Rekonstrukcija Savskog mosta vratila je uspomene građanima Gradišča

GRADIŠKA – Na Savskom mostu u Gradišci, koji je oštećen prije nekoliko dana, brojni građevinski radnici i mehanizacija “Niskogradnje” popravljaju kolovoz. Uklanjaju oštećeni sloj asfalta i postavljaju novi.

Šta treba da znate:

• U toku je rekonstrukcija Savskog mosta u Gradišci nakon nedavnog oštećenja.
• Građani most doživljavaju kao simbol grada i života uz Savu.
• Tekst donosi bogatu istoriju gradskih mostova kroz ratove i države.
• Hoće li sadašnji most dobiti obnovu kakvu žele građani?

Mašine tutnjaju, zveckaju komadi starog i pohabanog asfalta i betona koje strugač utovaruje u kamione i odvozi. Radnici se trude da sve bude u skladu sa građevinskim standardima. Vetar nosi oblak prašine, ali nikome ne smeta. Rade vrijedno, odlučni da poprave, ojačaju i ukrase most – simbol Gradiške.

Oko mosta, čiji je pristup ograničen žutim trakama i upozorenjima na opasnost, prolaze ljudi, a neki se i provlače, bulje, ispituju, mjere, procjenjuju i međusobno komentarišu. Svako ima svoju teoriju.

Milja Ilić i njen suprug Nenad došli su iz Jesenica u Sloveniji. Sa njima je i Mirina sestra Mira Maletić. Na šetalištu, u blizini mjesta gdje se srušio dio mosta, stoje i razgovaraju.

“Putovali smo novim mostom prvo jutro nakon što je pušten u saobraćaj. Nismo mogli da odložimo dolazak u rodni grad, a kada smo saznali da ovaj most nije moguć – zabrinuli smo se. Stigle su dobre vesti uveče”, rekla nam je Mira Ilić, rodom iz Gornjeg Podgradca.

Idućeg jutra bili su među prvim putnicima koji su u Gradišku stigli iz Hrvatske, preko mosta u Čatrnji.

Sa devetnaest godina, nakon završene srednje škole u ovom gradu, Mira odlazi u Sloveniju. Bilo je to 1974. Radila je u hotelu. Njen suprug Nenad Ilić, penzioner i bivši radnik Željezare Jesenice, rođen je 1954. godine u tom slovenačkom gradu, poznatom industrijskom centru bivše Jugoslavije. Njegovi roditelji su iz sela Greda kod Gradiške.

“O čemu pričate”, pitali smo nakon spontanog sastanka.

O uspomenama iz mladosti, o šetnji obalom Save, pored mosta, odgovorila je Mira, oživljavajući uspomene na davne dane. I nastavio je sjetno pričati o mostu, keju, parkovima i lipama uz Savu, koje svakog juna obilno cvjetaju i mirišu na cijeli grad.

“Došli smo da vidimo ovaj most, jer mu je teško, jer ja ga ne doživljavam samo kao čeličnu grdosiju, nego kao simbol koji ima dušu. Naša duša. Bilo bi lijepo da ga poprave, ofarbaju, ukrase, osvijetle, da opet bude kao nekad”, rekao je.

Savski mostovi

Istu ulogu ima i sadašnji most u Gradišci, kao i ranije izgrađeni mostovi… Hvaljeni i kritikovani na granici istoka i zapada, građeni, rušeni i građeni iznova i iznova, slikani kistom i okom, ljubljeni riječnim talasima, opisani u pričama i pjesmama, kao vječna inspiracija.

Na savskim mostovima, na istom mjestu, ili nekoliko metara uzvodno ili nizvodno, preko drvenih pragova, gvozdenih lukova i betonskih zidova, tutnjale su vojske i zapovjednici, ukrštali su se ljudi tjerani svakojakim potrebama, sudarala se različita carstva, konstrukcije mostova padale su u rijeku zajedno sa propadanjem država koje su spajale. Istorija nas vraća u daleku prošlost. Za prelazak u Bosnu, Kraljevina Ugarska je ovdje 1463. godine podigla prvi pontonski most. Nekoliko stoljeća kasnije, 9. novembra 1918. godine, nakon ulaska srpske vojske u Bosansku Gradišku, župan Milan Todić je u aprilu sljedeće godine pokrenuo inicijativu za izgradnju pontonskog mosta preko Save.

U arhivi Zavičajnog muzeja, koji se nalazi na obali rijeke Save, čuva se izjava načelnika Bosanske Gradiške Hakif-bega Reufbegovića koji pokazuje veliku želju za mostom. On zaključuje da više ne može snositi moralnu odgovornost ako se most ne izgradi, te da su građani, bez razlike, spremni da daju svoj doprinos, odnosno doniraju novac, samo da bi se ostvario ovaj decenijama željeni cilj.

Mostarina

Istoričar Bojan Vujčić u svojoj knjizi “Gradski mostovi na Savi” navodi da je gradnja mosta, prvog u periodu Kraljevine Jugoslavije, trajala od 25. novembra 1921. do 26. avgusta 1922. godine. Most je građen devet meseci i dva dana, a gradila su ga tri inžinjerska oficira sa 180 inžinjerijskih oficira sa 180 mašinskih oficira. Otvaranje ovog mosta zabilježeno je u Školskom ljetopisu Stare Gradiške, susjednog grada na lijevoj obali, danas u Hrvatskoj. Opština Bosanska Gradiška nagradila je sedam podoficira sa po 750 dinara, a major i kapetan su dobili po 5.000 dinara za kupovinu zlatnog sata povodom izgradnje mosta.

Učitelj Stjepan Durum ostavio je zapis o gradnji i otvaranju tog mosta, koji je bio polupontonski i po sredini rascjepljen kada su prolazili brodovi, u knjizi “Spomen obilježja i škola u Staroj Gradiški”. On navodi da je most izgrađen pod komandom “velikog majora Nikole Kovačića”. Tada se naplaćivala mostarina za vozila, teret i pešake, čija je cena bila polovina tadašnjeg dinara. Anegdota o Mostarini se dugo prepričavala. Naime, s druge strane mosta nalazila se gostionica u koju su Gradiščani rado posjećivali. Dva ljubitelja dobre kapljice otišla su na piće. Potrošili su sve osim pola dinara, što je dovoljno samo za putarinu jednog od njih. Tada su shvatili da se pješacima ne naplaćuje prtljag, pa je jači uzeo mlađeg, lakšeg od njega, na leđa, spakovao ga u torbu i prenio preko mosta.

Graditelji i razarači

Ni jedan gradski most na Savi u poslednjih sto godina nije dugo trajao, a mnogi su izgrađeni i porušeni. Svi politički preokreti, razdvajanje država, prekrajanje granica, vojni sukobi prvi su se osjetili na savskim mostovima. Njihovo rušenje i izgradnja oduvijek je izazivala veliko interesovanje građana sa obje strane Save, kao nagoveštaj novih vremena. Istoričar Bojan Vujčić smatra da je najljepši most sagrađen prije Drugog svjetskog rata i opisan u mnogim tadašnjim časopisima, ali je bio u funkciji samo 132 dana. Otvoren je 1. decembra 1940. godine. Tehničke karakteristike mosta za to vrijeme bile su impresivne. Sa dužinom od 240 metara, dominirao je cijelim prostorom i zapeo za oko svima koji su svratili u Gradišku. Kolovoz na mostu bio je širok šest metara sa dvije pješačke staze od po jedan i po metar, a ukupna težina mosta bila je 830 tona. Nadzorni inženjer je bio Hristivoje Erić iz Beograda, koji se tokom izgradnje mosta zaljubio u meštaninu Stojanku Malić i oženio je njom. Onda su zajedno otišli u Beograd. Most je srušila Vojska Kraljevine Jugoslavije 11. aprila 1941. kako bi spriječila Nijemce da probiju na istok. Asim Hadžialagić, donedavni jedan od najstarijih stanovnika grada na Savi, ispričao je kako je most građen prije Drugog svjetskog rata.

“Za vrijeme niskog vodostaja ljeti, Sava je bila preusmjerena na jednu stranu korita. Počevši od korita, iskopane su rupe veće od 10 metara. Na toj dubini, 10 metara iznad vode, postavljeni su nosivi zidovi, koji su preživjeli bombardovanje i razaranja. U tom slučaju, 10 metara iznad vode, riječ je o skretanju rijeke Save na jednu stranu korita”, rekao je on.

Sadašnji most

Sadašnji čelični most sagrađen je nakon Drugog svjetskog rata, a pušten u saobraćaj 13. maja 1956. godine. Najljepše uspomene na most zabilježili su poznati Gradišani, profesori Isidor Savić i Ranko Petković.

“Kada je došla zima i Sava se napunila vodom, most je izgledao visoko, podignuto, naduvano, pontoni su često stenjali od udara panjeva ili drugih predmeta koje je bujica nosila. Ljeti, kada je Sava bila mala, most je bio udubljen, savijen, udubljen… U jesen ili proljeće most je svakim danom bio drugačiji”, pisao je Savić, pisao je Savić. Jugoslovenske novine su pisale o mostu u Gradišci u vrijeme tragičnog zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine. Navedeno je da je most na kojem su se ponosila dva istoimena grada na svojim obalama svakodnevno čistilo 200 djevojaka, učenica banjalučke Učiteljske škole, koje su na jednom odeljenju na Savačo boravile privremeno.

Sadašnji most, koji se popravlja, također je oštećen početkom posljednjeg rata, a dio se potpuno srušio 2. maja 1995. godine.