Tokom leta helikopterom iznad guste sibirske tajge 1978. godine, pilot koji je prevozio grupu geologa uočio je neobičan prizor na vrhu planine. Na nekoliko hiljada metara ispod njih nalazio se proplanak sa vidljivim dubokim tragovima, što je ukazivalo na mogućnost da tamo borave ljudi. Problem je bio u tome što se područje nalazilo više od 240 kilometara od najbližeg poznatog naselja, a sovjetske vlasti nisu imale nijednu informaciju o ljudima koji bi mogli živjeti u tom dijelu Sibira.
Geolozi su odlučili da se spuste i provjere teren. Pored potoka su pronašli malu drvenu kolibu. Jedina prostorija bila je tijesna, vlažna, hladna i prljava, dok je pod bio prekriven ljuskama krompira i pinjolima. Gotovo niko nije mogao povjerovati da neko zaista živi u takvim uslovima.
Ispostavilo se da u toj kolibi već više od četiri decenije živi porodica Likov. Tokom razgovora s geolozima njihova priča je počela da se otkriva.
Patrijarh porodice bio je Karp Likov, pripadnik fundamentalističke grupe Starovjeraca u Rusiji. Nakon što su boljševici 1917. godine preuzeli vlast, pripadnici ove vjerske zajednice našli su se pod progonima. Karpov brat ubijen je 1936. godine, nakon čega je Karp donio odluku da napusti civilizaciju. Sa suprugom Akulinom i dvoje djece, devetogodišnjim Savinom i dvogodišnjom Natalijom, povukao se duboko u sibirske šume.
Tokom života u potpunoj izolaciji dobili su još dvoje djece, Dmitrija 1940. godine i Agafju 1944. godine. Nijedno od njih nije vidjelo nijednu drugu osobu osim članova sopstvene porodice sve do susreta s geolozima 1978. godine.
Preživljavanje u divljini bilo je izuzetno teško. Odjeću su pravili od konoplje, dok su cipele izrađivali od brezove kore. Kada bi im lonci zahrđali, koristili su koru breze kako bi napravili improvizovane posude za kuhanje.
Teška glad pogodila ih je 1961. godine, kada je snježna oluja uništila usjeve. Tada su bili primorani da jedu kožne cipele, slamu i koru drveća. Njihova majka Akulina umrla je od gladi kako bi djeca imala dovoljno hrane. Ipak, porodica je nastavila da se bori za opstanak i s vremenom je ponovo naučila uzgajati raž, pažljivo obnavljajući svoje usjeve.
„Jeli smo šumsko voće, korijenje, travu, pečurke, vrhove krompira i kore“, prisjećala se Agafja kasnije, govoreći o periodu poznatom kao Gladne godine. „Stalno smo bili gladni. Svake godine smo donosili odluku da li ćemo pojesti sve ili sačuvati sjeme za sljedeću sjetvu.“
Dolazak sovjetskih geologa 1978. godine donio je određene promjene u njihov život. Djeca su u početku odbijala hranu koju su im nudili, poput džema i hljeba, jer te namirnice nikada ranije nisu vidjela. Otac je priznao da je jeo hljeb, ali djeca nikada nisu. Jedino što su odmah prihvatili bila je so.
Vremenom su usvojili i druge predmete iz spoljnog svijeta, poput noževa, viljuški, drški, žitarica, papira, pa čak i baterijske lampe.
Geolozi su porodici pričali i o događajima iz svijeta izvan tajge, uključujući Drugi svjetski rat, tehnološki napredak i ljudska dostignuća, kao i o slijetanju na Mjesec. Upoznali su ih i s televizijom, iako su oni taj izum smatrali grijehom, često gledajući slike na pokretnom platnu koje su geolozi nosili sa sobom.
Porodicu je 1981. godine zadesila velika tragedija. U razmaku od nekoliko dana umrli su Savin, Natalija i Dmitrij. Njihova smrt pripisana je prirodnim uzrocima, bolestima bubrega i iscrpljenosti, a ne infekciji.
Karp Likov i njegova kćerka Agafja odbili su da napuste tajgu. Karp je umro 1988. godine, dok je Agafja nastavila da živi sama u šumi.
„Kada je umro, nisam imala nikoga kome bih se mogla obratiti ili na koga bih se mogla osloniti“, rekla je Agafja za Vice 2013. godine. „Sama sam sjekla drva.“
Prema pisanju svjetskih medija, Agafja i danas živi u novoj kolibi u sibirskoj tajgi, nastavljajući jednostavan način života koji je porodicu Likov učinio legendom.
Datum i vrijeme objave: 29.11.2025 – 17:49 sati
