Godišnjica Povelje “Kulina bana” – rodni list jedne zemlje. Pa rekoh da napišem nekoliko rečenica o jednoj lijepoj meni najdražoj zemlji, mnogima takođe, ko god da je upoznao vjerujem ali iz vlastitih i samo njima znanih razloga neće da priznaju.
Ponos i dika je reći, priznati da si Bosanac i Hercegovac, mnogo više od samog formalnog državljanstva je živjeti duh Bosne i Hercegovine sa svim njenim slabostima i još većim vrlinama.
Neviđene prirodne ljepote, umjerene klime četiri godišnja doba, čista zraka, vode i tla, suncem obasjana, snijegom zavijana. To je ustvari naša Bosna i Hercegovina. Nije niti čudo da su mnogi u nju zagledani namjera raznih i čudnih. Nemalo puta ljudski karakter poželi uzeti tuđe – “tuđe slađe,” a da bi opet namirio svoja vlastita zadovoljstva i potrebe tako je naša Bosna i Hercegovina od rodnoga lista do današnjih dana bila i ostala meta otimanja i posvajanja ni manje ni više simptomatično često od prvih komšija i susjeda.
Najogriženiji lopovi rijetko skora pa nikada ne kradu od prvog komšije nego odu daleko i zadovoljavaju svoje interese i potrebe pa ove naše slobodno možemo narodski razumnim jezikom nazvati sitnim kokošarima koji uvijek i redovno nanose i sebi samim vlastitu štetu.
Šta se to kod nas dešava i kakav je to fenomen pitanje je za najstručnije psihologe i psihijatre. Čudni su takođe i ovi koji nekada krišom a nemalo puta i širom otvaraju vrata tuđinu kojeg smatraju svojim da iz naše zajedničke bašte bez kapi znoja nabere plodova. To je već posao i priča za institute; sociološke, psihološke i politološke.
Počasti i slava velikoj većini onih koji za nju i život ne žališe založiti.
No šta je tu je idemo dalje hrabro, uzdignuta čelua ponosni i prkosni a zlotvorima, ulizicama i kradljivcima na dan današnji poručujemo. Sobom se zabavili da Bog da!
Za TIMES.BA: MIRZA ŠADIĆ