Ljekari nas odlaze, liste čekanja će biti sve duže

Dom zdravlja Banjaluka se suočava sa ozbiljnim nedostatkom ljekara, medicinskih sestara i tehničara, posebno u oblasti porodične medicine i hitne pomoći.

Na tendere se javlja veoma mali broj kandidata, a često nijedan, što dodatno ugrožava dostupnost zdravstvene zaštite, povećava opterećenost preostalog osoblja i produžava vrijeme čekanja pacijenata na pregled, rekla je u razgovoru za “Nezavisne novine” Nevena Todorović, direktorka ove zdravstvene ustanove.

NN: Koji su glavni razlozi nedostatka ljekara i medicinskog osoblja, generalno, u Republici Srpskoj, kakvo je stanje u Domu zdravlja Banja Luka?

TODOROVIĆ: Već duže vrijeme se suočavamo s nedostatkom ljekara, medicinskih sestara i tehničara, posebno u Službi porodične medicine i Službi hitne medicinske pomoći. Ovaj problem je prisutan u cijeloj Republici Srpskoj, a jedan od razloga je kontinuirano penzionisanje ljekara i odlazak osoblja u druge ustanove, privatni sektor ili inostranstvo.

Pored nedostatka ljekara, primjetan je i nedostatak medicinskih tehničara, jer ih sve manje pokazuje interesovanje za volontiranje nakon završene srednje škole. Najčešće upisuju fakultete ili biraju poslove koji nisu vezani za medicinu.

Razlozi smanjenog interesovanja lekara za rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti su višestruki. Posao je izuzetno zahtjevan, težak i iscrpljujući i obavlja se svakodnevno pod velikim opterećenjem. U oblasti porodične medicine često nemamo dovoljno kolega koji žele da rade ili se specijalizuju u ovoj grani. Posao je težak i administrativno opterećen, zbog čega ljekari imaju sve manje vremena za pacijente, dok se sve više bave administrativnim poslovima, radeći iznad standarda i normi.

Naša ustanova pruža pristupačnu primarnu zdravstvenu zaštitu kroz razgranatu mrežu od 33 ambulante raspoređene na širokom području grada i prigradskih i seoskih naselja, što dodatno otežava i otežava organizaciju rada u uslovima nedovoljnog broja osoblja ili njihovog kratkotrajnog ili dugotrajnog odsustva s posla.

Uprava naše ustanove je od 2021. godine u više navrata upozoravala na činjenicu da će u narednih nekoliko godina veliki broj specijalista porodične medicine napustiti našu ustanovu zbog ispunjavanja uslova za odlazak u penziju. Takođe, ljekari povremeno napuštaju Dom zdravlja i odlaze u druge zdravstvene ustanove ili ustanove i inostranstvo očekujući bolje uslove za rad.

Posebno zabrinjava činjenica da će od ukupno 18 ljekara koji se povlače iz svih službi ustanove, samo jedna koleginica iskoristiti zakonsku opciju i nastaviti raditi do 68. godine.

Tri doktora, koji još nemaju 65 godina i za koje nismo očekivali da će otići, već su podnijeli zahtjev za penziju.

Od januara 2026. godine pet ljekara je podnijelo sporazumni raskid ugovora zbog odlaska u druge ustanove, dok jedan ljekar ne želi da produži ugovor. U Službi porodične medicine na dugotrajnom bolovanju je deset ljekara. Na specijalizaciji porodične i urgentne medicine radi 16 ljekara. Zbog raznih izostanaka u tekućoj godini u procesu rada nedostaje 49 ljekara, a uspjeli smo zaposliti samo sedam novih ljekara.

NN: Zašto je sadašnji broj ljekara nedovoljan za potrebe svih građana?

TODOROVIĆ: Imamo odliv kadrova, jedan broj lekara odlazi u penziju.

Rad sa pacijentima postao je izuzetno složen i zahtjevan, kako zbog velikog broja pacijenata koji boluju od akutnih i kroničnih nezaraznih bolesti, tako i zbog brojnih administrativnih poslova. Dok su stariji i iskusniji doktori proveli godine razvijajući vještine i pronalazeći načine da uravnoteže zdravstvene potrebe i administraciju kroz poboljšanu komunikaciju, mlade kolege se suočavaju s ozbiljnim izazovom. Često ne mogu adekvatno predstaviti nametnuti obim posla i obaveze koje ih čekaju na samom početku karijere, jer moraju biti usmjereni na obrazovanje i stručno usavršavanje u pružanju zdravstvenih usluga.

Učestale izmjene i dopune propisa, uz stalno usložnjavanje birokratije, doveli su do toga da i najiskusniji ljekari primarne zdravstvene zaštite teško rješavaju svakodnevne probleme bez dodatnih konsultacija. Za mlade doktore na početku kliničke prakse ova administrativna barijera predstavlja nepotreban teret koji im otežava obavljanje osnovnog posla, učenje dijagnostike i pružanje adekvatne njege pacijentima.

Porodična medicina danas uključuje ogroman broj administrativnih poslova, što direktno smanjuje vrijeme koje liječnik može posvetiti pacijentu. Porast broja pacijenata, posebno onih sa komorbiditetom, uz uvođenje novih tehnologija i savremenih metoda dijagnostike i liječenja, dodatno otežava rad ljekara. Poseban izazov predstavlja otežano kretanje pacijenata kroz nivoe zdravstvene zaštite, od primarne ka sekundarnoj i tercijarnoj, kao i neadekvatna integracija brojnih privatnih zdravstvenih ustanova u javni sektor. Rezultat je hronična preopterećenost postojećih timova, što narušava efikasnost cjelokupnog zdravstvenog sistema.

NN: Da li se na konkurse prijavljuje dovoljno kandidata?

TODOROVIĆ: Nažalost, u posljednjem periodu primjetno je da se na javne konkurse za prijem doktora medicine javlja vrlo mali broj kandidata, a često se dešava da se na tendere ne pojavi ni jedan ljekar. Ovaj trend jasno ukazuje na nezainteresovanost mladih ljekara za rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. U doktorskim krugovima se sve više razmjenjuju mišljenja da su primarna zdravstvena zaštita i porodična medicina na niskom nivou stručne ljestvice, što smanjuje interesovanje i motivaciju za zapošljavanje u domovima zdravlja.

Razlozi za to su zahtjevan i odgovoran posao, veliko administrativno opterećenje, ali i činjenica da su specijalizacije u bolničkom sektoru često finansijski i profesionalno atraktivnije.

NN: S obzirom na odlazak medicinskog osoblja, kako to utiče na kvalitet zdravstvene zaštite pacijenata?

TODOROVIĆ: To direktno utiče na organizaciju rada i kvalitet zdravstvene zaštite. Manje doktora znači više posla za postojeće timove, više pacijenata po doktoru i manje vremena za svakog pacijenta. Obim posla je povećan, a kolege imaju hronični umor i nezadovoljstvo poslom.

To može dovesti do dužeg čekanja na pregled, povećanog pritiska na zdravstvene radnike i smanjene mogućnosti da se pacijentima posveti dovoljno vremena za preventivne aktivnosti i detaljniju dijagnostiku.

Sve je manje vremena za pacijente, a zdravstveni radnici su prezaposleni i prezaposleni. Mnogi moraju da dežuraju čak tri ekipe, a pacijenti i dalje dolaze i čekaju pregled. Takva situacija stvara nezadovoljstvo zaposlenih, što direktno utiče na kvalitet pružene usluge, povećava mogućnost greške i produžava vrijeme čekanja pacijenata na određene zdravstvene usluge.

NN: Penzionisanje iskusnih lekara dodatno utiče na zdravstveni sistem.

TODOROVIĆ: To je dodatni izazov jer uključuje osoblje sa dugogodišnjim iskustvom i razvijenim komunikacijskim vještinama u radu s pacijentima.

Iako je zakonski moguće da ljekari nastave raditi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i nakon navršene 65. godine života, malo se odlučuje na to. Razlog je prije svega dugogodišnja stručna opterećenost i zahtjevan rad, zbog čega su mnogi ljekari nakon decenija rada iscrpljeni i ne žele da nastave da rade u ovakvim uslovima.

Nedostatak zdravstvenih radnika dovodi do povećanja broja pacijenata po timu porodične medicine, što neminovno povećava vrijeme čekanja na pregled. Zbog nedostatka ljekara velike su gužve u ambulantama, posebno u većim naseljima gdje ljekari, pored svog tima, često zbrinjavaju pacijente odsutnih kolega ili onih koji su otišli na zamjene u prigradske i seoske ambulante. Ovakva situacija posebno pogađa stanovništvo prigradskih i seoskih područja, gdje se građani najčešće upućuju isključivo na usluge Doma zdravlja.

NN: Kakve posljedice možemo očekivati ​​ako se kadrovski problem ne riješi?

TODOROVIĆ: Može doći do ozbiljnog poremećaja u dostupnosti primarne zdravstvene zaštite. Liste čekanja za preglede će biti duže, a pacijenti će usluge tražiti na višim nivoima zdravstvene zaštite ili u privatnim zdravstvenim ustanovama, što će dodatno finansijski opteretiti građane.

Jaka primarna zdravstvena zaštita je temelj svakog zdravstvenog sistema jer se, prema međunarodnom iskustvu, između 40 i 60 posto zdravstvenih problema građana rješava upravo na tom nivou. Stoga je strateško planiranje obuke, zapošljavanja i zadržavanja zdravstvenog osoblja neophodno kako bi se osigurala dugoročna stabilnost sistema.