Ambicija ove izložbe nije samo pokazati raspon kolekcije Smiljanić nego i pokušati kroz njezine dijelove ispričati priče o tome što plakat kao medij može, koje su njegove posebnosti, gdje su mu granice i kako se one krše, koji su sve izražajni dosezi, koje su se generacije dizajnera i umjetnika ocrtale u mediju plakata i što je sve pomoglo i doprinijelo da se na području Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije formira tako snažan kontinuitet izuzetnog grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija.
Autori i kontekst
Tim riječima Marko Golub, kustos, i Dejan Kršić, dizajner i konzultant, uvode nas u razgled nesvakidašnje izložbe u Zagrebu pod nazivom “Riječi, slike i snovi”, u organizaciji Laube – Kuće za ljude i umjetnost, gdje je u siječnju i postavljena, te Hrvatskog dizajnerskog društva, a iz vrlo impresivne kolekcije Petra Smiljanića, pravnika iz Bjelovara, strastvenog sakupljača i zaljubljenika u umjetnička djela.
Sam za sebe kaže da je kolekcionar suvremene umjetnosti, što se odnosi podjednako na likovnost, dakle slike i skulpture, ali i fotografije i konceptualnu umjetnost, a otuda i na plakat, koji intenzivno počinje skupljati prije tri i pol desetljeća. Na pitanje kako prepoznati dobar, nesvakidašnji plakat, kaže: “To je jedno od težih pitanja. Najviše sam fokusiran na umjetničke plakate, plakate-radove, no jasno je da pažnju privlače i oni vrhunski dizajnirani. U mom slučaju važni su i autor i kontekst – predstava, događaj ili povijesni trenutak uz koji je plakat vezan.”
Izloženo je više od 400 plakata, odabranih nakon pomnog pregleda gotovo 20 tisuća, koliko ih Smiljanić posjeduje, raspoređenih u četrdesetak manjih tematskih cjelina, a grupiranih u četiri veće skupine: filmski i kazališni plakat, plakati vezani uz različite sportske, društvene ili političke manifestacije te plakat kao samostalno umjetničko djelo.
Autori postava – Matko Golub i Tena Lovrenčić – koji, uz vlasnika kolekcije Petra Smiljanića, potpisuju koncept izložbe i selekciju radova, naglašavaju da je upravo postavljanje koncepta izložbe bio najveći izazov, odnosno da se njime nastojalo postići da istovremeno predstavi samu kolekciju, ali i da bude komunikativna prema publici i na druge načine osim same činjenice da imaju priliku vidjeti izuzetno vrijedne plakate iz posljednjih 120 godina. Jer, kako ističu, plakati su radovi koji su istodobno dizajnerski objekti i umjetnička djela, te je ta dvostrukost njihova ključna karakteristika za koju se željelo da bude prepoznata i na izložbi.
Što se, dakle, ovdje izlaže? Prije svega, upućuju nas autori izložbe, istaknuti fragmenti opusa dizajnera i umjetnika poput Borisa Bućana, Mihajla Arsovskog, Mirka Ilića, Ivana Picelja, Borisa Ljubičića, Slobodana i Savete Mašić, Matjaža Vipotnika, Ferenca Baratha, Dalibora Martinisa, Drage Ivaniševića, Andrije Maurovića, Ede Murtića, Zlatana Alispahića, ali i grupa kao što su Novi Kolektivizem, Studio imitacija života i drugi. Izložba donosi i niz različitih tematskih rakursa.
Jedna velika cjelina izložbe upoznaje publiku s plakatom kao medijem vizualne umjetnosti, kao umjetničkim iskazom ili artefaktom. Riječ je o radovima većinom iz 1960-ih i 1970-ih godina XX stoljeća, gdje je upravo grafički dizajn poslužio brojnim umjetnicima da preispitaju samu prirodu umjetnosti, umjetničkog djela i vizualnih komunikacija. U tu skupinu spadaju plakati grupe OHO, Gorana Trbuljaka, Tomislava Gotovca, Sanje Iveković, Dimitrija Bašićevića Mangelosa, Vlade Marteka i brojnih drugih.
Odabrani i izloženi plakati iz kolekcije Smiljanić pažnju plijene svojom atraktivnošću, vrhunskim dizajnerskim dosezima i provokativnošću kojom su reagirali na vrijeme i doba u kojem su stvarani, jer najbolje plakate ne određuje samo njihova funkcija promocije ili informiranja nego inovacija koju unose u javni prostor.
Bezvremeno i iščašeno
Da ti plakati mogu iznenaditi, pobuditi i zadržati pažnju, ostati u sjećanju onoga koji ih promatra i dugo nakon što događaj koji je povod njihovu nastanku više ne postoji, vrlo se jasno može prepoznati u cjelini posvećenoj kazališnom plakatu. U toj skupini jedan segment nosi naziv “Začudno” – plakati su to koji izgledaju kao čudne, bezvremene, iščašene i pomaknute slike, slike koje, osim informacije o predstavi koju najavljuju, djeluju kao autohtona umjetnička djela sama po sebi.
Početkom 1960-ih godina prošloga stoljeća javljaju se i novi naručitelji: niz studentskih kazališta, novih festivala i novih kazališnih institucija, koji utjelovljuju novi pristup kazališnom plakatu. Njegovi su predvodnici Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Gorki Žuvela, Mirko Ilić, ali i Studio imitacija života te Krici i šaputanja, koji postižu visoki intenzitet produkcije instalacija, performansa i grafičkog materijala.
Posebno mjesto na izložbi pripada plakatima Borisa Bućana (1947-2023), jednog od najvećih autora plakata na ovim prostorima. Gotovo svaki njegov plakat, osobito oni rađeni za Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, predstavlja jasnu referencu na određeni umjetnički period ili stil – od umjetnosti starog vijeka, srednjovjekovne i japanske umjetnosti, do secesije i art décoa, a u njima se mogu naslutiti i utjecaji velikih umjetnika poput Muncha, Kleea, Picassa, Giacomettija, Miróa, Arpa, Moorea ili Caldera.
Jedino što primjetno nedostaje izložbi “Riječi, slike i snovi” iz fascinantne zbirke plakata Petra Smiljanića jesu radovi iz Bosne i Hercegovine. Ipak, plakati izloženi u zagrebačkoj Laubi nedvojbeno u sebi nose ono čemu teži svaki vrhunski plakat – zrcale vrijeme i na sebi svojstven način progovaraju o dobu u kojem su nastali.
Datum i vrijeme objave: 28.01.2026 – 23:39 sati
