Njegov likovni rukopis prepoznaje se na prvi pogled, a njegov umjetnički izraz zauzima posebno mjesto na bosanskohercegovačkoj likovnoj sceni. Od žice, papira i drugih jednostavnih materijala stvorio je osoben umjetnički svijet, u kojem se prepliću linija, prostor, emocija i sjećanje. Njegove ptice postale su jedan od najprepoznatljivijih ciklusa, a u njegovom ateljeu otvara se priča o umjetnosti, Sarajevu, obrazovanju, umjetničkoj sceni i ljudima koji su je gradili. Gost Art kvart razgovora je umjetnik Fikret Libovac.
Traganje za vlastitim likovnim jezikom
Prepoznatljiv likovni rukopis jedan je od najtežih zadataka umjetnika. Koliko je teško pronaći vlastitu tehniku, stil i materijal, odnosno stvoriti lični likovni jezik?
„To je prilično jednostavno pitanje, a malo teže je odgovoriti na njega. Treba se vratiti u prve umjetničke korake, u školu i u ono što učimo od drugih ljudi i stvaralaca.“
Libovac se prisjetio da ga je još na početku umjetničkog puta zaokupljalo pitanje kako se rad predstavlja i šta ga čini prepoznatljivim. Nije želio slijediti unaprijed zadane obrasce, već pronaći način izražavanja koji će odgovarati njegovom senzibilitetu.
U tom traganju važnu ulogu imala je i skulptura, koju ne posmatra samo kao materijalni predmet već kao odnos linije i prostora.
„Ako ja ovo napravim u skici i to izgleda dobro, kako to napraviti u skulpturi? Upravo kada se počne razmišljati o toj liniji, dolazi se do ovoga. Šta je skulptura? To je milion linija koje su jedna do druge i idu u trodimenzionalnost.“
Prve radove u tom izrazu napravio je početkom devedesetih godina. Izlazak linije u prostor za njega je predstavljao novo otkriće i otvorio put kojim će nastaviti raditi decenijama.
Žica, ptice i potraga za slobodom
Dok se skulptura tradicionalno povezuje s kamenom, drvetom i gipsom, Libovac je svoj izraz pronašao u žici. Jednostavan materijal postao je sredstvo za stvaranje portreta, figura i ptica, koje zauzimaju posebno mjesto u njegovom opusu.
„Da sam imao ćilima, ja bih od ćilima pravio. Da sam imao nešto drugo, i od toga bih napravio nešto. Možda je upravo ta mladalačka buntovnost omogućila da se izađe iz ustaljenih okvira.“
Ptice su postale jedan od njegovih najpoznatijih ciklusa. Za umjetnika one nisu samo motiv već i simbol slobode i traganja za idealom. U razgovoru se prisjetio i vremena u kojem su nastajale, obilježenog ratom i teškim okolnostima.
Govoreći o jednoj izložbi u Bosanskohercegovačkoj galeriji, prisjetio se i Azre Begić, koja je u njegovom radu prepoznala posebnu emotivnu vrijednost. Galerija je tada bila oštećena, s razbijenim prozorima, a u prostor su ulazile žive ptice.
Tu priču Libovac ne izdvaja kako bi svoje radove stavio u poseban kontekst, nego kako bi sačuvao sjećanje na ljude i trenutke koji su obilježili njegov život i umjetnost.
„Za mene je skulptura vazduh“, kaže Libovac, objašnjavajući da je važan i prostor koji okružuje oblik. Skulptura, prema njegovom shvatanju, nije samo ono što umjetnik napravi rukama nego i prostor koji se između linija i oblika otvara.
Portret koji mora ispričati priču
Za Libovca je u skulpturi važno mnogo više od puke sličnosti s osobom koju predstavlja. Portret treba otkriti karakter, zanimanje i osobenost čovjeka.
„Svaki čovjek može izgledati kao neko drugi. Ali priča je u tome da mu radiš oči, da se vide ruke, kako ih drži, da se vidi njegov pokret. Tu je uspjeh – da rad govori ko je taj čovjek, šta je i čime se bavi.“
Takav pristup, smatra, zahtijeva pažljivo posmatranje i razumijevanje osobe. Nije dovoljno prepoznati lice; potrebno je pronaći ono što ga čini posebnim.
U tom kontekstu kritički govori o savremenoj likovnoj sceni i načinu na koji se pojedini radovi predstavljaju i vrednuju. Smatra da se umjetnički kvalitet mora potvrditi kroz rad, znanje i odnos prema sredini iz koje umjetnik dolazi.
„Prvo trebaš biti mahalski čovjek. Prvo trebaš u svojoj mahali da se dokažeš, da neko kaže nešto o tebi, a onda da kažeš: hajde, pogledajte me malo i izvan nje.“
Sarajevo kao prostor umjetničkog stvaranja
Govoreći o umjetničkoj sceni, Libovac se vraća Sarajevu i vremenu u kojem su se okupljali umjetnici, muzičari, pisci i studenti. Smatra da se kulturni život nije stvarao samo u institucijama i na akademijama nego i u prostorima susreta, razgovora i zajedničkog djelovanja.
Prisjetio se kafana i mjesta na kojima su se okupljali ljudi različitih umjetničkih interesovanja. Tu su se, kaže, stvarale muzička, likovna i književna scena, a međusobna druženja i razmjena ideja bili su važan dio razvoja umjetnosti.
„Nije to stvorio ni profesor s akademije ni profesor s filozofije. Oni su učestvovali, naravno, ali tu su bili studenti i ljudi koji su se okupljali. Da nije bilo sve te mase, ne bi bilo ni toga.“
Za njega je upravo takva sredina omogućavala da se ideje razvijaju prirodno, kroz razgovor, prijateljstvo, neslaganje i zajednički rad.
Danas mu nedostaje prostor u kojem bi se ljudi mogli okupljati i stvarati na sličan način. Smatra da umjetnička scena ne nastaje samo obrazovanjem nego i kroz zajednicu koja umjetnicima pruža priliku da se međusobno upoznaju, podržavaju i razvijaju.
Akademija, znanje i iskustvo
Libovac je radio i kao profesor, a u razgovoru se osvrnuo na značaj umjetničkog obrazovanja. Iako je vlastiti put gradio kroz iskustvo i rad, ističe da obrazovanje može biti presudno za daljnji razvoj umjetnika.
Prema njegovom mišljenju, talenat i početna sposobnost nisu dovoljni ako umjetnik želi ići dalje od onoga što već zna. Potrebni su učenje, istraživanje i spremnost da se vlastiti rad stalno preispituje.
„Ako si samouk i radiš, dođeš do jednog nivoa i to je u redu, ali dalje ne možeš. Da bi išao dalje, moraš se obrazovati.“
Posebno se osvrnuo na crtež, koji smatra važnim temeljem likovnog izražavanja. Prisjetio se savjeta profesora da se oko, nos, kosti i uho mogu crtati na papiru, ali i na drugim površinama. Ta lekcija ostala mu je u sjećanju kao podsjetnik da je suština u posmatranju i razumijevanju oblika, a ne samo u izboru materijala.
Govoreći o savremenoj tehnologiji, ističe da ona otvara nove mogućnosti, ali da sama po sebi ne može zamijeniti maštu, znanje i umjetničku radoznalost.
Umjetnost kao dugotrajan proces
Libovac o stvaranju govori kao o procesu koji se ne može odvojiti od čovjekovog unutrašnjeg svijeta. Ideje, kaže, ne nastaju uvijek planski niti se mogu jednostavno objasniti. Ponekad je potrebno dugo razmišljati o jednom motivu, a zatim napraviti desetine ili stotine radova da bi se došlo do cjeline.
„Ako sam rekao da hoću jedan rad, onda treba napraviti 30, 300, 500 ili hiljadu radova da bi to bilo to. Pojedinačni radovi dobijaju smisao kada ih ima mnogo. To je jato.“
Upravo se u tom ponavljanju i istraživanju razvijaju ciklusi koji na prvi pogled mogu djelovati jednostavno, ali svoju punu vrijednost dobijaju kroz mnoštvo varijacija i cjelinu koju stvaraju.
Libovac pritom ne govori o umjetnosti kao o putu koji garantuje priznanje ili uspjeh. Za njega je važnije ostati dosljedan vlastitom interesovanju i nastaviti raditi.
„Moj otac je radio svoj posao i tako i ja radim samo svoj posao.“
Humor kao način da se kaže više
U njegovom stvaralaštvu, ali i načinu razgovora, prisutni su humor, ironija i neposrednost. Libovac smatra da humor može otvoriti prostor za ozbiljne teme, a da pritom ne sklizne u patetiku.
„Kroz humor se mnogo kaže. Može se mnogo toga reći na lakši način, a da ne ispadne patetika i ogorčenost, nešto što odmah odbija čovjeka.“
Ipak, u razgovoru je govorio i o razočaranju zbog promjena koje primjećuje u društvu i umjetničkom životu. Prisjetio se mladosti, umjetničke škole i vremena kada su mu ljudi koji su se kretali tim prostorima djelovali gotovo nedostižno. Želio je postati dio tog svijeta i izboriti svoje mjesto među umjetnicima.
Danas, kaže, drugačije posmatra ono što ostaje iza čovjeka. Nisu uvijek presudni trenutni uspjeh i priznanja, nego ono što vrijeme potvrdi kao vrijedno.
Mali muzej u školskim učionicama
Govoreći o tome šta bi želio ostaviti iza sebe, Libovac se nije zaustavio na ideji vlastitog muzeja. Razmišljao je o mogućnosti da dio svojih radova pokloni školi i smjesti ih u učionice, gdje bi ih gledale nove generacije učenika.
„Razmišljao sam da bi moj cilj bio kada bih u nekoj školi dao 20 ili 30 radova po učionicama. To bi bio moj muzej.“
Takva ideja odražava njegov odnos prema umjetnosti: radovi ne moraju nužno biti zatvoreni u galerijama da bi imali vrijednost. Mogu postati dio svakodnevnog prostora, susreta i odrastanja novih generacija.
Za Libovca je važno da umjetnost ostane dostupna i da nastavi živjeti među ljudima. Njena vrijednost, smatra, potvrđuje se i kroz vrijeme, kroz sjećanje i kroz način na koji je prepoznaju oni koji dolaze poslije.
Na kraju razgovora, umjetnik se još jednom vratio pitanju onoga što ostaje. Vrijeme je, kaže, ono koje na kraju pokaže vrijednost nekog rada i potvrdi da je ono što je umjetnik stvarao imalo smisla.
