Pet žena brutalno je ubijeno u istočnom Londonu 1888. godine, a identitet njihovog ubice nikada nije utvrđen. Zločini pripisani misterioznom Jacku Trbosjeku (Jack the Ripper) postali su jedna od najpoznatijih neriješenih kriminalističkih misterija u historiji. Međutim, kada je BBC stotinu godina kasnije ponovo istražio originalne policijske dokumente i arhivu britanskog Ministarstva unutrašnjih poslova, otvoreno je pitanje koje je dovelo u sumnju gotovo sve što se vjerovalo o ovom slučaju: jesu li senzacionalistički novinski tekstovi, glasine i predrasude viktorijanskog društva stvorili sliku ubice koja je istražitelje odvela u potpuno pogrešnom smjeru?
Posljednja od pet žena čija se ubistva tradicionalno pripisuju Jacku Trbosjeku ubijena je 9. novembra 1888. godine u istočnom Londonu. Ubica nikada nije pronađen, a njegov identitet ostao je nepoznat uprkos brojnim policijskim istragama, teorijama i pokušajima da se zločini rasvijetle.
Ipak, priča o Jacku Trbosjeku odavno je prestala biti samo priča o neriješenim ubistvima. Tokom više od jednog stoljeća prerasla je u legendu, potaknula nastanak brojnih knjiga, filmova i televizijskih ostvarenja te postala sastavni dio popularne kulture.
Prema istraživanju koje je BBC proveo 1988. godine, značajan dio te legende možda nije nastao na ulicama siromašnog londonskog East Enda, gdje su se ubistva dogodila, nego u redakcijama novina i elitnim društvenim klubovima zapadnog Londona.
London je već bio opsjednut čudovištima, ubistvima i mračnim pričama
Kada su se 1888. godine dogodila ubistva koja će potresti London, britanska javnost već je bila duboko zainteresirana za priče o zločinima, tajanstvenim ličnostima i ljudskoj sposobnosti za nasilje. U londonskom pozorištu Lyceum tada se izvodila američka predstava „Neobični slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea“, zasnovana na gotičkoj noveli Roberta Louisa Stevensona iz 1886. godine.
Predstava je istraživala mračnu stranu ljudske prirode kroz lik uglednog doktora Jekylla, koji se pretvara u nasilnog i zastrašujućeg gospodina Hydea. Poslovni direktor pozorišta Lyceum u to vrijeme bio je Bram Stoker, pisac koji će uskoro početi raditi na svom čuvenom romanu „Dracula“.
U istom kulturnom okruženju pojavio se i Sherlock Holmes, detektiv kojeg je stvorio Arthur Conan Doyle, a koji je prvi put predstavljen čitaocima 1887. godine. London je, dakle, već bio grad u kojem su se stvarni zločini i književna mašta neprestano preplitali.
Upravo u takvoj atmosferi brutalna ubistva pet žena počela su se pretvarati iz policijskog slučaja u priču koja je sve više nalikovala gotičkom romanu.
Predstava o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu postala dio misterije
Londonski list Pall Mall Gazette objavio je osvrt na Stevensonovu novelu u kojem je jedan kritičar iznio upečatljivu ocjenu o fascinaciji britanske javnosti nasiljem. „Zagrebite površinu Johna Bulla i pronaći ćete drevnog Britanca koji uživa u krvi, koji voli duboko zaroniti u ubistvo i proždire pojedinosti o vješanju“, napisao je kritičar.
John Bull bio je tradicionalna personifikacija Britanije, a ova opaska odnosila se na izraženu zainteresiranost javnosti za nasilje i kriminalističke priče. Isti list pohvalio je pozorišnu adaptaciju „Doktora Jekylla i gospodina Hydea“, koja je premijerno izvedena u augustu 1888. godine, posebno ističući scene u kojima Hyde napada žene.
Profesor kulturne historije Christopher Frayling s londonskog Royal College of Art rekao je za BBC 1988. godine da je takva podudarnost djelovala gotovo proročanski. „Bilo je to gotovo proročanski. U roku od tri sedmice Gazette je pisao o gospodinu Hydeu koji vreba u East Endu“, objasnio je Frayling.
Prema njegovim riječima, Jack Trbosjek iz Whitechapela, doktor Jekyll i gospodin Hyde, Spring-heeled Jack i drugi zastrašujući likovi iz popularnih viktorijanskih priča ubrzo su postali neraskidivo povezani u javnoj mašti. Spring-heeled Jack bio je lik iz britanskih urbanih legendi, dok su takozvani Penny Dreadfuls predstavljali jeftine popularne publikacije ispunjene senzacionalističkim pričama o zločinima, nasilju i natprirodnim pojavama.
Stvarni ubica tako je sve više poprimao osobine izmišljenih čudovišta koja su već bila dobro poznata londonskoj publici.
Glumac koji je igrao Hydea čak je osumnjičen za ubistva
Koliko je granica između pozorišne fikcije i stvarnosti postala nejasna pokazuje slučaj američkog glumca Richarda Mansfielda. Mansfield je iz Sjedinjenih Američkih Država doveo predstavu u London i tumačio obje glavne uloge, doktora Jekylla i gospodina Hydea.
Njegova transformacija između dva lika bila je toliko uvjerljiva da je kod pojedinih gledalaca izazvala stvarnu zabrinutost.
Jedan uznemireni posjetilac pozorišta čak je napisao pismo policiji, sugerirajući da bi Mansfield mogao biti misteriozni ubica kojeg su novine već povezivale s brutalnim zločinima u Whitechapelu. Glumac je, suočen s neobičnim sumnjama i negativnom atmosferom, pokušao ponovo pridobiti naklonost javnosti organiziranjem dobrotvornih izvođenja komedija.
Jedan novinar tada je napisao da London više nema želju gledati užase na pozorišnoj sceni. „U Londonu trenutno nema ukusa za strahote na pozornici. Sasvim je dovoljno onoga od čega drhtimo izvan pozorišta“, glasila je njegova ocjena.
U oktobru iste godine Pall Mall Gazette objavio je i pismo u kojem se tvrdilo da je predstava o Jekyllu i Hydeu mogla utjecati na Jacka Trbosjeka. Međutim, Frayling je smatrao da bi mnogo važnije pitanje moglo biti kako je samo novinsko izvještavanje utjecalo na stvaranje mita o ubici.
Kako je novinarstvo pretvorilo ubistva u senzaciju
Prema Fraylingovom tumačenju, priča o Jacku Trbosjeku nije oblikovana isključivo na siromašnim ulicama istočnog Londona. Njen veliki dio, smatrao je, nastao je u otmjenim klubovima zapadnog Londona, gdje su novinari i pripadnici viših društvenih slojeva od oskudnih informacija stvarali sve složenije teorije.
Posebno važnu ulogu u tome imao je Pall Mall Gazette, čiji je urednik bio William Thomas Stead, poznat kao W. T. Stead. Stead je eksperimentirao s novim, senzacionalističkim načinom izvještavanja, koji će kasnije postati prepoznatljiv kao tabloidno novinarstvo.
Bio je liberalnih političkih uvjerenja i snažno se zalagao za društvene reforme, ali je istovremeno imao i vlastite sukobe s predstavnicima vlasti. Posebno je bio kritičan prema tadašnjem komesaru londonske Metropolitan policije, Sir Charlesu Warrenu.
Stead je smatrao da je Warren prethodne godine bio odgovoran za nepravednu osudu i pretjeranu upotrebu sile protiv demonstranata. Ubistva u Whitechapelu pružila su mu priliku da dodatno kritizira policijskog komesara, optužujući ga da ne čini dovoljno kako bi pronašao počinioca.
Na taj način izvještavanje o ubistvima postalo je povezano s mnogo širim političkim i društvenim sukobima.
Ubica je u novinama postao aristokrat, doktor ili stranac
Prvo od pet ubistava koja se tradicionalno povezuju s Jackom Trbosjekom dogodilo se 31. augusta 1888. godine. Londonski listovi, predvođeni Pall Mall Gazetteom, gotovo odmah počeli su povezivati zločin s različitim moralnim i društvenim problemima tog vremena.
Već 10. septembra Gazette je iznio pretpostavku da bi ubica mogao biti dekadentni aristokrat. Takva teorija nije nastala slučajno.
Profesorica Judith Walkowitz, autorica knjige „City of Dreadful Delight: Narratives of Sexual Danger in Late-Victorian London“, objasnila je za BBC da su u britanskom društvu već godinama postojali snažni strahovi i predrasude povezani s prostitucijom i ponašanjem bogatih muškaraca.
„Postoji niz razloga zbog kojih su komentatori tog vremena zamišljali Jacka Trbosjeka kao džentlmena“, navela je Walkowitz. Podsjetila je da su se najmanje dvije decenije prije ubistava vodile javne kampanje protiv prostitucije, koje su pokretali moralni reformatori iz srednje klase i feminističke aktivistice.
Takve rasprave dodatno su intenzivirane nakon Steadovih novinskih istraživanja o dječijoj prostituciji. U njima je opisivao kako su siromašne djevojčice i mlade žene postajale žrtve seksualnog iskorištavanja, često radi zadovoljstva muškaraca iz viših društvenih slojeva.
Sve žene čija se ubistva pripisuju Jacku Trbosjeku bile su pogođene siromaštvom, koje ih je dovelo u prostituciju. Stead je zato zločine koristio kako bi upozorio na društvene nepravde i zagovarao reforme, ali i kako bi kritikovao moralno licemjerje utjecajnih ljudi.
Urednik koji je imao tako značajnu ulogu u stvaranju javne slike o Jacku Trbosjeku poginuo je 1912. godine u potonuću Titanica.
Strah od hirurga i predrasude prema imigrantima
Teorija o ubici aristokrati nije bila jedina koja je zaokupljala tadašnju javnost. Zbog načina na koji je nož korišten prilikom napada na žrtve, novinari su počeli nagađati da bi počinilac mogao biti doktor ili hirurg.
Takve pretpostavke nadovezivale su se na postojeće strahove od medicinskih stručnjaka i njihove sposobnosti da koriste anatomsko znanje. Istovremeno, konzervativni mediji usmjeravali su pažnju prema siromašnim četvrtima istočnog Londona, u kojima su živjele brojne imigrantske zajednice.
Tako se u javnosti postupno oblikovalo nekoliko različitih slika mogućeg ubice: pripadnik aristokratije koji skriva svoju izopačenost, doktor koji zloupotrebljava medicinsko znanje ili stranac koji predstavlja navodnu opasnost za britansko društvo.
Sve te pretpostavke bile su snažno povezane s tadašnjim društvenim strahovima. Prema Fraylingu, intenzivno i senzacionalističko novinsko izvještavanje vrlo brzo proizvelo je posljedice.
„Ubistva su već te jeseni pretvorena u fikciju, u neku vrstu moralne drame koja odjekuje i danas“, objasnio je.
BBC je nakon stotinu godina pregledao originalne policijske spise
Kada je BBC 1988. godine ponovo istražio slučaj, Frayling je proučavao originalnu policijsku dokumentaciju i spise britanskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Njegov zaključak bio je da je mit o Jacku Trbosjeku možda utjecao čak i na samu policijsku istragu.
Prema njegovim riječima, najveći dio sačuvanih dokumenata nije sadržavao čvrste dokaze o identitetu ubice. Umjesto toga, spisi su bili ispunjeni stotinama pisama različitih osoba koje su policiji dostavljale vlastite teorije, tvrdnje i poruke.
Mnoga od tih pisama bila su potpisana imenom Jack the Ripper, koje se veoma brzo proširilo javnošću i postalo prepoznatljivo, iako se pojavljivalo u različitim oblicima i načinima pisanja. Upravo je takva količina glasina, neprovjerenih tvrdnji i senzacionalističkih poruka dodatno otežavala razlikovanje stvarnih tragova od izmišljotina.
Ipak, među dokumentima se nalazio jedan posebno važan memorandum. Sastavio ga je visoki policijski zvaničnik 1894. godine, nekoliko godina nakon što je slučaj zatvoren. U njemu su navedena imena trojice osumnjičenih.
Međutim, Frayling je smatrao da čak ni taj dokument ne predstavlja pouzdan dokaz o identitetu ubice.
Tri osumnjičena koja su ušla u historiju misterije
Memorandum je sastavio visoki zvaničnik Scotland Yarda Sir Melville Macnaghten. U njemu su kao mogući počinioci navedeni Montague Druitt, Aaron Kosminski i Michael Ostrog.
Prvi osumnjičeni, Montague Druitt, bio je advokat kojeg je Macnaghten pogrešno smatrao doktorom. Druittovo tijelo pronađeno je u rijeci Temzi u decembru 1888. godine, nedugo nakon posljednjeg ubistva koje se pripisuje Jacku Trbosjeku.
Drugi osumnjičeni bio je Aaron Kosminski, berberin i poljski Jevrej koji je živio u Whitechapelu. Kosminski je, prema podacima navedenim u BBC-jevom istraživanju, umro u psihijatrijskoj ustanovi 1899. godine.
Treći osumnjičeni bio je Michael Ostrog, ruski doktor i ranije osuđivani prestupnik. Iako su ova tri imena postala sastavni dio gotovo svih kasnijih istraživanja o Jacku Trbosjeku, Frayling je upozorio da sačuvana policijska dokumentacija ne sadrži čvrste dokaze koji bi ih povezali s ubistvima.
„To su jedina trojica osumnjičenih koja se ozbiljno spominju u cjelokupnom policijskom dosjeu, a praktično nema policijskih dokaza koji bi potkrijepili sumnje protiv njih“, rekao je.
Jesu li policajci tražili stvarnog ubicu ili lik iz novinskih priča?
Frayling je posebno ukazao na neobičnu podudarnost između trojice osumnjičenih i teorija koje su novine širile još tokom 1888. godine. Jedan je bio advokat kojeg su smatrali doktorom, drugi imigrant, a treći ruski ljekar s kriminalnom prošlošću.
Drugim riječima, osumnjičeni su odgovarali upravo onim kategorijama koje su novinari prethodno predstavljali kao moguće profile misterioznog ubice. „Razmislite koliko se oni podudaraju sa svim onim pripadnicima viših slojeva, strancima i doktorima koje je štampa spominjala 1888. godine u okviru svojih kampanja“, istaknuo je Frayling.
Zatim je postavio pitanje koje dovodi u sumnju samu prirodu historijske istrage. „Je li to zaista promišljen zaključak potrage za ubicom ili su to glasine iz klubova?“
Prema njegovom mišljenju, moguće je da su policijski istražitelji bili toliko uronjeni u mitologiju stvorenu tokom 1888. godine da su i sami počeli tražiti osobe koje odgovaraju likovima iz popularnih viktorijanskih melodrama i senzacionalističkih publikacija.
Takav pristup mogao je skrenuti pažnju s drugih mogućih tragova.
Frayling je zato smatrao da memorandum iz 1894. godine više govori o trajnosti tri popularna mita nego o stvarnom identitetu Jacka Trbosjeka.
Možda je cijelo vrijeme tražen pogrešan čovjek
Najvažniji zaključak BBC-jevog istraživanja bio je da su i policija i kasniji istraživači možda pokušavali pronaći ubicu koji odgovara unaprijed stvorenoj slici. Tokom više od jednog stoljeća pojavile su se brojne teorije o Jacku Trbosjeku.
Pojedini autori pokušavali su dokazati da je bio pripadnik aristokratije, drugi da je riječ o umjetniku, imigrantu, doktoru ili osobi s ozbiljnim psihičkim problemima. Takve pretpostavke često su bile privlačne upravo zato što su odgovarale dramatičnoj slici ubice koju je popularna kultura gradila decenijama.
Frayling je smatrao da je ta potreba za pronalaženjem neobičnog i senzacionalnog počinioca možda najveća prepreka razumijevanju slučaja. „Želimo dokazati da je Trbosjek bio dekadentni aristokrat ili boemski umjetnik ili homoseksualac ili imigrant ili luđak“, rekao je.
Međutim, stvarni počinilac možda nije pripadao nijednoj od tih kategorija. Moguće je, smatrao je, da ubica nije bio ni približno nalik zastrašujućem liku kojeg su stvorile novine, policijske pretpostavke i društvena mašta kasnog viktorijanskog doba.
Legenda je nadživjela žrtve i samu istragu
Više od jednog stoljeća nakon ubistava u Whitechapelu, ime Jacka Trbosjeka ostalo je prepoznatljivo širom svijeta. Njegova priča neprestano se pojavljuje u književnosti, filmovima, dokumentarcima i popularnim historijskim istraživanjima.
Međutim, upravo ta popularnost pokazuje koliko je stvarni kriminalistički slučaj postao nerazdvojiv od legende koja ga okružuje.
U središtu događaja iz 1888. godine bilo je pet ubijenih žena, čije su smrti postale povod za jednu od najvećih medijskih senzacija viktorijanskog doba. Dok je javnost sve više bila zaokupljena misterioznim ubicom, njegovim navodnim društvenim položajem i mogućim identitetom, priča o žrtvama postupno je ostajala u sjeni.
BBC-jevo istraživanje iz 1988. godine zato nije ponudilo konačan odgovor na pitanje ko je bio Jack Trbosjek. Umjesto toga, otvorilo je mogućnost da je slika koju javnost poznaje nastala iz kombinacije stvarnih zločina, novinskog senzacionalizma, političkih obračuna i društvenih predrasuda.
Fraylingov zaključak bio je da osoba koja je ubila pet žena možda nikada nije odgovarala nijednoj od popularnih teorija.
Ko god da je počinio zločine u Whitechapelu, smatrao je, to nije nužno bio „lik koji su izmislili štampa, policija i kasnoviktorijansko društvo“. Upravo zbog toga misterija Jacka Trbosjeka nije samo priča o ubici koji nikada nije uhvaćen, nego i o tome kako mediji, glasine i kolektivni strahovi mogu oblikovati način na koji generacije razumiju historijske događaje.
Gotovo 138 godina nakon ubistava, identitet počinioca ostaje nepoznat. Ali jedno od najvažnijih pitanja možda više nije samo ko je bio Jack Trbosjek, nego koliko je ono što o njemu mislimo da znamo zapravo nastalo u novinskim redakcijama viktorijanskog Londona.
