Trinaest i pol mjeseci rata potpuno je uništilo ono malo sistema javnih usluga što je preostalo u Gazi. Među najteže pogođenim sektorima je upravljanje otpadom, nevidljivi temelj svake moderne ekonomije. Danas, dok se pokušaji čišćenja tek započinju, posljedice ekološke i zdravstvene katastrofe biće dugoročne, a obnova izuzetno skupa.
Prije izbijanja sukoba, Gaza je svakodnevno proizvodila oko 1.700 tona čvrstog otpada. Tri preopterećene deponije, Deir Al Balah, Khan Yunis i Johr Edeek, jedva su uspijevale da prime sav otpad. Prema podacima UNDP-a, samo je Johr Edeek radila daleko iznad kapaciteta, s naslagama smeća visokim i do 35 metara.
Smanjeni budžeti i nedostatak opreme već su tada ugrožavali osnovne funkcije sistema. Broj vozila za prikupljanje otpada od 2017. do 2022. pao je sa 112 na 73, dok su česta samozapaljenja otpada i zagađenje zraka postali svakodnevica. Rat je taj krhki sistem u potpunosti razorio, a vozila, postrojenja i centri za medicinski otpad pretvoreni su u ruševine.
Zatvaranjem tri glavne deponije od strane izraelskih snaga, Gaza je ostala bez ikakvog centralnog mjesta za odlaganje smeća. Lokalni zvaničnici su, suočeni s blokadom goriva i blokiranim putevima, improvizovali: nastalo je više od 225 privremenih deponija duž pojasa Gaze.
Satelitske snimke i izvještaji UNDP-a pokazuju da su mnoga od tih odlagališta smještena u blizini naseljenih zona, škola i kampova za raseljene. Prema izvještaju Chinmay Pathaka i Jitesh Chowdhuryja za Reuters, procjenjuje se da se dnevno sakupi tek 600 do 700 tona otpada.
Ekonomske i ekološke posljedice
Nepravilno odlaganje otpada ne znači samo ekološki problem, već i ekonomski. Uništena zemlja, kontaminirana voda i bolest ljudi direktno smanjuju produktivnost i poljoprivredni potencijal regiona. Stručnjaci upozoravaju da bi sanacija zagađenog tla i vode mogla koštati stotine miliona dolara i trajati godinama.
Najveći rizik dolazi od tzv. procjednih voda (leachate). To je toksična tekućina koja nastaje kada kiša prolazi kroz nagomilani otpad. Ove tečnosti sadrže teške metale i hemikalije koje se slijevaju u podzemne vode, ugrožavajući ionako oskudne izvore pitke vode.
Kako su prirodni izvori vode sve zagađeniji, stanovništvo postaje ovisno o skupim, uvoznim količinama. Gaza je već prije rata trošila 90% vode iz izvora koji nisu zadovoljavali sanitarne standarde, a sada su i ti resursi gotovo uništeni.
Nagomilani otpad postao je izvor zaraznih bolesti. Komarci, muhe i pacovi prenose tifus, malariju i koleru, a dim od spaljenog otpada izaziva respiratorne probleme, posebno kod djece. Ljekari upozoravaju na porast slučajeva infekcija kože, probavnih tegoba i teških respiratornih oboljenja.
Zagađeno tlo i voda utiču i na hranu. Teški metali i hemikalije ulaze u lanac ishrane, kroz povrće uzgojeno na kontaminiranim parcelama i mlijeko životinja koje pasu u blizini deponija. To stvara dugoročne zdravstvene posljedice, od oštećenja jetre i bubrega do neplodnosti i povećanog rizika od raka, javlja Reuters.
Pored humanitarne tragedije, uništenje komunalne infrastrukture ima i duboko ekonomske posljedice. Otpadni sektor u Gazi, koji je ranije zapošljavao više od 3.000 ljudi, praktično je nestao. Većina radnika i opreme je izgubljena, a nove investicije su nemoguće bez stabilnog pristupa gorivu, granicama i međunarodnoj pomoći.
Ekonomisti UNDP-a upozoravaju da je obnova sistema za upravljanje otpadom preduslov za svaku širu obnovu. Bez sanacije zemljišta i vode, nema ni poljoprivrede, ni stanogradnje, ni industrije. Gaza tako ulazi u začarani krug, uništenje infrastrukture produbljuje siromaštvo, a siromaštvo sprečava obnovu.
Život među smetljištima
U kampovima za raseljene, gdje danas živi više od milion ljudi, deponije su postale dio svakodnevice. U blizini univerziteta Al-Aqsa u Khan Younisu, gdje su nekad studenti pohađali predavanja, sada se prostire brdo smeća dugo 300 metara. Tamo danas žive stotine porodica pod šatorima.
„Ne možemo disati od smrada“, kazao je Ahmed Shaloula, za Reuters, koji je izbjegao iz Gaze. „Ako nas ne ubije rat, ugušiće nas otpad.“
Slične slike dolaze i iz kampa Nuseirat, gdje su otvoreni prostori pretvoreni u neformalne deponije. Radnici opština priznaju da su prisiljeni da odlažu otpad na prvu dostupnu lokaciju, jer ne mogu doći do zvaničnih odlagališta.
Cijena oporavka
UNDP procjenjuje da će samo početna faza sanacije, uklanjanje nagomilanog otpada i dekontaminacija tla, trajati više godina i zahtijevati stotine miliona dolara pomoći. Osim infrastrukture, potrebna je i edukacija i obnova kadra: većina stručnjaka za upravljanje otpadom napustila je zemlju.
U trenutku kada međunarodni donatori razmatraju planove obnove Gaze, sektor otpada mogao bi postati ključni pokazatelj održivog oporavka. Bez kontrole zagađenja i reinvestiranja u osnovne javne usluge, svaki pokušaj ekonomske rekonstrukcije osuđen je na propast.
Kombinacija blokade, rata i kolapsa infrastrukture pretvorila je Gazu u ekološki eksperiment u stvarnom vremenu i u upozorenje svijetu koliko brzo ekonomija može propasti kada se raspadne osnovna javna infrastruktura.
Dok međunarodna zajednica traži načine da obnovi razorenu ekonomiju, za više od dva miliona ljudi u Gazi problem otpada nije samo pitanje okoliša. To je pitanje preživljavanja.
