Odavno sam zavolio pustinje i često zalazio među pustinjske dine. Ta nesvakidašnja ljubav i međusobno poštovanje počeli su na Sinaju, u vrijeme kada sam kao mlađahni mirovnjak Ujedinjenih nacija brinuo o miru na granici između Egipta i Izraela. Za osam mjeseci, koliko sam boravio, prokrstario sam Sinajsku pustinju od Aqabe i Shalm el-Sheika do El-Arisha i Mediterana i od Ismailije i El-Shata do Rafaha i Gaze, i upoznao mnoge beduinske porodice kojima smo donosili pitku vodu. Kada bismo se približili beduinskim šatorima, iz njih bi poput jata leptira istrčala vesela djeca i poletjela prema meni, uzvikujući radosno: Wasal Ahmad alsidiyqi, Ahmad sanie alsalam! (Ahmed prijatelj, Ahmed mirovnjak), obavještavajući tako svoje najbliže da je stigla cisterna s vodom. Jednom sam čak doživio i veliku čast da sam pozvan na jedno beduinsko vjenčanje. Ali, o tome nekom drugom prilikom.
Upravo o tome razmišljam dok se oko mene u beskraj pruža veliko slano pješčano more, Dasht-e Kavir, dugo i široko, niko mu pouzdano ne zna ni početak ni kraj. Službeno, ova iranska pustinja, koja nosi još jedno ime – Lut, sa ukupnom površinom od oko 77.600 km2 je 24. najveća pustinja na našoj planeti. Nalazim se na jednom od sporednih rukavaca Puta svile, na tlu starog Perzijskog carstva, u blizini drevnog grada Shahdada, čiji se stanovnici ponose mnogim kulturno-historijskim starinama neprocjenjive vrijednosti, među kojima počasno mjesto ima jedan dragocjeni unikat, s kojim bi se ponosili i najpoznatiji muzeji svijeta.
POD UDAROM PLJAČKAŠA: Riječ je o najstarijoj zastavi na svijetu, takozvanoj Zastavi Shahdad, poznatoj i kao Derafsh Shahdad, čije porijeklo datira iz 2400. godine prije nove ere. Zastava je otkrivena negdje na ovim usahlim prostorima, gdje svoj pješčani zagrljaj započinje opaka pustinja Lut. Ovaj jedinstveni bronzani artefakt ne samo što ima povijesnu vrijednost za Iran, on simbolizira historijski, kulturni, civilizacijski, duhovni i društveno-politički značaj iz vremena rane perzijske civilizacije. Zastava Shahdad u srcima savremenih Iranaca još živo vihori, odražavajući slobodarski duh naroda, koji je u svojoj dugoj povijesti pamtio mnoga dramatična vremena, napadačke horde i bezumne ratove.
Nije pitanje hoće li preživjeti američko-izraelske agresivne prijetnje – hoće! – ali jeste razumno pitanje da li će Zastava Shahdad preživjeti pljačkaše, koji smišljeno i planski prate ratna razaranja. Mnogi današnji društveni analitičari s pravom smatraju da je pljačka muzejskog blaga jedan od pratilaca, u nekim slučajevima i pokretač, mnogih sukoba. Pljačka se sve što pamti historijska vremena – novac, nakit, oružje, artefakti, umjetničke dragocjenosti, pustoše se muzeji, arheološki lokaliteti, galerije, biblioteke, vjerski objekti… Prisjetimo se samo onih šest skulptura od mermera koje datiraju iz perioda Rimskog carstva i nekoliko drugih vrijednih eksponata, koji su ukradeni iz Nacionalnog muzeja u Siriji za vrijeme sirijskog ratnog košmara.
Poslije trinaest mjeseci građanskog rata, iz Sirije su došla upozorenja da su sukobi doveli do pljačkanja i uništavanja arheološkog blaga širom ove zemlje. “U Apameji (Apameja Kivotos), antičkom gradu iz trećeg stoljeća prije nove ere, imamo videosnimak pljačkaša koji bušilicama skidaju mozaike”, jadala mi se direktorica sirijskih muzeja Hiba al-Saleh, dodajući da je i u Palmiri mnogo toga opljačkano i da su arheološka nalazišta gotovo opustošena. Iz muzeja u Hami, gradu na obalama rijeke Orontes, ukradeni su drevno oružje i statua iz aramejskih vremena, a u Krak des Chevaliersu (Qal’at al-Ḥiṣn al-Akrad), legendarnoj tvrđavi iz krstaških vremena, čuvari nisu uspjeli da uđu u zamak jer su ga zaposjeli nepoznati naoružani pljačkaši.
Slično se dešavalo i za vrijeme kineske invazije na Tibet. Za vrijeme svojih posjeta svjedočio sam besramnim rušenjima budističkih hramova i lamaserija iz kojih je opljačkano vrijedno kulturno-historijsko i religijsko blago koje je iz Zabranjene zemlje godinama kasnije stizalo na ilegalna tržišta Kashmira, Ladakha, Kahtmandua, Pekinga, Bangkoka… Žalosno mnogo starih kulturno-umjetničkih i vjerskih slikarija i predmeta nikada nije vraćeno u lamaserijske vitrine Tibeta.
UPOZORAVAJUĆA SVJEDOČANSTVA: Iako su tokom minulih stoljeća osvajači i kolonizatori mnogo toga pokrali i raznijeli po svjetskim metropolama, prije američke agresije na Irak tamošnji Nacionalni muzej u Bagdadu imao je najveću svjetsku kolekciju neprocjenjivo vrijednih starina iz 5.000 godina duge historije Mezopotamije, svojevrsne kolijevke civilizacije svijeta. Kroničari iz 1991. i 2003. godine su izvještavali kako se strahovalo da muzej ne bude pogođen avionskim bombama tokom američkog napada. To se nije dogodilo, ali je pustošenje ipak uslijedilo, kada su kopnene trupe ušle u Bagdad. Iako su oko njega stajali američka borbena kola i tenkovi, Nacionalni muzej je temeljito opustošen i opljačkan. Svijet su obišle slike američkih vojnika na bagdadskom aerodromu sa torbama punim ukradenih “suvenira”. I niko ni tada, ni kasnije, nije reagovao.
Te 2003. godine vodio sam novinarsko-znanstvenu ekspediciju na Uskršnje otoke, kada je generalni direktor UNESCO-a Koïchiro Matsuur optimistički izjavljivao da je pljačka kulturnog blaga u Iraku bila mnogo manje dramatična nego što se strahovalo, tvrdeći da nije ukradeno više od polovine vrijednih eksponata, “već samo možda hiljadu”! Međutim, ni deset godina nakon velikog ratnog pustošenja i pljačkaškog pohoda, irački arheolozi su objavili suprotno: iako je, razumljivo, teško utvrditi tačan broj nestalih povijesnih dragocjenosti, procjenjuje se da ih je čak 15.000 ukradeno iz muzeja, od čega je vraćena samo trećina!
I gle apsurda: neki od vrijednih predmeta i muzejskih artefakata vraćeni su na pompeznim političkim ceremonijama, poput one u februaru 2010. u iračkoj ambasadi u Washingtonu. Iako je tadašnji irački ambasador u SAD-u Samir Sumaida’ie učtivo zahvalio američkim zvaničnicima, ostao je gorak ukus, jer su američke invazione vojne trupe praktično omogućile pljačku u kojoj su i same učestvovale. Neke od ukradenih umjetnina već godinama se nalaze u katalozima i stalnim postavkama najpoznatijeg američkog muzeja Metropolitan u New Yorku. Dodajmo da je u sjenci velike pljačke Nacionalnog muzeja u Bagdadu ostala i pljačka Muzeja moderne umjetnosti, u kome je od 8.000 dragocjenih eksponata ostalo jedva 1.500!
Iako je irački ministar kulture, turizma i historijskih artefakata Ahmed al-Bedrani zahvalan što je Nacionalni muzej u Bagdadu obnovljen donacijama američke vlade i ponovo otvoren 2009. godine, neke od galerija u njemu, kaže on, još uvijek zjape prazne i možda se nikada neće popuniti, jer su neprocjenjivo vrijedni eksponati iz njih u ratnom košmaru netragom nestali. Sam muzej je poslije svečanog otvaranja češće zatvoren nego otvoren. Naravno, iz sigurnosnih razloga!
Nemila i nedraga iskustva iz Sirije i Iraka, tvrde arheolozi i eksperti UNESCO-a, samo su vrh ledenog brijega. Stotine hiljada predmeta, ukradenih za vrijeme ratnih razaranja sa arheoloških nalazišta širom Bliskog i Srednjeg istoka, već su našli kupce na ilegalnim tržištima svijeta. O njima se malo zna, jedva i da postoje, a zainteresovani kupci, najčeće privatni kolekcionari i muzeji, još uvijek ih izbjegavaju javno prezentirati.
Putevi ilegalne trgovine opljačkanim kulturno-historijskim vrijednostima stari su koliko i svijet. Vodili su i drevnim Putem svile, preko iranske pustinje Dasht-e Kavir, koja se smatra jednom od najopakijih na svijetu. U njoj je tokom ljeta zabilježena temperatura od 70 Celzijusovih stepeni i teško da ijedan živi stvor može da podnese tu paklenu vrućinu. Pa ipak, tajnim stazama i kanalima, kroz nju je stoljećima netragom nestalo neprocjenjivo kulturološko blago Orijenta.
BLAGO BENGHAZIJA: Za vrijeme mladomuslimanske revolucije u Egiptu organizovano je napadnut Nacionalni muzej u Kairu, ali je jako muzejsko obezbjeđenje spremno reagovalo i uspjelo da odbije napad. U tome su im pomogli i građani. U poređenju sa Irakom, čini se, i Egipat i Libija su dobro prošli. Najveći incident zabilježen je u Benghaziju, gde su organizovani pljačkaši u maju 2010. godine pneumatskim bušilicama probili betonski pod trezora banke u kome je bilo pohranjeno Blago Benghazija, znamenita kolekcije novčića, nakita i malih statua iz grčkog, rimskog, vizantijskog i ranog islamskog perioda. Tom prilikom je ukradeno oko 7.000 eksponata, a pretpostavlja se da je najveći dio završio na ilegalnim stazama, preko porozne egipatske granice.
Tokom libijske ratne drame sačuvani su od razaranja neki od najvrednijih historijskih lokaliteta, smješteni na stotine kilometara dugim pješčanim obalama Mediterana. Stručnjaci kažu da su očekivali više oštećenja na arheološkim lokalitetima, ali su oni srećom ostali netaknuti. No, još uvijek se malo zna o sudbini historijskih lokaliteta u saharskom dijelu Libije. Neki izvještaji govore da su u planinama Akakus, gdje su smještena najvrednije galerije prahistorijskih crteža, u toku rata lopovi posebnim kemijskim postupcima natapali svilene tkanine i skidali najvrednije prahistorijske crteže.
Ratna pljačkanja kultuturno-historijskog blaga stara su koliko i svijet, ali modernim ratnim vandalima, vidjeli smo to na Bliskom i Srednjem istoku, nije cilj samo dokopati se neprocjenjivo vrijednih starina, već i zatrti tragove bogatih civilizacijskih dometa zemalja koje su u prošlosti širile svjetlost svekolikog povijesnog napretka.
Pa ako već nije moguće uticati i mijenjati prošlost, svakako bi iz njenih ratnih bura trebalo izvlačiti mudre zaključke i sačuvati najvredniju kulturnu-povijesnu ostavštinu. Iran je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu i nije nikakvo čudo da su širom zemlje mnoga mjesta na UNESCO-ovoj listi svjetske kulturne baštine. Nacionalni muzej Irana, smješten na površini većoj od 20.000 kvadratnih metara, sadrži preko 300.000 muzejskih predmeta. On nije samo najveći muzej historije i arheologije u zemlji, već se smatra jednim od najprestižnijih muzeja u svijetu. Eksponati u njemu podijeljeni su u dva dijela: drevni Iran i islamsko doba. U dijelu koji prikazuje drevni Iran izloženi su historijski predmeti od paleolitika do sasanidskog razdoblja, a u dijelu koji prikazuje Iran nakon dolaska islama izloženi su predmeti i umjetnička djela od devetog stoljeća do danas.
Muzej starog Irana, poznat kao Bastan muzej, predstavlja srce Nacionalnog muzeja. Mnogi ga simbolično smatraju muzejom majkom Irana, koja čuva vrijedne relikvije prošlosti kako bi ih predala mladim generacijama koje dolaze. To nije samo zbirka starih predmeta, to je fizička manifestacija hiljada godina ljudskog nastojanja, inovacija, umjetničkog izražavanja i izgradnje veličanstvenog carstva, bilježeći putovanje od najranijih naselja do sumraka Sasanidskog carstva. Njegovo stvaranje označilo je ključni trenutak u očuvanju iranske kulture, okupljajući artefakte koji su ranije bili raštrkani po kulturnim institucijama ili držani u privatnim kolekcijama.
U OČEKIVANJU ŠTA ĆE SE DOGODITI: Nedaleko od Bastan muzeja, u srcu Teherana, smješten je Muzej stakla i keramike (Muzej Abgineh). Eksponati u ovom kulturnom dragulju svjedoče o evoluciji staklarske umjetnosti i bogatoj historiji proizvodnje stakla. Ali, to je samo dio kulturnog blaga koje krije Teheran. Daleko značajnije i vrednije predmete sadrže bogata vjerska zdanja, koja se po svojoj jedinstvenoj arhitektonskoj izradi mogu porediti sa najljepšim primjerima islamskog graditeljskog umijeća iz vremena Islamske države, čije se carstvo protezalo od Indije pa do Pirineja.
A šta tek kazati o kulturno-povijesnim bogatstvima u gradovima poput Tabriza, Qoma, Persopolisa, Kashana, Isfahana, Shiraza, Yazda, Kermana, Qazvina, Rashta… Zbog svoje lokacije na Putu svile, Tabriz je, recimo, oduvijek bio važan poslovni centar, koji je 2010. godine registrovan na UNESCO-ovoj svjetskoj baštini. Bazar u Tabrizu je najveća i najvažnija zatvorena pijaca na svijetu i jedna od najstarijih pijaca na Bliskom i Srednjem istoku, sa oko 5.500 soba, trgovina, 30 džamija, 11 prostranih hodnika, pet javnih kupatila, 12 škola i nebrojeno malih zanatskih radionica. Poznat je kao glavni trgovački centar u kome se može kupiti sve na svijetu – od igle do lokomotive. Možda najistaknutiji dio ove veličanstvene pijace pripada trgovinama u kojima se prodaju najljepši ćilimi na svijetu.
Kao jedna od najstarijih civilizacija svijeta, koja datira iz šestog milenija prije nove ere, Perzija je odigrala ključnu ulogu u oblikovanju toka ljudskog razvoja. Njena bogata povijest svjedoči od moćnog Ahemenejskog carstva, koje je uspostavilo prvu deklaraciju o ljudskim pravima, do zlatnog doba dinastije Safavida i njenih arhitektonskih čuda. Naslijeđe Irana je zadivljujuće i odražava se na bezbrojnim lokalitetima, od kojih je – zbog njihovog kulturnog, historijskog ili znanstvenog značaja za čovječanstvo – većina proglašena UNESCO-ovom svjetskom kulturnom baštinom.
I dok svijet strepi, nemoćan da bilo šta poduzme, kako bi uticao na hod vremena i mogući dolazak nove ratne kataklizme, na obalama pješčanog mora, slane pustinje Dasht-e Kavir, u mirnom gradiću Shahdadu, vlada nestvarni mir i tišina u očekivanju šta će se desiti – da li će bezumlje nadvladati razum i hoće li Zastava Shahdada i dalje biti izložena u gradskom muzeju ili će morati biti sklonjena u tajni bunker, kako do nje ne bi mogle stići ruke ratnih pljačkaša.
Datum i vrijeme objave: 17.01.2026 – 15:20 sati
