Noć helikoptera nad Caracasom: Kako je 2026. srušen poredak međunarodnog prava

Noć helikoptera nad Caracasom

U noći s 2. na 3. januara 2026. nešto se dogodilo što će se u historijskim udžbenicima vjerovatno zapisati kao jedan od najdrskijih činova 21. vijeka: specijalne snage SAD-a ušle su u Caracas, neutralizirale dijelove protuvazdužne odbrane, izazvale kontrolisani blackout i iz predsjedničke rezidencije (ili jedne od sigurnosnih kuća) izvele Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliu Flores. Cijela operacija trajala je manje od 90 minuta. Dva sata kasnije par je već bio na palubi američkog desantnog broda USS Iwo Jima, a zatim u pritvoru u New Yorku.

Pravni štitovi Washingtona i slom Montevidea

Službena američka verzija glasi jednostavno: “Izvršenje federalnog naloga za hapšenje zbog narkoterorizma.” Realnost je nešto drugo – radi se o ciljanoj vojnoj otmici šefa suverene države na njegovom teritoriju, bez ikakvog mandata Ujedinjenih naroda, bez suglasnosti OAS-a i bez ikakvog regionalnog odobrenja.

Kada se danas čita Član 11. Konvencije iz Montevidea iz 1933. godine, osjeća se gotovo fizička nelagoda: “Teritorija države je nepovrediva i ne može biti predmet vojne okupacije niti drugih mjera sile koje druga država nameće direktno ili indirektno ili iz bilo kojeg razloga, čak ni privremeno.” To je bio kamen-temeljac pravnog poretka na američkom kontinentu – pravilo koje su Sjedinjene Države same pomagale uspostaviti nakon vijekova evropskih kolonijalnih pohoda. I upravo to pravilo je 3. januara 2026. palo.

Washington se brani s tri pravna štita:

1. Ker-Frisbie doktrina Male captus, bene detentus (loše uhvaćen, dobro zadržan) – stara sudska praksa prema kojoj američki sudovi mogu suditi čak i ako je osoba dovedena na protupravni način.

2. Postojeći nalog za hapšenje iz 2020. (s nagradom koja je do 2026. narasla na 50 miliona dolara).

3. Nacionalna sigurnost – tvrdnja da Madurov režim predstavlja narko-kartel, koji direktno ugrožava američko društvo.

Eksplozije u vrijeme američkog napada na Caracas

Oni takođe tvrde da nisu ugrozili član 2. Povelje UN-a jer je riječ o samoodbrani – jer je Madurov kartel napao SAD kokainom i oružjem masovne destrukcije. Također, SAD bi mogle tvrditi (nisam vidio da se za sada tako brane) da su Madurovi zločini (mučenje, zločini protiv čovječnosti) toliko teški da su aktivirali “univerzalnu jurisdikciju”, putem koje bilo koja država može da uhapsi počinioce takvih zločina, bez obzira na to gdje se nalaze.

Pravnici koji nisu na platnoj listi State Departmenta uglavnom se slažu: nijedan od ovih argumenata ne može legalizirati punu vojnu operaciju na tuđem teritoriju bez pristanka države. To više nije hapšenje bjegunca – to je državni akt oružane sile.

Monroe doktrina – odbrana pretvorena u imperijalno oružje

SAD su u Latinskoj Americi već imale dugu praksu “hirurških intervencija”: 1954. – svrgavanje Arbenza u Gvatemali; podrška Pinochetu u Čileu; 1980. – financiranje Contrasâ u Nikaragvi i invazija na Panamu i uhićenje Noriege. Svaki put epilog je bila ista priča: kratkoročno “čišćenje”, dugoročna nestabilnost, masovne patnje i duboko nepovjerenje prema “el norte”.

Sadašnja operacija razlikuje se samo u tehnologiji – i u tome što je ovaj put predsjednik SAD-a sam sebi dopustio da to nazove Donroe Doctrine. Trumpova fraza zvuči kao šala, ali nije. Monroeova doktrina, koja je nekada značila “Evropa se ne miješa u Ameriku”, sada je praktički pretvorena u: “Samo Amerika smije intervenirati u Americi – i to kad god joj se prohtije.”

Najopasniji presedan: Pravila koja vrijede samo za slabe

A što s moralnim autoritetom? Ako je otmica i prisilno odvođenje šefa države prihvatljiva metoda borbe protiv droge, onda je svaka velika sila dobila blanko ovlasti za slične akcije. Rusija u Ukrajini? Kina na Tajvanu? Iran u nekoj zemlji Zaljeva? Sve se može opravdati istim rječnikom: nacionalna sigurnost, borba protiv terorizma, zaštita naših građana.

Pravno se sad može desiti svašta – tranziciona vlada u Venecueli ovo može transformisati u “kooperativnu ekstradiciju”, Trump može biti opozvan za negaciju kršenja prava na život građana Venecuele (u sferi naučne fantastike). Ništa od ovog ne mijenja činjenicu da je međunarodno pravo povrijeđeno.

A onda dolazimo do onog najciničnijeg obrata.

Gledajući snimke iz Minneapolisa, Portlanda, St. Louisa i drugih američkih gradova – gdje se i dalje događaju duboke rasne tenzije, policijska prekomjerna sila, masovni prosvjedi i društvena polarizacija koja graniči s niskointenzivnim građanskim sukobom – mnogi se pitaju: Ako je unilateralna vojna intervencija opravdana kada neka država “ugrožava sigurnost susjeda” ili “proizvodi i izvozi drogu”, zašto onda ne bi i neka međunarodna koalicija (recimo Rusija, Kina, Kuba i možda još nekoliko zemalja) imala pravo pokrenuti operaciju Absolute Resolve u Washingtonu ili Minnesoti – pod izgovorom “dovođenja demokracije i ljudskih prava” u “divlju zemlju koja ugrožava svjetski mir”? Naravno, takva ideja zvuči apsurdno. Ali upravo je to apsurd koji su SAD sami sebi priuštili 3. januara 2026. i time skinule posljednju masku s lica međunarodnog poretka koji se temeljio na pravilima, a ne na sili.

Međunarodno pravo se jako razlikuje od unutrašnjeg/internog/nacionalnog prava država. Iz njegovih karakteristika proizlaze i razlozi za njegovu kritiku. Za razliku od unutrašnjeg, ono je pravo koordinacije, te su njegovim normama potčinjeni na osnovu volje. I osnovni problem je što međunarodno pravo nema centralizovanih organa za izvršenje sopstvenih pravila. Unutrašnje ima. SAD i u drugim dijelovima planete čine derogiranje međunarodnog prava. U Gazi su posebno međunarodno izbjegličko pravo, međunarodno krivično pravo i međunarodno humanitarno pravo ismijani od strane Izraela i Sjedinjenih Američkih Država. Ne znam da su se ikad tako otvoreno i prkosno ignorisale i prezirale temeljne norme međunarodnog prava, posebno univerzalno prihvaćena pravila ratovanja i zaštite civila.

Interes SAD-a za Grenland

Isto bi vrijedilo i za interes SAD-a za Grenland. Za preuzimanje ovog poluautonomnog ustavnog konstituensa Kraljevine Danske nema nikakvog osnova u međunarodnom pravu. Analiza američkog interesa za Grenland pokazuje da savremeno međunarodno pravo više ne dozvoljava kupovinu naseljenih teritorija, kao legitiman način sticanja suvereniteta. Tri ključna normativna razvoja – zabrana prijetnje ili upotrebe sile, zaštita od prinudnog pristanka u ugovorima i uzdizanje prava naroda na samoopredjeljenje u obavezujuću normu – učinila su takvu praksu pravno zastarjelom. Grenland to jasno ilustruje, jer kombinuje strateški značaj sa stanovništvom koje ima pravno osnaženu volju i ustavni put ka nezavisnosti, pa se teritorij ne može zakonito prenijeti bez slobodnog izražavanja volje Grenlanđana i bez izbjegavanja bilo kakve prinude.

Grenland potvrđuje zrelost sistema koji ograničava moć/Pixabay

Strateška nužda ne stvara pravni naslov, a međunarodno pravo insistira na konsenzualnim mehanizmima (pristup, baze, investicije, saradnja) umjesto na reviziji teritorija. Grenland tako potvrđuje zrelost sistema koji ograničava moć, štiti narode i tretira teritorij kao pravni odnos utemeljen na pristanku, a ne kao robu – svaka akvizicija moguća je samo kroz slobodno samoopredjeljenje, nezavisnost i suvereni izbor, bez ikakve prinude.

Zaključak: Lekcija iz 2026.

Kakav je da je, lider narko kartela ili ne, kakvi god da su bili izbori putem kojih je Maduro izabran, Venecuela je međunarodno priznata država sa nepovredivim granicama. Historija američkog intervencionizma u Latinskoj Americi je historija kršenja ljudskih prava, eksperimenata na ljudima, ropstva, siromaštva i genocida, a ne emancipacije. Maduro jeste diktator. To je činjenica. Ali činjenica je i da slabost diktatora nije dozvola za vojnu otmicu. A činjenica je i da pravila koja vrijede samo za slabe, a ne za jake – nisu pravila. To su samo izgovori.

Sjedinjene Američke Države su najmoćnija sila u istoriji po oružju, finansijama, tehnologiji, intelektu i obavještajnim kapacitetima. Unatoč tome, kroz decenije je razvijen sistem međunarodnog javnog prava koji štiti suverenitet, teritorijalni integritet, nepovredivost granica i državljanstvo. Države uglavnom ne izručuju vlastite državljane, a politička krivična djela su izuzeta iz ekstradicije međunarodnim ugovorima. Istodobno se izgradio sistem međunarodnog krivičnog prava s multilateralnom saradnjom, međunarodnim sudovima (ICC, ICTY) i principom univerzalne jurisdikcije, kako bi se počinioci krivičnih djela priveli pravdi bez obzira na lokaciju. Time je uspostavljena ravnoteža između zaštite suvereniteta i granica, s jedne strane, te osiguravanja pravde i sprečavanja nekažnjivosti, s druge. Svi ti mehanizmi činili su temelj međunarodnog pravnog poretka koji je trebao spriječiti upotrebu sile, sukobe i jednostrano “provođenje pravde”, a čije korijene je postavio Woodrow Wilson nakon Prvog svjetskog rata. Postupci iz januara 2026. Sjedinjenih Država predstavljaju grub i izravan napad na taj sustav pravila i vrijednosti koji su decenijama gradili.

(Autor je docent na Internacionalnom Burch Univerzitetu Sarajevo, predmeti Constitutional law i Internationallaw and diplomacy)