Kada su iranske rakete prošlog mjeseca pogodile dva tankera u Hormuškom moreuzu, tržišta nafte su reagovala panično. Trgovci su pratili ovo usko grlo, analitičari kretanje brodova, a mediji brojili barele koji su bili ugroženi. Međutim, dok je pažnja bila usmjerena prema jugu, hiljadama kilometara sjeveroistočno odvijao se jednako važan proces, u kopnenoj regiji koju većina Amerikanaca ne bi znala pronaći na karti.
U Kazahstanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu, trima bivšim sovjetskim republikama koje leže na nekim od najvećih neiskorištenih rezervi nafte i gasa, odvija se spora ali značajna geopolitička promjena. Ove države tiho, oprezno i planski slabe svoje veze s Rusijom. No, ne okreću se Zapadu, već se sve više oslanjaju na Kinu, dok Washington tome posvećuje vrlo malo pažnje.
Suština ove priče je sljedeća, rat s Iranom razotkrio je koliko su globalni lanci snabdijevanja energijom krhki i pokazao da su zemlje Centralne Azije među najbolje pozicioniranim alternativnim izvorima energije u slučaju globalnih poremećaja. Utrka za osiguravanje tih resursa već je počela. Kina je daleko ispred, dok su Sjedinjene Američke Države po strani.
To ne znači da Americi nužno trebaju nafta i gas iz Centralne Azije. Nafta je globalna roba i poremećaji bilo gdje utiču i na američke potrošače i kompanije. Još važnije, ovdje se radi o tome ko će postavljati pravila buduće globalne energetske ekonomije. Ako Kina osigura lance snabdijevanja iz Centralne Azije, moći će mnogo lakše izdržati zapadni pritisak, bilo da je riječ o Iranu, Rusiji ili nekom budućem sukobu.
Robert Manning, viši saradnik u organizaciji Stimson Center i bivši savjetnik za energetiku u State Departmentu, ističe da je Centralna Azija dio dugoročnih kineskih napora da smanji zavisnost od energije iz Perzijskog zaljeva i postigne veću samodovoljnost. Kina je, kako navodi, odavno planirala scenarije poput zatvaranja Hormuškog moreuza.
Kazahstan danas proizvodi više nafte nego Kuvajt. Turkmenistan posjeduje četvrte najveće rezerve prirodnog gasa na svijetu. Uzbekistan je značajan proizvođač s brzo rastućom populacijom i velikim energetskim potrebama. Ove zemlje nalaze se između Rusije na sjeveru i Kine na istoku, povezane cjevovodima koji određuju kome prodaju energiju i pod kojim uslovima.
Rusija gubi kontrolu
Tokom većeg dijela postsovjetskog perioda Rusija je kontrolisala izvoz. Nafta i gas su tekli prema sjeveru kroz ruske cjevovode do ruskih luka, što je Moskvi davalo i prihod i političku moć. Kazahstan je morao koristiti ruske rute za izvoz u Evropu, a Turkmenistan je zavisio od ruskog odobrenja za prodaju gasa.
Ta era se bliži kraju.
Promjena je započela nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, koja je istovremeno promijenila i ekonomiju i geopolitiku. Rusija je počela tražiti nova tržišta na istoku, dok su zemlje Centralne Azije dobile neočekivanu priliku, kupovati jeftin ruski gas za domaće potrebe, a vlastitu proizvodnju preusmjeravati na profitabilnija tržišta, prije svega kinesko.
Kazahstanska proizvodnja nafte dostigla je rekord 2025. godine, ali oko 80 posto izvoza i dalje ide kroz ruski kontrolisani Kaspijski cjevovodni konzorcij prema Crnom moru. Napadi dronovima iz Ukrajine krajem 2025. oštetili su ovu rutu, što je dodatno oslabilo ruski utjecaj i natjeralo Kazahstan da traži alternative.
Istovremeno, cjevovodi koje je izgradila i finansirala Kina, a koji vode iz Turkmenistana i Kazahstana prema istoku, danas prenose oko 55 milijardi kubnih metara gasa godišnje u Kinu, što je uporedivo s kapacitetima nekadašnjeg sistema Nord Stream prema Evropi. U izgradnji je i četvrti cjevovod koji će dodatno povećati kapacitete.
Kina ne može jednostavno zamijeniti ruski gas centralnoazijskim, jer se radi o odvojenim sistemima koji snabdijevaju različite dijelove zemlje. Potrebna su joj oba izvora.
Kriza u Hormuškom moreuzu dodatno je povećala hitnost. Kina je prije rata preuzimala oko 90 posto iranskog izvoza nafte morskim putem. Kako je ta ruta postala nesigurna, Peking se još više okreće energiji koja ne prolazi kroz Zaljev, što povećava značaj Centralne Azije.
Kina drži ključne karte
Iako zemlje Centralne Azije posjeduju resurse, Kina kontroliše infrastrukturu. Ako proizvodite gas, ali jedini cjevovod prema istoku finansira vaš kupac, tada taj kupac određuje uslove.
Nargiss Kassenova iz Harvardovog Davis centra smatra da je malo vjerovatno da će se ekonomski utjecaj Centralne Azije značajno povećati nakon rata s Iranom, te da će Kina dodatno ojačati svoju poziciju u regionu.
Ipak, neki analitičari upozoravaju da situacija nije potpuno izgubljena za Zapad. Kazahstan aktivno privlači zapadne investicije, uključujući kompanije poput Chevron i ExxonMobil, te razvija transportne koridore prema Mediteranu i Evropi kako bi smanjio zavisnost i od Rusije i od Kine.
No, ti projekti imaju ograničenja. Kaspijski koridor postoji, ali prenosi znatno manje količine energije nego kineski pravci prema istoku. Izgradnja novih cjevovoda traje godinama, dok je kineska infrastrukturna mreža već stvorila dugoročnu zavisnost.
Prozor za stvaranje ravnoteže kroz investicije i infrastrukturu još uvijek postoji, ali se ubrzano zatvara sa svakim novim kilometrom kineskih cjevovoda. Iskustva iz drugih dijelova svijeta pokazuju rizike kineskog finansiranja, ali istovremeno i njegovu snagu koju je teško nadmašiti.
Kako upozorava Manning, Evropa je ranije potcijenila zavisnost od ruske energije i još uvijek snosi posljedice. Iako su Sjedinjene Američke Države veliki proizvođač, nafta ostaje globalno tržište, što se jasno vidi kroz promjene cijena na pumpama.
Hormuški moreuz će se s vremenom smiriti, kao i mnogo puta ranije. Međutim, bilo bi pogrešno posmatrati rat s Iranom kao uzrok promjena u Centralnoj Aziji. Kina je još 2006. potpisala prvi sporazum o izgradnji cjevovoda s Turkmenistanom, a već 2009. gas je stizao u kineske gradove.
Kineska strategija dugoročnog planiranja pokazala se uspješnom. Centralna Azija ima resurse, geografski položaj i sve veću motivaciju da postane rezervni izvor energije za svijet u kriznim situacijama. Kina je to prepoznala na vrijeme, osigurala alternativne pravce snabdijevanja i time stekla trajne ekonomske i geopolitičke prednosti, u igri na duge staze koju Zapad još uvijek pokušava sustići.
Ken Silverstein, saradnik Forbesa
Datum i vrijeme objave: 01.05.2026 – 09:13 sati
