Deceniju nakon njegovog posljednjeg albuma i smrti, The Guardian je pripremio izbor najboljih pjesama kanadskog kantautora Leonarda Cohena, umjetnika koji je o ljubavi, gubitku i ljudskoj patnji pjevao s dubokom duhovnom mudrošću.
20. First We Take Manhattan (1988.)
Produkcija s naglašenim sintisajzerima na albumu I’m Your Man iz 1988. godine oduvijek je izazivala podijeljene reakcije. Čak je i Anjani Thomas, Cohenova dugogodišnja saradnica, kasnije izrazila određene rezerve prema tom zvuku. Ipak, na uvodnoj pjesmi albuma, First We Take Manhattan, takav pristup pokazao se izuzetno uspješnim.
Aranžman, koji podsjeća na zvuk grupe Pet Shop Boys, u kontrastu je s Cohenovim hrapavim glasom, čime dodatno naglašava jezivu, prijeteću atmosferu pjesme. Rezultat je kompozicija koja od prvih taktova stvara osjećaj nelagode i mračne napetosti.
19. Going Home (2011.)
Sedam godina nakon albuma Dear Heather iz 2004. godine, koji nije ostavio naročito snažan utisak, Cohen se vratio u studio, ponovo okupljajući svoju kreativnu snagu. U međuvremenu se suočio i s ličnom finansijskom krizom.
Da je riječ o povratku umjetnika koji ponovo ima šta reći, nagovijestio je već uvodnom pjesmom albuma Old Ideas. U duhovitoj kompoziciji Going Home Cohenova muza obraća se slušaocu direktno i omalovažava samog umjetnika, nazivajući ga „lijenim gadom u odijelu“.
18. Memories (1977.)
Leonard Cohen je svoj album Death of a Ladies’ Man iz 1977. godine slavno opisao kao „katastrofu“. Ta ocjena možda je više govorila o okolnostima njegovog nastanka nego o konačnom rezultatu. Snimanje je obilježeno obiljem alkohola i droge, kao i saradnjom s producentom Philom Spectorom, čije je ponašanje bilo izrazito nepredvidivo.
Album predstavlja svojevrsni izuzetak u Cohenovoj diskografiji, ali sadrži i mnogo toga vrijednog pažnje. Posebno se izdvaja pjesma Memories, oslonjena na rock’n’roll zvuk, prema kojoj je Cohen zadržao posebnu naklonost i koju je često izvodio uživo.
17. Almost Like the Blues (2014.)
Cohenova stvaralačka renesansa nastavila se albumom Popular Problems. Objavljen dan prije njegovog 80. rođendana, ovaj album zvučao je kao ostvarenje koje bi se bez pretjerivanja moglo nazvati remek-djelom.
U pjesmi Almost Like the Blues Cohen se s tugom osvrće na nečovječnost koju ljudi pokazuju jedni prema drugima. Njegova razmišljanja obuhvataju mučenje, ubijanje i rat, ali i, kako ironično dodaje, „sve moje loše kritike“. Istovremeno se suočava s vlastitom smrtnošću, ne propuštajući priliku da uputi i provokativnu opasku na račun Richarda Dawkinsa.
16. A Thousand Kisses Deep (2001.)
Album Ten New Songs imao je nenametljiv povratnički karakter. Naslov nije odavao naročite ambicije, velik dio materijala snimljen je u garaži Cohenove saradnice Sharon Robinson, a na omotu se nalazila fotografija koju je sam autor snimio.
Bio je to njegov povratak snimanju nakon pet godina posvećenih budističkom proučavanju. Ispod skromne vanjštine albuma, međutim, krile su se izuzetne pjesme. Među njima se posebno izdvaja A Thousand Kisses Deep, kompozicija nalik francuskoj šansoni, u kojoj Cohen s izuzetnom nježnošću promišlja o kajanju i prolasku vremena.
15. Death of a Ladies’ Man (1977.)
Na albumu Death of a Ladies’ Man teško je pronaći pjesmu u kojoj se Cohenovo autorstvo i Spectorov pristup produkciji, zasnovan na načelu „što više, to bolje“, tako skladno nadopunjuju kao u naslovnoj kompoziciji.
Death of a Ladies’ Man izuzetna je pjesma, a težina Spectorovog aranžmana, zbog kojeg tempo djeluje usporeno i tromo, ne guši njeno raspoloženje. Naprotiv, upravo takav zvuk dodatno naglašava atmosferu kompozicije i doprinosi njenoj upečatljivosti.
14. You Want It Darker (2016.)
Brojni umjetnici snimali su albume na kojima su se otvoreno suočavali s vlastitom smrću. Među takvim ostvarenjima su The Wind Warrena Zevona i Innuendo grupe Queen. Ipak, You Want It Darker, objavljen manje od tri sedmice prije Cohenove smrti, možda je jedan od najpribranijih i najpotresnijih primjera takvog suočavanja.
U naslovnoj pjesmi Cohen pjeva: „Spreman sam, moj Gospode“, otvarajući složeno i višeslojno pitanje vjere. Riječ je o kompoziciji koja ne nudi jednostavne odgovore, već se hrabro suočava s pitanjima smisla, smrti i odnosa čovjeka prema Bogu.
13. Chelsea Hotel #2 (1974.)
Kratka ljubavna veza s Janis Joplin pretvorila se u pjesmu koja je svojevrsna posveta preminuloj pjevačici, ali i vremenu u kojem su se upoznali.
Cohen se kasnije prisjećao njihove veze riječima: „Pali smo jedno drugom u zagrljaj kroz proces eliminacije.“ U pjesmi Chelsea Hotel #2 ta epizoda iz njegovog života dobija šire značenje. Kompozicija ne govori samo o jednoj osobi i jednom susretu nego i o čitavoj epohi čiji je optimizam s vremenom nestao.
12. Everybody Knows (1988.)
Krajem osamdesetih godina rock muzičari često su pisali sumorne pjesme o stanju svijeta. Album New York Loua Reeda, naprimjer, prepun je takvih društvenih komentara. Ipak, Everybody Knows izdvaja se čak i u takvoj konkurenciji. Njena izrazito mračna slika svijeta ublažena je crnim humorom, koji Cohen koristi kako bi još snažnije istakao apsurd svakodnevice.
„Svi imaju taj osjećaj slomljenosti, kao da im je upravo umro otac ili pas“, pjeva Cohen, sažimajući u jednoj rečenici tugu, razočarenje i gorčinu koji prožimaju pjesmu.
11. Avalanche (1971.)
U konkurenciji ostalih Cohenovih albuma, Songs of Love and Hate možda je njegovo najmračnije ostvarenje. Pjesma Avalanche predstavlja njegovo klaustrofobično središte: obilježena je neprekidnim, treperavim gitarskim motivom, nizom zbunjujućih, ali istovremeno fascinantnih slika i Cohenovim glasom koji zvuči naročito otrovno i beskompromisno.
Snagu ove kompozicije prepoznao je i Nick Cave, koji ju je nazvao jednim od „ključnih stubova koji drže strukturu mog umjetničkog svijeta“.
10. Dance Me to the End of Love (1984.)
Inspiraciju za pjesmu Dance Me to the End of Love Cohen je pronašao u priči o takozvanim Lagerkapellen – orkestrima u koncentracionim logorima čija je muzika pratila prisilni rad i pogubljenja zatvorenika.
Zbog tog historijskog konteksta, klezmerom nadahnuta melodija pjesme dobija jezivu dimenziju. Tekst, s druge strane, donosi molbe za vječnu odanost i ljubav koja bi trebala trajati do samog kraja života. Ipak, u tim riječima stalno se naslućuje prisustvo tame, zbog čega nije sasvim jasno može li ljubav zaista nadvladati sve što joj prijeti.
9. The Future (1992.)
„Vidio sam budućnost, dušo, i ona je ubijanje“ – stih je kojim Cohen otvara jednu od svojih najmračnijih vizija svijeta.
Pjesma The Future predstavlja njegov apokaliptični odgovor na društvene i političke potrese s početka devedesetih godina, među kojima su posebno odjeknuli neredi u Los Angelesu. Cohen prikazuje svijet u kojem su „stavovi ekstremistički i svi su odbrambeni“.
Više od tri decenije kasnije, pjesma zvuči sumorno proročanski. Kontrast između njenih uznemirujućih poruka i relativno vedre soft-rock muzičke podloge samo dodatno pojačava osjećaj nelagode.
8. Tower of Song (1988.)
Pisanje pjesama za Cohena je često bilo mučno iskustvo. O njegovim stvaralačkim krizama kružile su gotovo nevjerovatne priče, uključujući i onu da je tokom rada na pjesmi Hallelujah udarao glavom o pod.
Dio te frustracije i borbe pretočio je u Tower of Song, pjesmu izuzetno živopisnog izraza, prožetu mračnim humorom. Njena privlačnost nije se iscrpila u Cohenovoj interpretaciji: obrađivali su je brojni izvođači, među njima Phoebe Bridgers, Tom Jones i grupa The Jesus and Mary Chain.
7. Anthem (1992.)
Anthem sadrži vjerovatno jedan od najcitiranijih stihova iz Cohenovog opusa: „U svemu postoji pukotina, tako svjetlost ulazi unutra.“
Ipak, ta rečenica samo je jedan od brojnih upečatljivih stihova u pjesmi koja, uz elemente gospela, slavi nadu i ljudsku nesavršenost. Cohen je kasnije nagovijestio koliko je ova kompozicija važna za razumijevanje njegovog stvaralaštva, rekavši da ona predstavlja „sve oko čega su se okupili moj cjelokupni rad i život“.
6. I’m Your Man (1988.)
Čak i prema mjerilima Cohenove sintisajzerske faze, muzička podloga pjesme I’m Your Man zvuči jeftino i pomalo kičasto. Ipak, takav aranžman savršeno odgovara pjesmi o ponižavanju i spremnosti da se čovjek odrekne vlastitog dostojanstva zbog ljubavi.
Emocionalni ton pjesme neprestano se mijenja: od požude, preko očaja, do beznađa. U jednom trenutku Cohen lucidno primjećuje: „Nijedan muškarac nikada nije vratio ženu na koljenima, moleći je.“ Međutim, umjesto da posluša vlastiti savjet, nastavlja dalje, kao da ne može pobjeći od osjećaja koji ga obuzimaju.
5. Hallelujah (1984.)
Put pjesme Hallelujah od albuma koji američka diskografska kuća nije željela objaviti do statusa najpoznatije Cohenove kompozicije jedna je od zanimljivijih priča u historiji popularne muzike.
Posebno je zanimljivo da je na tom putu presudnu ulogu imala obrada koju je snimio John Cale, a koja se kasnije našla na soundtracku animiranog filma Shrek. Pjesma je tako dospjela do publike koja možda nikada ne bi otkrila njenu izvornu verziju.
Cohen je kasnije čak predložio da se njena upotreba u filmovima privremeno obustavi. Ipak, uprkos tome što je s vremenom postala gotovo sveprisutna, Hallelujah nije izgubila sposobnost da dirne slušaoce.
4. So Long, Marianne (1968.)
Kada je počinjao muzičku karijeru, Cohen je prvobitno namjeravao okušati sreću kao autor pjesama u Nashvilleu, centru američke country muzike.
U pjesmi So Long, Marianne mogu se prepoznati obrisi country kompozicije, naročito u prekrasnom priznanju krivice koje se provlači kroz tekst. Ipak, teško je zamisliti da bi joj tradicionalna produkcija kakva se njegovala u Nashvilleu mogla išta dodati. Nepravilna, pomalo razbarušena pratnja gudačkih instrumenata upravo je ono što joj daje poseban šarm.
3. Bird on the Wire (1969.)
Još jedna Cohenova pjesma u čijim se temeljima osjeća country muzika, Bird on the Wire nastala je nakon što ga je iz depresivnog raspoloženja pokušala izvući tadašnja djevojka Marianne Ihlen.
Pjesma je ostavila dubok trag i na druge muzičare. Kris Kristofferson jednom je rekao da bi želio da uvodni stihovi ove kompozicije budu uklesani na njegovom nadgrobnom spomeniku.
Bird on the Wire zvuči kao iskreno priznanje poraza, gotovo poput jednog dugog uzdaha. Upravo ta ogoljena emocija daje joj bezvremensku snagu i čini je pjesmom koja može pratiti trenutke sumornog preispitivanja vlastitog života još dugo nakon što je prvi put snimljena.
2. Suzanne (1968.)
Teško je zamisliti bolji početak debitantskog albuma od pjesme koja gotovo odmah postane standard i koju počnu izvoditi neki od najpoznatijih muzičara svoje generacije.
Suzanne su, između ostalih, obrađivali Nina Simone, Neil Diamond, Roberta Flack i Aretha Franklin. Za Cohena je to možda bila određena utjeha zbog činjenice da mu žena iz naslova nije dopuštala da dotakne njeno savršeno tijelo ničim osim svojim umom.
Ta neobična, istovremeno intimna i nedostižna slika jedna je od osobina koje su pjesmu učinile trajno privlačnom.
1. Famous Blue Raincoat (1971.)
Svesti stvaralaštvo Leonarda Cohena na samo 20 pjesama gotovo je nezahvalan zadatak. Bez obzira na odabrani redoslijed, mnoge izvanredne kompozicije neizbježno će ostati izvan liste. Osim toga, teško je izdvojiti jednu pjesmu koja je objektivno bolja od svih ostalih. Na kraju, izbor se uvijek dijelom svodi na lične sklonosti.
Ipak, slušajući Famous Blue Raincoat, teško je ne zastati pred načinom na koji Cohen prikazuje ljubavni trougao kroz pismo upućeno drugom muškarcu u toj priči.
Pjesma odiše tugom, samoćom i atmosferom kasnih noćnih sati, kada se čovjek suočava s vlastitim mislima i uspomenama. Cohen je, prema svemu sudeći, bio nezadovoljan nekim aspektima ove kompozicije, što je teško razumjeti s obzirom na njenu gotovo nevjerovatnu ljepotu i savršeno izgrađenu atmosferu.
Posebno se izdvaja melodija, jedna od najljepših u njegovom opusu. Njena privlačnost bila je tolika da je kasnije poslužila kao inspiracija za pjesmu When I Need You Lea Sayera.
Famous Blue Raincoat tako ostaje vrhunac Cohenovog umijeća da složene ljudske odnose, ljubav, izdaju i kajanje pretvori u pjesmu koja ne nudi jednostavna objašnjenja, ali ostavlja snažan i dugotrajan emocionalni trag.
