Restorativna pravda je komplementarni pristup kaznenopravnom sustavu, a uspostavlja dijalog između žrtve i počinitelja kaznenih djela, pri čemu pomaže neutralan i obučen medijator. Cilj je omogućiti sudionicima da razgovaraju o posljedicama svojih djela, kako bi se pomoglo žrtvi da prevaziđe to stanje, da počinitelj preuzme odgovornost i da se izboljšaju odnosi u društvu. Postupak je dobrovoljan, povjerljiv i može biti uspostavljen u različitim fazama. Pedviđa siguran prostor u kojem žrtve i počinitelji mogu razgovarati o svojim percepcijama, emocijama i očekivanjima. Time se nastoji ponovno uspostaviti društveni mir i kohezija i veze koje su pokidane kaznenim djelom. Ovaj pristup nema posljedica na sudske odluke. Učesnici moraju dati svoju suglasnost.
Vanredno stanje
Ovih dana se u Zapadnoj Europi raspravlja o restorativnoj pravdi, a povodom 10. godišnjice atentatā u Parisu, u kojima je 13. novembra 2015. na Stade de France, na terasama kafea, u restoranima i u koncertnoj sali Bataclan stradalo 130 ljudi, a ranjeno 350. Ubojice su stigle iz Bruxellesa. Prvooptuženi i jedini preživjeli Salah Abdeslam (1989, Bruxelles) je stanovao na stotinjak metara od mene, u četvrti Molenbeeck. Znači da smo se vjerojatno svakodnevno mimoilazili. U vrijeme atentatā sam živjela u Bruxellesu i živo se sjećam jeze i do zuba naoružanih vojnika (bili su brojniji od nenaoružanih građana svih kategorija), koji su špartali gradom i zonom pod zaštitom UNESCO-a, na stotinjak metara od Molenbeecka. Vanredni uvjeti su vladali dugo nakon tragedije. Naročito su bili upečatljivi nezamislivo veliki reflektori, postavljeni na krovove i vrhove višekatnica u izgradnji. Osvjetljavali su grad usred noći, kao da je dan. U kućama nije bilo potrebno paliti svjetlo. To je dodavalo utisku jeze i groze: imali smo dojam da će svaki tren neko naoružan hrupiti kroz prozor i proizvesti neizlječivu traumu.
Ljudi koji su preživjeli rat u BiH sve znaju o bombama i atentatima. I danas se sjećam trenutka kad su na TV-u prikazani prvi snimci aviona-kamikaza u New Yorku 2001. i Falling Mana, čovjeka koji se bacio kroz prozor zgrade World Trade Centera u plamenu.
Grad Paris je povodom 10 godina od atentata objavio: Mobilizirane su sve službe Središnjeg direktorata pravosudne policije, ukupno 6.000 policajaca, ne računajući parišku policiju i pravosudni odjel Generalne direkcije za unutarnju sigurnost. Salah Abdeslam u bijegu je bio prvi identificirani terorista već 14. novembra. Naredni dani su bili posvećeni lovu na glavnog organizatora napada Abdelhamida Abaauda (1987, Anderlecht), koji je u noći 17. na 18. novembar 2015. ubijen, skupa sa dvojicom saučesnika (1984. i 1990. godište, obojica Belgijanci), u policijskom napadu na stan u kojem su boravili u pariškom predgrađu St. Denis.
U istrazi je na telefonski broj 197, uspostavljen zbog terorističkih napada, primljeno 17.890 poziva. Prema podacima Ministarstva za unutarnje poslove prikupljeno je 46.919 dokumenata i deponovano 4.000 fajlova dokaznog materijala. Istraga je trajala 4 godine i otkrila razgranatu džihadističku ćeliju, za koju je odgovornost preuzeo ISIS (Islamska Država u Iraku i Siriji, proglašena 2014.), sa ograncima u cijeloj Europi, najviše u Belgiji. Tamo, u Molenbeecku, 18. marta 2016. uhapšen je Salah Abdeslam, član džihadističkih komandosa.
Nakon završenog istražnog postupka, dokumentiranog u 542 toma, 20 osoba je upućeno na poseban kazneni sud u Parisu, a pojavilo ih se 14: ostali su umrli. Suđenje je počelo 8. septembra 2021. Proces je okupio 1.800 žrtava, a zastupalo ih je 330 odvjetnika.
Oko 400 stranaka je iznijelo mišljenje u velikoj sudskoj dvorani sa 550 mjesta, priređenoj u staroj palači pravde u Parisu. Na svjedočenje je pozvan François Hollande, predsjednik Francuske u vrijeme atentata. Glavnooptuženi Abdeslam se na početku procesa predstavio kao “vojnik organizacije Islamske države”. Prema svom iskazu, 13. novembra je nosio prsluk sa eksplozivom, ali je u posljednjem trenutku odustao aktivirati ga. Nadležni organi nisu uspjeli ustanoviti je li prsluk sa eksplozivom bio defektan ili je njegovo odustajanje bilo iskreno.
Nakon desetomjesečnog suđenja, 29. juna 2022. Abdeslam je osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta, što je prema kaznenom zakonu najteža kazna. Ostali otpuženi su dobili kazne u rasponu od dvije godine do doživotnog zatvora. Nakon izricanja presude, Abdeslam se izvinio žrtvama i odustao od žalbe.
Vanredno stanje je produžavano šest puta i trajalo je dvije godine. 22. marta 2016. u Bruxellesu su izvedeni teroristički atentati, čije su posljedice 35 smrtno stradalih i 340 ranjenih. Autori su bili braća Bakraui, rođeni u Bruxellesu, bliski Abdeslamu. Odgovornost je preuzeo ISIS.
Engleska promenada, Nica, mjesto terorističkog napada 2016.
Ni godinu dana nakon napada u Parisu, u Nici je na francuski nacionalni dan, 14. jula 2016. izveden teroristički napad, u kojem je stradalo 86 ljudi, a ranjeno 458. Odgovornost je preuzeo ISIS.
Uprava zatvora juna 2021. konstatuje da je Abdeslam “animiran radikalnim odbacivanjem institucija države i besramnim pridržavanjem džihadističkih propisa, zatvorsko iskustvo koristi da razvija vjerska znanja, a znatiželju zatvorenika da utječe na njih i pruža im vjerske savjete”. Prebačen je u Vendin-le-Vieil, zatvor visokog osiguranja, namijenjen narkotrafikantima. U ćeliji od 10 m² je sam, a nebo vidi kroz rešetke. Često ide sam u gimnastičku salu i trenira sa utezima, to je njegova jedina aktivnost. Jednom tjedno ima pravo na razgovor od 60 minuta u sobi za razgovore. Njegovi telefonski razgovori se prate.
Iako je početkom 2025. osumnjičen za konsultiranje džihadističke video-propagande na svom računaru uz pomoć USB stika, uoči desete godišnjice atentata Abdeslam je izrazio želju za uspostavljanje restorativne pravde.
Na saslušanju, koje je trajalo sedam sati, iskoristio je pravo da ćuti, kao i na suđenju za atentate 2015. Državno tužiteljstvo za borbu protiv terorizma je zatražilo podizanje optužnice zbog “zadržavanja nedozvoljenih predmeta”, kao i protiv njegove bivše partnerice M.B. za koju se sumnja da mu je unijela USB. M.B. je u pritvoru, zajedno sa dva člana pratnje, zbog “terorističke zavjere s ciljem pripremanja zločina protiv ljudi”. Njegovi odvjetnici su u posljednje vrijeme informirali da se “otvorio i krenuo novim putem”. U zaključcima Državnog centra za procjenu juna 2024. Abdeslam se izjasnio kao “jednostavni musliman, koji teži rigoroznoj primjeni vjere i odbacuje svaku vrstu etikete. Uvjerio je da se želi promijeniti, da je dugo razmišljao o svojoj pripadnosti terorističkim mrežama, i verbalizirao žaljenje zbog žrtava, što je djelovalo autentično.”
Aldo Moro, žrtva Crvenih brigada
Nakon otkrivanja konsultiranja džihadističkih propagandnih snimaka, Céline Berthon, voditeljica Glavne uprave za unutarnju sigurnost, 10. novembra 2025. je izjavila da je “Abdeslam i dalje radikaliziran i uvjeren u smrtonosnu ideologiju, koja ga je dovela do doživotne tamnice”. Tog dana uprava zatvora je ponovno postavila pregradu od pleksiglasa, koja razdvaja osuđenika od posjetitelja: ukinuta je 2017, nakon psihijatarske procjene da nedostatak fizičke i mentalne stimulacije može dovesti do psihotičnog stanja. Prema informaciji Ministarstva pravde u francuskim zatvorima 2024. je oduzeto 40.000 mobilnih telefona.
Abdeslam je počeo pratiti tečajeve i to na nagovor 80-godišnje Brigitte (krštena, katoličke provenijencije, izjašnjava se kao nereligiozna), bivše srednjoškolske nastavnice znanosti, koja je postala njegova glavna podrška. “Živjeti bez nade znači prestati živjeti”, napisala je Brigitte njegovoj odvjetnici i ponudila finansiranje tečajeva koje on izabere, matematike, francuskog, informatike… Poslala mu je šest tomova stripova “Arapin budućnosti” Riada Sattoufa (Oslobođenje je svojevremeno pisalo o autoru). Jednog dana ju je nazvao na telefon i od tada redovito razgovaraju. Brigitte nije dobila dozvolu za posjet zatvoru, ali je isposlovala da mu se kupi i u ćeliju unese računar, bez internet veze. Novembra 2024. Abdeslam počinje koristiti računar i Brigitte mu šalje prve CD ROM da uči engleski. Kad je saznala da je je Abdeslam u istrazi zbog konsultiranja fajlova radikalne islamističke propagande, izjavila je da je zaprepaštena.
Religija je i dalje središnja struktura Abdeslamove svakodnevnice, u kojoj je molitva dominantna. U izvješću multidisciplinarne komisije od januara 2025. ravnatelj zatvora Vendin-le-Vieil bilježi da se zatvorenik “izjasnio da ga privlače joga, vježbe tjelesnog buđenja i art-terapija, pod uvjetom da medij nije muzika, navodeći da je to zabranjeno vjerskim propisima”. Nakon što je pročitao izvješće, Adbeslam je reagirao da “odbijanje sudjelovanja u aktivnosti koja uključuje muziku njega ne čini osobom koja je ukorijenjena u smrtonosnu ideologiju”. A 11. novembra, dva dana uoči obilježavanja 10. godišnjice atentata, odvjetnica Abdeslama je izazvala novo zaprepaštenje: klijent traži restorativnu pravdu.
U Parisu je 13. novembra 2015. na Stade de France stradalo 130 ljudi, a ranjeno 350
Izvjestan broj žrtava je odmah ocijenio da je riječ o “bestidnom, nepristojnom prijedlogu”, a predsjednik Udruženja Life for Paris je iznio da je njih nekoliko “spremno učestvovati u ovoj proceduri”. Odvjetnica tvrdi da nije namjeravala izazvati medijsku reakciju da bi zataškala aferu sa USB stikovima.
Le Monde je prenio da je još u toku novembra 2015. Abdeslam prihvatio, uz dozvolu predsjednika suda, povjerljivi susret sa žrtvama, koje su to tražile. Razmjena je trajala nekoliko minuta, a u nekim slučajevima se završila zajedničkim plačem. Sutradan nakon te informacije je Državno tužiteljstvo za borbu protiv terorizma, dio pravosudnog sustava osnovan 2019. radi centralizacije istraga i kaznenih progona povezanih sa terorističkim djelima, zločinima protiv čovječnosti, ratnim zločinima i širenjem oružja za masovno uništenje, objavilo da će pilot-komitet “odrediti kriterije za identifikaciju osuđenih terorista koji ispunjavaju uvjete” za postupak restorativne pravde: “odbacivanje nasilne radikalizacije i distanciranje od radikalne koncepcije religije su nužni preduvjeti”.
Kad pomislim na restorativnu pravdu, pomislim na organizatore i učesnike Sarajevo safarija (u nadi da će biti identificirani i osuđeni) i na sve kažnjenike iz Den Haaga. Da li bi s njima neko htio razgovarati, ima li to ikakvog smisla?
Francuski sudac Antoine Garapon (1952) je u januaru objavio fascinantnu knjigu “Za drugačiju pravdu: restorativni put”. Autor se pita zašto nismo u mogućnosti na odgovarajući način procesuirati zločine poput incesta, pedofilije, seksualnog zlostavljanja – posebno kad su ih počinili vjerski službenici ili masovne zločine: zato što nadilaze postojeće mogućnosti kazneno-pravnog sustava i zato što užas, kojeg potiču, prevazilazi pitanje kršenja zakona i kažnjavanja. Oni predstavljaju egzistencijalni kolaps institucija i pojedinaca. Restorativna pravda se poziva na obnovu individua i društvenih veza i ponuđena je kao upotpunjenje procesa. Garapon predlaže novu teoriju pravde, koja se ne ograničava na kažnjavanju, a temelji se na na “slušanju i popravljanju”, susretu koji prevazilazi okvir žrtve i počinitelja, jer smatra da je vrijeme da se pruže inteligentniji odgovori, prilagođeniji očekivanjima naših društava.
Prema njemu svi imaju pravo govoriti: to je pravda sposobna staviti se u poziciju drugog. Garapon ovaj razgovor vidi kao dijalog ljudskih bića, a ne počinitelja zločina i žrtve. Navodi da je restorativna pravda naročito korisna u primjerima terorizma, jer terorista živi samo u svom svijetu, u svom “mjehuru”. Vidi samo druge radikalizirane i uopće ne percipira niti poima stvarnost, “u kući je bez prozora”, kako bi rekao Albert Camus. Eksplozija i atentat su vrhunac te usamljenosti i samoće. Susret za žrtvom značajno mijenja njegovo stanje. Abdeslam je osuđen na doživotnu robiju bez mogućnosti promjene kazne: čemu onda služi razgovor sa žrtvama? Na prvom mjestu da bi lakše podnio svoju kaznu, što je za mnoge neprihvatljivo, jer kazneno pravosuđe ima za cilj prvenstveno – kazniti.
Iskustva u Belgiji i Italiji su elokventna. Sudac Garapon je radio na slučajevima terorista Crvenih brigada u Italiji 1970-ih, i naveo primjer sina policajca kojeg su ubile Crvene brigade. Sin se osjeća kao da je na doživotnoj robiji, ispunjen mržnjom i zatvoren u muku i tugu, koje nikada neće proći, a osuđeni terorista će kad tad izaći iz zatvora. Za sina je susret sa počiniteljem nezamisliv: uvjerava da će se radije sukobiti sa zakonom, nego sa čovjekom koji mu je ubio oca.
Teroristi-pokajnici
Restorativna pravda predviđa da se žrtva distancira od svoje ljutnje i od apsolutne legitimnosti svojih emocija, a da se počinitelj distancira od svog zlodjela. U Italiji je proces započeo tajnim susretima od 60 minuta članova Crvenih brigada, koji su postali pokajnici-suradnici pravde i njihovih žrtava. Pokajnici uspiju dobiti smanjenje kazne za dvije trećine. Agnese Moro, kćerka zatvorenog, 55 dana mučenog i ubijenog predsjednika Demokrišćanske stranke i predsjednika Vijeća ministara Italije, Alda Mora, pristala je na restorativnu pravdu, koja je dala svoje plodove. “Agnese Moro i teroristi-pokajnici danas provode vikende skupa”, izjavio je Garapon. Slična situacija je postignuta u udruženju Retissons du liens (Ispletimo ponovno veze) u Belgiji, koje nakon atentata u Parisu i Bruxellesu, okuplja ožalošćene, žrtve atentata i roditelje zabrinute zbog sudjelovanja njihove djece u džihadističkoj ideologiji, te stručnjake sa terena (socijalne radnike, zaposlene u pravosudnom sustavu za pomoć optuženima i obrazovanju). Žrtve atentata u Bruxellesu smatraju da je ovo Udruženje način da se ponovno povežu sa ljudskošću, jer se kao žrtve osjećaju stigmatizirane i isključene iz društva, što je preteško uočiti i razumjeti, ako im se ne približi. U slučaju seksualnih zločina, kao i sa Abdeslamom, nekoliko žrtava je tražilo direktan susret sa počiniteljem: vjerojato da bi postavili završnu tačku na pravdu.
U vezi sa seksualnim nasiljem koje su činila vjerska lica, zabilježeno je da nekadašnja djeca-žrtve traže suočenje sa počiniteljima. U slučajevima da je autor zločina umro, značajno je da žrtva usmjeri svoju ljutnju prema Crkvi, koja je zataškala zločin, inače je preteško prevazići situaciju. Žrtvi treba pružiti uvjerenje da je kredibilna i “radikalno” je slušati: bez aktivističkih, terapeutskih i policijskih pretpostavki i bez blagonaklonosti, što žrtvi omogućava ponovno postati “vlasnik svojih riječi”, jer je do tada živjela u tajni i tišini. Garapon je u knjizi predstavio slučaj dječaka kojeg je u sirotištu silovala časna sestra, i koji je cijeli život proveo praveći igračke, kao da se htio zaustaviti u djetinjstvu. Držao ih je u garaži. U procesu restorativne pravde, upitan šta bi mu pomoglo da se distancira od zločina časne sestre, zaželio je napraviti izložbu svojih igračaka: povezati se sa društvom, sa svijetom, izvaditi igračke iz garaže i pokazati ih svima.
Autentična situacija restorativne pravde je prikazana u španjolskom filmu “Pokajnici” iz 2021. u kojem je gospođa utjecajnog baskijskog političara, kojeg je ubio član terorističke skupine ETA, preuzela vođstvo udruge za podršku žrtvama. Organizirala je komemorativne događaje sve dok ubojica njenog muža, u zatvoru visoke sigurnosti, nije zatražio razgovor s njom. Na početku je oklijevala i na kraju pristala. Uslijedio je čudnovat i težak dijalog žrtve i počinitelja, za vrijeme kojeg se odvija prekid vatre i 2011. slijedi kraj baskijskog terorizma pokreta ETA. Bol žrtve nije nestala od restorativne pravde, ali je pomogla da se situacija prevaziđe. Poruka restorativne pravde je da se popraviti ne može, ali se može prevazići. Restorativna pravda ukazuje da u životu ima mjesta i za drugo, i da traume, seksualni zločini i atentati mogu prestati monopolizirati život. I ljudi u zatvoru se mogu “otvoriti”, i u svojoj glavi “izaći iz zatvora”.
Institucija restorativne pravde u Francuskoj nije zaživjela u punom smislu riječi, budući da se zakon doživljava prvenstveno u vidu kazne. Pojedini preživjeli iz koncertne sale Bataclan razgovor sa Abdeslamom doživljavaju kao banalizaciju terorističkog zločina, a direktor lista Charlie Hebdo je poziv okarakterizirao kao “perverznu namjeru”. Prema Garaponu, razgovor sa Abdeslamom ne banalizira, nego humanizira, jer su “teroristi ljudi, i cilj postupka je da ih se vrati ljudskosti, budući da su se dehumanizirali ubilačkim entuzijazmom, radikalizmom, apstrakcijom drugog ljudskog bića, koje za njih više ne postoji”. Prvenstveno svojstvo restorativne pravde je približavanje ljudi. Problem Abdeslama, ako nastavi biti radikaliziran, je u činjenici da si je izgradio imidž da bi preživio među sebi sličnima koji su u zatvoru s njim. Pitanje je kako odgovoriti na njihov pritisak.
Abdeslamova Brigitte smatra da nema života bez nade, a sudac Garapon vjeruje da govoriti znači postojati.
Datum i vrijeme objave: 30.11.2025 – 18:00 sati
