Teheran, Iran – 2021. je u Konji, Turska, na petom izdanju Islamskih igara solidarnosti.
Srce Farzaneh Fasihi ubrzava dok se savija u poziciju na startnoj liniji, a dugotrajni efekti infekcije COVID-19 je i dalje iscrpljuju.
Grudi su joj stisnute, ali je odlučna da se takmiči.
Starterov pištolj se opali i ona juri naprijed što je brže moguće, a noge joj se vrte brže nego ikada prije.
Kada pređe ciljnu liniju, ona se sruši; ne od iscrpljenosti, već od silne emocije što je oborila vlastiti rekord u sprintu na 100 metara, ostvarivši munjevito vrijeme od 11,12 sekundi za osvajanje srebrne medalje.
“U noći prije trke, uspomene na moj život šiknu mi kroz glavu. Sve poteškoće koje sam izdržao i svi moji uspjesi prolaze mi pred očima kao filmska traka”, rekao je Fasihi za Al Jazeeru, govoreći u Zoom intervjuu iz Beograda, Srbija. Ona je u trening kampu uoči Olimpijskih igara u Parizu 2024., koje počinju 26. jula, a na kojima će se najbrža iranska trkačica svih vremena takmičiti u svom omiljenom događaju, sprintu na 100 metara.
Fasihi nisu stranci izazovi, ali snažan sistem podrške u njenom privatnom životu doveo ju je kroz sve to.
“Nisam to htio da uradim”
Rođen 1993. u Isfahanu, Iran, Fasihi, 31, potiče iz atletske porodice. Njen otac je bio odbojkaš, a brat šampion u plivanju i skokovima u vodu.
„Prije nego što sam se udala, moj otac je pohađao sve moje treninge“, prisjeća se ona. „Moja majka je takođe prisustvovala svim mojim takmičenjima. Bez njihove podrške ne bih mogao uspjeti.”
Od pete do 12 godina, Fasihi se bavila gimnastikom. Ona se priseća kako je njen prvi upad u takmičarski sprint bio više slučajno nego dizajn.
„U srednjoj školi, profesorica fiskulture me je natjerala da učestvujem na takmičenju u trčanju. Nisam želio to učiniti”, prisjeća se Fasihi. Tog dana je oborila pokrajinski rekord Isfahana, zapalivši njenu strast za atletikom.
2016. godine debitovala je na međunarodnoj sceni.
Fasihijev tim pokazao je mnogo iznad očekivanja, osvojivši srebrnu medalju u štafeti 4×400 metara na Azijskom atletskom prvenstvu u dvorani u Dohi, Katar.
Ali njen izuzetan učinak nije katapultirao njenu sprintersku karijeru na nove visine. Uz malu podršku Iranske atletske federacije, sve je ostavila iza sebe i postala lični fitnes trener.
Sve se to promijenilo krajem 2018., kada je odlučila dati drugi pokušaj takmičarskom sprintu.
Godinu dana kasnije, ta odluka je dovela do neočekivanog ishoda: udala se za jednog od svojih trenera, Amira Hosseinija, koji joj je bio najveći navijač.
Godine 2020, sa strukturom podrške koja je sada čvrsto uspostavljena s Hosseinijem, Fasihijeva karijera je bukvalno uzletjela.
Učestvovala je na Svetskom atletskom prvenstvu u dvorani, gde je relativno nepoznata trkačica zapekla stazu sa senzacionalnim rekordom od 7,29 sekundi u sprintu na 60 metara održanom u Beogradu u Srbiji.
Ne samo da je Fasihi došla niotkuda da objavi brzo vrijeme – već je stvorila i istoriju postavši prva Iranka koja se takmičila na prvenstvu. Njen šokantni nastup u Beogradu je bio mesto gde je prvi put dobila nadimak „Jaguar“, što je svedočanstvo njene divlje brzine sa startnog bloka.
Godinu dana kasnije, 2021., potpisala je ugovor sa srpskim atletskim klubom BAK, postavši prva žena legionarka – što zapravo znači da klub potpisuje i sponzoriše inostranog sportistu da se preseli i takmiči se za njih – u istoriji iranske atletike.
“Postati legionar bio je novi put. Bio je to veliki rizik, ali duboko sam u sebi osećala da to moram da uradim”, rekla je ona, nadajući se da će to inspirisati druge iranske sportistkinje.
Ispravan rekord – ovo je ‘za ljude’
Godine 2023., Fasihi je potom osvojio zlato u trci na 60 metara na Azijskom atletskom prvenstvu u dvorani u Astani, Kazahstan, ostvarivši sjajno vrijeme od 7,28 sekundi.
Koliko god bio izvanredan i slavljenički nastup – postavljanje novog azijskog rekorda u sprintu na 60 metara obično bi bilo povod za divlje proslave – dan bi ostao zapamćen po nečem mnogo dubljem.
Dok je Fasihi hodala do podijuma, okrenula se direktno ka kameri i povikala: „Za narod Irana. Za sreću naroda Irana!”
Njen trenutak protesta je prošao virusna na društvenim mrežama, pri čemu je Fasihi odbila da nosi iransku zastavu i umjesto toga pognula je glavu dok je tiho lila suze, odbijajući pjevati nacionalnu himnu na pobjedničkim večerima.
Ovo je bila njena izjava, ili način da izrazi tragediju mlade Iranke Mahsa Aminikoja se 2022. srušila i umrla, navodno nakon što ju je pritvorila iranska moralna policija zbog nošenja “neprikladnog hidžaba” (marame).
Aminijeva smrt dovela je do naslova međunarodnih vijesti i podstakla aktivistkinje širom svijeta kroz pokret “Žene, život, sloboda”.
Olimpijski san
Dvije godine ranije, Fasihi je već napravila prvi korak ka svom olimpijskom snu kada je odabrana kroz takozvani univerzalni plasman za učešće na Tokiju 2020.
Univerzalni plasman je politika koju je odredio Međunarodni olimpijski komitet (MOK) koja dozvoljava sportistima iz nedovoljno zastupljenih zemalja da učestvuju, čak i ako nisu ispunili standardne kvalifikacione kriterijume. Politika postoji kako bi se osigurala šira globalna zastupljenost i inkluzivnost na Olimpijskim igrama.
U Tokiju se Fasihi takmičio u sprintu na 100 metara, označivši povratak Irana na ovo takmičenje nakon 57 godina pauze. Na Ljetnim olimpijskim igrama 1964., također u Tokiju, Simin Safamehr je ušla u historiju kao prva atletičarka koja je predstavljala Iran na igrama, slučajno se takmičila u sprintu na 100 metara, kao i u skoku u dalj.
Fasihi je zauzela 50. mjesto u Tokiju, sve vrijeme suočavajući se s ispitivanjem svog hidžaba, što je izazvalo burnu debatu na iranskim društvenim medijima jer su neki tvrdili da ju je strogi kodeks oblačenja usporio, ometao njen nastup i ograničavao njeno medijsko izlaganje i mogućnosti sponzorstva.
Ali Olimpijske igre u Tokiju bile su joj i prilika da upozna svog sprinterskog idola, jamajčansku atletsku superzvijezdu Shelly-Ann Fraser-Pryce. “Još više mi se svidjela kada smo se upoznali. Njen način života je impresivan jer je i profesionalna sportistkinja, supruga i majka i pomaže mnogim dobrotvornim organizacijama.“
Za Fasihi, njen nastup u Tokiju bio je ispod najboljeg – ali to je samo podstaklo njenu ambiciju da bude bolji sledeći put.
“Ono što Pariz (Olimpijada 2024.) čini drugačijim je to što ću se takmičiti po svojim zaslugama – ne kroz univerzalni plasman”, rekao je Fasihi za Al Jazeeru.
Uprkos sistemskim izazovima, posebno nedostatku zvanične podrške vlade elitnim sportistkinjama u Iranu, Fasihi ostaje nepokolebljiva u postizanju svojih ciljeva. Sama finansira svoje treninge, učestvuje na takmičenjima i radi na obezbeđivanju skromnih sponzorstava.
Fasihi vjeruje da će opsežna ulaganja u sport od strane zemalja poput Kine, Indije i Japana dati impresivne rezultate u azijskoj atletici, ali primjećuje disparitet u resursima širom kontinenta.
“U Kataru, na primjer, sportisti rade s američkim trenerima, a federacija poziva analitičare, fizioterapeute i liječnike sportske medicine iz cijelog svijeta. Čak i Kina i Japan koordiniraju kampove za obuku na Floridi (u Sjedinjenim Državama)”, rekla je.
U maju 2024. godine, Fasihi se takmičio u Doha Dijamantskoj ligi u trci na 100 metara, ali je bio posljednji u finalu protiv zvjezdane postave sprintera iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Mađarske i Jamajke.
Na Olimpijskim igrama u Parizu sučelit će se s najboljim svjetskim sportistima. Ona nije neko ko gaji nerealna očekivanja. Ona se fokusira samo na ono što može da kontroliše – i to je njen učinak.
“Nastupiti na Olimpijskim igrama je veliki izazov,” rekao je Fasihi. „Moj cilj je da se takmičim sa samim sobom. Želim da oborim sopstveni rekord.”
Ova priča je objavljena u saradnji sa Egab.
