Kako ratovi utiču na profit američke industrije

VAŠINGTON – Naftne kompanije i industrija frakinga u SAD-u najveći su dobitnici američko-izraelskog napada na Iran.

Najvažnije

• Rastuće cijene nafte direktno ispunjavaju prihode američke industrije
• Fracking postaje profitabilan iznad 60-70 dolara po barelu
• Washington pokušava preusmjeriti globalne tokove nafte
• Kina gomila velike zalihe i ublažava pritisak

To jasno kaže i Donald Trump, predsjednik SAD-a, koji je nedavno na jednoj društvenoj mreži napisao: „Sjedinjene Države su nesumnjivo najveći proizvođač nafte na svijetu, pa ako cijene nafte rastu, mi zarađujemo mnogo novca“.

Fracking i rastuće cijene nafte kao ključ zarade

Inače, SAD, zahvaljujući tehnologiji vađenja nafte iz puževa, proizvode više te energije nego bilo koja druga zemlja na svijetu.

Kada je bila jeftina, SAD su uvozile naftu, jer proizvodnja nije bila toliko isplativa, ali je od 2020. godine sve značajniji izvoznik nafte i naftnih derivata.

To se također pripisuje snazi ​​američkih rafinerija: 2025. SAD su izvezle oko pet miliona barela rafiniranih naftnih derivata – poput benzina, dizela i kerozina – dnevno.

Fracking (tehnika vađenja nafte iz stijena) isplativa je samo iznad 70 dolara.

Proizvođači nafte, izvozne rafinerije, operateri cjevovoda – i na kraju sama industrija frackinga imaju najviše koristi od trenutnih visokih cijena nafte u SAD-u.

Prognoze rasta bušenja i proizvodnje u SAD

Prema podacima Federalne banke Teksasa, nove bušotine za frakiranje u SAD plaćaju se samo po cijeni od oko 60 do 70 dolara po barelu WTI (West Texas Intermediate, standardna računovodstvena nafta u SAD-u). A kada je nafta nedavno dostigla oko 100 dolara, to je bio snažan podsticaj za kompanije za fracking.

Promjene su bile vidljive već u prvoj polovini marta: prema podacima naftne službe Baker Hughes, broj aktivnih američkih naftnih bušotina porastao je sa 407 na 412. Ovaj trend bi se mogao nastaviti ako cijena nafte ostane visoka ili čak nastavi rasti.

“Međutim, kratkoročno ne možemo očekivati ​​mnogo dodatnih ponuda iz SAD”, ističe Karsten Fritsch, stručnjak za tržište roba iz njemačke banke Commerzbank, u intervjuu za javni servis ARD.

“Prema podacima američke energetske agencije EIA, proizvodnja sirove nafte u SAD bi trebala početi rasti tek od kasne jeseni ove godine, a sljedeće godine bi trebala biti znatno veća nego sada”, kaže Fritsch.

EIA je nedavno povećala svoju prognozu za 2027. za 0,5 miliona na 13,8 miliona barela dnevno.

U trenutnom izvještaju o kratkoročnim energetskim prognozama navodi se da visoke cijene podstiču domaću, odnosno američku proizvodnju nafte.

Visoke cijene goriva kao politički rizik

Koliko god američka naftna industrija profitirala od rasta cijena nafte, Trumpu sigurno nisu u interesu trajno visoke cijene. Oni slabe privredu, kompanije i potrošače – odnosno birače.

Prema podacima udruženja AAA, prosječna cijena benzina prošle sedmice porasla je na 3,6 dolara po galonu (oko 0,83 eura po litru) sa 2,9 dolara prije početka rata (oko 0,67 eura po litru).

A to je nešto što svi građani SAD osjećaju u džepu nakon što im je Trump čvrsto obećao niže cijene energije.

Energetska dominacija kao strateški cilj SAD

Ipak, napad na Iran savršeno se uklapa u Trumpov sve agresivniji plan “energetske dominacije”. Samo dan prije napada na Iran, u govoru u Teksasu, još jednom je ponovio da želi “učvrstiti status Amerike kao vodeće svjetske energetske supersile”.

Mnogi od njegovih spoljnopolitičkih poteza mogu se lako objasniti njegovim nastojanjem da stvori globalnu “energetsku dominaciju”.

Globalna igra: Venecuela, Iran i Kina

I jednom je puno, dvaput je plan

Ako pogledate naftu, prvo otmica predsjednika Venecuele, a sada napad na Iran čine jasan obrazac: Washington pokušava preusmjeriti globalne tokove nafte kako bi oslabio konkurentske zemlje i ojačao vlastiti utjecaj na naftnom tržištu.

Wall Street Journal izvještava da je uvoz venecuelanske nafte u SAD nedavno dostigao najviši nivo u više od godinu dana. Venecuelanska nafta je posebno privlačna za rafinerije na američkoj obali Zaljeva. To je zato što su mnoga postrojenja – uključujući ona u Corpus Christi u Teksasu – “odlična” za preradu teške sirove nafte bogate sumporom koja dolazi sa polja Venecuele, prema EIA.

Cilj Trumpove energetske politike je jasno ponovno uključivanje venecuelanske i, u slučaju uspješnog svrgavanja režima, iranske nafte na globalno tržište – ali pod uvjetima koje kontrolira Washington.

Time bi se oslabio glavni protivnik: Kina, koja je do sada značajno profitirala od sankcionisane venecuelanske i iranske nafte i tako uštedjela milijarde. Kina je nedavno kupila najmanje 80 posto iranske nafte – 2025. godine u prosjeku je iznosila 1,38 miliona barela dnevno.

“Zemljama poput Kine tada će biti teže jer će morati tražiti druge dobavljače”, naglašava Fritsch.

I vjerovatno će morati posegnuti dublje u džep jer su do sada zbog sankcija imali popust na iransku i venecuelansku naftu.

Međutim, Peking se odavno počeo pripremati za ovaj scenario: “Kinezi su nedavno masovno povećali svoje rezerve nafte”, kaže Fritsch. Kina je samo prošle godine povećala svoje rezerve za više od 400 miliona barela, pa je sada u “povoljnim okolnostima” i nije pod tolikim pritiskom.

“Bernstein Research” procjenjuje kineske zalihe na oko 1,4 milijarde barela, ali neki izvori procjenjuju da je riječ o više od dvije milijarde. Poređenja radi, američke strateške zalihe prije početka rata s Iranom bile su 415 miliona barela – u najboljem slučaju samo trećina kineskih zaliha.

Predsjednik Trump teži globalnoj energetskoj dominaciji i potpuno ovisi o nafti. Cilj je jačanje domaćih naftnih kompanija i slabljenje geopolitičkih protivnika. Ali Kina je spremna i na to: dobro se pripremila i spremnija je da prekine snabdevanje nego ikada ranije, piše on. DW.