjige drži na okupu.
Govoreći o svom ocu, Šehić nas podsjeća koliko je gubitak roditelja razorno iskustvo, nešto na što nas ništa i nikad ne može pripremiti. Svjesni smo te činjenice već sa prvim svojim odraslim godinama, ali si ne dopuštamo mogućnost da je nešto takvo zaista izvjesno. Jer roditelj je stub, ono čime smo prožeti u svojoj cjelini. “Dvadeset godina sam se pripremao za očevu smrt, ali nisam bio ni najmanje spreman. Ne možeš se pripremiti za smrt onog ko te stvorio”, zapisaće autor “Zelenca”. A potom nastaviti: “Kad ti umre otac, shvatiš da ga nisi ni poznavao kako si mislio, jer on je imao svoj život, odvojen od tebe, ali ti tuga želi reći da ste vas dvojica u jednom tijelu i umu. I odlazak njega kao dijela tebe je to što izaziva najveću žal. To je biologija, ali i nešto izvan, iza toga.”
Upravo u tome izvan i iza jeste sadržana magistralna linija ove knjige. Sada, kada oca više nema, nastoji se spoznati ko on jeste bio, te šta smo posredstvom toga mi sami. Šehić ispisuje dirljive stranice osobnog muzeja pamćenja, pronalazeći u mikrodetaljima sjećanja obilje bljeskova koji oca ponovo vraćaju pred oči. Posrijedi je cijela jedna intimna geografija tuge, sve ono što se nije reklo između oca i sina, sve ono što je moglo biti, a nije se desilo, nahrupljuje u dušu cijepajući je na parčiće. Iz nastojanja da se iznova sastave te pokidane slivnice nutrine zaranja se u najdublja sjećanja, da bi se otvorila arhiva onoga za što se mislilo da je davno zaboravljeno. Otac se sada vraća kroz vizuru prvotnih sjećanja, poput neke vjetrenjače smisla, pod koju se moglo sakriti, jer je ona na sebe primala sve one vjetrove i oluje koji su dolazili u susret, prijeteći da opustoše i razore.
Jednako tako je i kada je posrijedi Mariannina smrt, samo iz druge perspektive. U oba slučaja je u središtu ljubav, koja je natkriljivala autora “Zelenca”, on se pomoću nje brani od ništavila gubitka. Evo kako o Marianni autor piše: “A možda joj sunčeva svjetlost ispunjava oči i misli. Raduje je početak dana i izgleda joj kao da nikada neće pasti mrak. Kroz zelene oči svjetlost joj prolazi kao kroz vitraž. Emerson kaže da gotska katedrala imitira šiljato stablo bora; unutar sebe zadržava tamu dubokih šuma. U njoj je i zagasiti sjaj jantara: crnog, zelenog, bijelog i žutog. I intenzivna svjetlina naoblačene baltičke obale, kojom je hodala na zadnje poslanim fotografijama.” Dakle, iznova imamo rekonstrukciju onih mikroprizora izvučenih iz tamnih provalija Mnemosininih pećina, sada svaki detalj, svaka linija povučena na tom zidu postaje utočište i potraga za smislom. Gubitak, možda, jeste konačan, neumitan, ali iza njega ostaje cijelo obilje skica, koje su u trenutku boli ogromne kao planine.
Dnevnik “Zelenac” nije patetična knjiga
Voda i tišina
Međutim, bez obzira na to što se radi o intimnim zapisima, svojevrsnom tugovanju u tekstu, “Zelenac” Faruka Šehića ni najmanje nije patetična knjiga. Autor je svjestan da prolivene suze nisu ono što na bilo koji način unižava, kroz njih se oslobađamo, osvještavamo šta sa smrću dragih osoba od njih ostaje u našem poimanju. Dok postoji ta mogućnost da se vraćamo na one drage uspomene provedene sa njima, gori i svjetlost u opštoj tami kosmičkog bespuća. U “Zelencu” će čitatelj Šehićevih knjiga naći iznova sve one opsesivne motive odranije poznate u njegovoj književnosti. I rat, i satovi, i ribolov, i snovi, i oniristička snatrenja kraj jezera i rijeka, još jednom su tu. Samo je sve to sada postavljeno u funkciju potrebe da se razumiju gubitak i nestajanje onih koje volimo.
Voda je iznova za autora “Zelenca” onaj mir gdje se u tišini, a tišina najsnažnije odjekuje unutar ove knjige, spiraju naslage straha i traume. Putem nje se povezuju pokidani krakovi sebe, voda nosi sve, ali se njome sve vraća i obnavlja. Dnevnik “Zelenac” jeste stoga i istinski meditativna knjiga, koja suočava sa prolaznošću, ali i nudi mogućnost svjetlosti i obnavljanja života.
Datum i vrijeme objave: 16.11.2025 – 08:30 sati
