Jednom godišnje znanost dobije svojih nekoliko dana crvenog tepiha: objave se Nobelove nagrade, televizije pronađu kadrove epruveta, a komentatori objasne da su nagrađeni pogrešni ljudi, pogrešna otkrića ili barem pogrešno desetljeće. Jer, zaboga, to su otkrili još devedesetih! Što su čekali, da poumiru? Da im prođe jamstvo?
Ispod svih slojeva te sezonske rasprave po mrežnim forumima i komentarima medijskih objava ipak egzistira jedno zanimljivo pitanje: koliko Nobel danas govori o važnosti znanstvenog rada? I što je s velikim otkrićima i ljudima koji nikada ne završe na stolovima ocjenjivačkih znanstvenih žirija u Stockholmu?
Odgovor na to vodi – iznenadit ćete se – prema još bogatijim milijunskim nagradama, vrlo uglednim znanstvenim medaljama, a i prema jednoj žabi koja je odlučila prkositi gravitaciji.
Nobel na redovnom tehničkom pregledu
Kada znanstvenik dobije Nobela, svaki naknadni razgovor o tome uglavnom završi tako što se većina složi da je taj čovjek napravio nešto važno (u ovom slučaju, u znanosti). No, ako čujemo ili pročitamo da je netko dobio Gairdnera ili Laskera, većina nas će se vjerojatno će se prvo zapitati je li to nekakva bolest ili u najbolju ruku istraživačka stipendija ili utješna diploma što se dodjeljuje na sajmu laboratorijske opreme.
Ta razlika pokazuje veliku prednost Nobelove nagrade: javnost razumije kontekst značaja, čak i kada ne razumije samo otkriće. Nobelova nagrada u znanostima postala je svojevrstan prevoditelj između specijalističkog rada i društva koje želi znati zbog čega bi ga trebalo zanimati ponašanje nekog proteina. Nobel pritom daje znanstveniku javni autoritet koji lako nadživi samu vijest o dodjeli.

To, naravno, nije dokaz da je svaki izbor najbolji mogući. Medalja ne pretvara dobitnika u univerzalni mjerni instrument za medicinu, prehranu, geopolitiku i smisao života. Stručnost ima područje važenja, a Nobelovac koji govori izvan svoje domene stručnosti može pogriješiti jednako ljudski, samo uz mnogo bolji odaziv novinarske javnosti.
Nešto više pažnje zaslužuje često prisutan prigovor da se Nobelom nagrađuju prestara otkrića. Stvar je u tome što znanost nema pouzdan način da u trenutku objave razlikuje rad koji će iz korijena promijeniti cijelu znanstvenu disciplinu od rada koji će nakon par mjeseci promijeniti samo autorovu stručnu biografiju objavljenu na mrežnoj stranici fakulteta. Znanosti treba ponovljivost istraživačkog uspjeha, ona traži višestruke neovisne potvrde značaja nekog otkrića ili metode. Dakle, da bi se vidjelo što iz nekog otkrića zaista proizlazi, potrebno je – vrijeme.
Nobelovi statuti zato dopuštaju nagrađivanje starijih radova onda kada njihova važnost postane jasna, pa makar to bilo tek naknadno, desetljećima kasnije. Dvadeset godina između eksperimenta i medalje samo po sebi ne znači nagradu za životno djelo. Može značiti da je otkriće napokon pokazalo koliko vrijedi. Naravno, čekanje nekad ima i ljudsku cijenu: znanstvenik može umrijeti prije priznanja, a Nobel se u pravilu ne dodjeljuje posthumno.
Još veći problem krije se u propisanom broju laureata. Naime, znanstvenu Nobelovu nagradu može podijeliti najviše troje ljudi. Poanta je u tome što današnja istraživanja često uključuju znatno više ključnih pojedinačnih doprinosa, a nagrada ih mora svesti na samo tri biografije.
Značajne i velike nagrade za koje većina nema pojma
Nobel, međutim, uopće nije jedini i isključivi nagradni fond iz kojega se stimuliraju znanstvenici i njihova otkrića. U biomedicini postoji cijeli krug priznanja čija imena javnost slabije poznaje, no popis njihovih dobitnika definitivno izgleda kao opsežan indeks autora nekog vrlo ozbiljnog i značajnog udžbenika znanosti.

Laskerove nagrade odvojeno prepoznaju temeljna istraživanja i klinička postignuća. To je korisna razlika: jedno je objasniti kako biološki sustav radi, drugo to znanje pretvoriti u liječenje koje ljudima mijenja život. Oba zaslužuju priznanje, ali istraživački put, prepreke i vrsta doprinosa mogu se jako razlikovati.
Godine 2026. Lasker za temeljna istraživanja pripao je Emmanuelu Mignotu i Masashiju Yanagisawi za rad na oreksinu, moždanom signalnom sustavu važnom za održavanje budnosti i razumijevanje narkolepsije. Klinička nagrada otišla je istraživačima koji su razvili bispecifično protutijelo za hemofiliju A. Nagrađeni su konkretno razumijevanje biologije i konkretan terapijski napredak. Svaka kategorija nosi 250.000 američkih dolara. Sasvim pristojan iznos za priznanje koje većina ljudi ne bi znala ispuniti u križaljci.
Canada Gairdner International Award donosi 250.000 kanadskih dolara svakome od pet godišnjih dobitnika. Usmjerena je na izvorne doprinose razumijevanju ljudske biologije i bolesti. Važan detalj za usporedbu: ovdje puni iznos dobiva pojedinac, dok se kod mnogih drugih nagrada objavljeni iznos dijeli među laureatima. Sitna slova postoje i u znanstvenoj slavi.
Još je zanimljivija nagrada Louisa Gross Horwitz koju je osnovao S. Gross Horwitz sa Sveučilišta Columbia (i počasno ju prozvao po svojoj majci). Prema podatku objavljenom u rujnu 2026., od 121 prethodnog dobitnika njih 55 je poslije dobilo i Nobela: gotovo polovica. Takav impresivan popis je teško opisati kao utješnu medalju za sudjelovanje.

Naravno, takvo preklapanje nije dokaz da Horwitzova nagrada predviđa Nobel nekakvim tajnim algoritmom. Oba povjerenstva mogu prepoznati ista velika otkrića, a neka to učiniti ranije od drugih. Te brojke samo ukazuju na bliskost standarda u procjeni važnosti znanstvenih doprinosa, ali ne dokazuju da je jedna nagrada uzrok ili povod za drugu.
Uostalom, bilo bi nepravedno svaku vrijednu nagradu predstavljati kao uvodnu pripremu za ulazak u svečanu dvoranu dodjele Nobela. Ako priznanje ima vlastite kriterije, ozbiljno povjerenstvo i iznimne dobitnike, njegova važnost postoji i kada Stockholm nikada ne nazove telefonom u sitne jutarnje sate.
Tri milijuna razloga za izlazak iz laboratorija
I dok je Nobel skandinavski dostojanstvena, tradicionalna, stara institucija sa svečanim protokolom, s druge strane Velike Bare postoji Breakthrough Prize, nagrada čija dodjela izgleda kao da je netko iz Silicijske doline do duboko u noć gledao dodjelu filmskih Oscara i inspirirano zaključio da i znanstvenicima treba bolja rasvjeta i snažniji razglas u dvorani.
Među osnivačima te „Prijelomne/probojne nagrade“ su Sergey Brin, Priscilla Chan i Mark Zuckerberg, Julia i Yuri Milner te Anne Wojcicki – sve odreda mecene digitalnog doba, pa stoga nije čudno što svaka od glavnih novčanih nagrada za biološke znanosti i fundamentalnu fiziku iznosi tri milijuna američkih dolara. Osim toga, dobitnike biraju povjerenstva sastavljena od prethodnih laureata (dakle odabir obavljaju kolege znanstvenici), a dodjela se pretvara u medijski događaj koji organizatori nazivaju „Oscarima znanosti“.

Za usporedbu, puna Nobelova nagrada 2026. u vrijeme objave povećanja iznosi 12 milijuna švedskih kruna, približno 1,2 milijuna dolara. A može se dijeliti na troje. Nobel, dakle, već po veličini čeka nema ekskluzivno pravo na prvo mjesto.
Naravno, tri milijuna dolara ne kupuju automatski tri milijuna jedinica ugleda u znanstvenim krugovima i javnosti. Povjerenje u priznanje gradi se kroz izbore, stručnost povjerenstava i dugoročnu vrijednost nagrađenih radova. A s druge strane, sjajna pozornica i spektakularno osmišljen protokol dodjele sami po sebi ne umanjuju znanstvenu kvalitetu izbora. Bilo bi licemjerno znanstvenicima zamjerati reflektore, šljokice i svečanost dok sportašima uredno priznajemo pravo na dimne efekte.
Najzanimljivija razlika ipak je u mogućnosti nagrađivanja velikih suradnji. Breakthrough za fundamentalnu fiziku 2025. prepoznao je rad čak 13.508 istraživača iz CERN-ovih eksperimenata ATLAS, CMS, ALICE i LHCb. Tri milijuna dolara usmjerena su na potpore doktorandima za istraživačke boravke u CERN-u.
To je drukčiji odgovor na pitanje kome pripada otkriće. Umjesto pokušaja da se golema suradnja sažme na nekoliko lica, priznaje se zajednički rad, a novac pomaže sljedećoj generaciji. Čak i ako je milenijsku grupnu fotografiju svih dobitnika nešto teže realizirati.
Što ako znanstveno područje nema svoju ladicu
Nobelov raspored nagrađivanih znanstvenih disciplina potječe iz oporuke Alfreda Nobela, napisane davne 1895. godine. Moderna znanost u međuvremenu nije osobito pazila da ostane tako usko i uredno razvrstana. Neuroznanost povezuje medicinu, biologiju, fiziku i računarstvo; nanoznanost se također proteže preko nekoliko granica. Ekologija i evolucijska biologija nemaju zasebnu Nobelovu kategoriju, premda pojedina povezana otkrića mogu naći mjesto unutar postojećih.

Zauzvrat, Kavlijeva nagrada jasno izdvaja astrofiziku, nanoznanost i neuroznanost. Svake druge godine dodjeljuje se po milijun dolara u svakom području. U neuroznanosti je 2026. priznanje podijelilo četvero istraživača za otkriće lokalne sinteze proteina u neuronima i njezine važnosti za razvoj i plastičnost mozga. Već četvero dobitnika pokazuje da se doprinosi mogu razvrstati drukčije nego prema Nobelovu ograničenju.
Postoji i Crafoordova nagrada, s iznosom od osam milijuna švedskih kruna. Laureate bira Švedska kraljevska akademija znanosti, a područja se izmjenjuju: među njima su bioznanosti s naglaskom na ekologiju te istraživanja poliartritisa. Znanost o živim sustavima očito je šira od pitanja što se ljudskom tijelu pokvarilo i čime to popraviti.
U tom društvu vrijedi spomenuti Wolfovu nagradu, koja obuhvaća i medicinu, kemiju, fiziku te poljoprivredu, uz 100.000 američkih dolara po području. Poljoprivreda pritom dobro podsjeća da doprinos čovječanstvu može početi i na polju, bez bolničkog kreveta u završnom kadru.

The Brain Prize danske Lundbeckove fondacije godišnje donosi ukupno deset milijuna danskih kruna (približno 1,3 milijuna eura). Godine 2026. nagradu su podijelili David Ginty i Patrik Ernfors za istraživanja živčanih sustava dodira i boli. Za neuroznanstvenika priznanje povjerenstva koje razumije upravo takav rad ima vrlo konkretno značenje, koje ne treba prvo prevesti u „možda jednom bude i Nobel“.
Te nagrade omogućuju priznavanje rada prema njegovu području i doprinosu. Nobelova odsutnost iz nečijeg životopisa zato vrlo malo govori dok ne znamo čime se ta osoba bavi i kakva su priznanja u njezinoj disciplini uopće dostupna.
Medalja starija od Nobela i pravda koja kasni
Za one koji cijene tradiciju treba naglasiti da Nobel jest stara i tradicionalna institucija nagrađivanja znanosti, ali nipošto nije najstarija. Nobelova je nagrada mlađahna u odnosu na Copleyjevu medalju koju Royal Society dodjeljuje je od 1731., čak 170 godina prije prvih Nobelovih nagrada. Među dobitnicima Copleyjeve medalje su Charles Darwin, Albert Einstein i Dorothy Hodgkin. Uz medalju danas dolazi 25.000 funti, što u usporedbi s Breakthroughom možda zvuči skromno, ali medalja pokazuje zašto novac i ugled ne možemo izjednačiti. Jer, primiti najprestižnije priznanje Royal Societyja znači ući u povijesni niz koji ne postaje manje važan zato što ček ima manje znamenaka.

Godine 2021. dobila ju je Jocelyn Bell Burnell za rad na otkriću pulsara. Njezina priča posebno jasno pokazuje da Nobel ne može biti potpuni popis ljudi koji su zaslužni za velika otkrića. Bell Burnell je kao doktorandica mentora profesora Hewisha 1967. prepoznala neobične, pravilno ponavljajuće radiosignale koji su doveli do otkrića pulsara. Skoro desetljeće potom, Nobel za fiziku 1974. dobili su Martin Ryle i – tko bi drugi? – njezin mentor Antony Hewish, pri čemu je on nagrađen upravo za odlučujuću ulogu u otkriću pulsara. Bell Burnell je pritom ostala izvan izbora.
Ipak, godine 2018. dobila je posebnu nagradu Breakthrough od tri milijuna dolara za doprinos tom otkriću i znanstveno vodstvo. Novac je velikodušno namijenila stipendijama za skupine nedovoljno zastupljene u fizici. Zakašnjelo priznanje tako je pretvorila u priliku da netko drugi ranije i lakše uđe u znanost.

To pokazuje zašto je korisno imati više mjesta na kojima se procjenjuje znanstveni doprinos. Jedno povjerenstvo ne može posjedovati konačnu istinu o svim zaslugama.
Žaba leti i bez švedskog kralja
Na kraju dolazimo do nagrade koja namjerno skida svečanu kravatu i ulaštenu salonsku obuću, pa uskače u jeans-hlače, tenisice i pletene pulovere: ime joj je Ig Nobel. Organizatori iz časopisa Annals of Improbable Research opisuju cilj Ig Nobela vrlo jednostavno – nagraditi postignuća koja ljude najprije nasmiju, a zatim potaknu na razmišljanje. Ta nota duhovitosti ili bizarnosti istovremeno uopće nije oznaka „loše“ ili „manje vrijedne“ znanosti; neobična istraživanja i naizgled neobična otkrića mogu voditi prema vrlo ozbiljnim objašnjenjima.
Primjerice, André Geim i Michael Berry su dobili Ig Nobela za fiziku 2000. za magnetsku levitaciju žabe. Doslovce, za žabu koja je lebdjela u jakom, nejednolikom magnetskom polju kojim su uspjeli nadvladati težinu žabe zahvaljujući dijamagnetskom odzivu tvari od kojih je tijelo tog vodozemca sastavljeno. Žaba je levitirala, publika se oduševljeno nasmijala, ali fizika koja stoji iza te bizarne scene sasvim je uredno odradila svoj posao.

Deset godina poslije Geim je zajedno s Konstantinom Novoselovom dobio Nobelovu nagradu za eksperimente s grafenom. U prigodnom predavanju na svečanosti u Švedskoj akademiji osvrnuo se i na svoju i Berryjevu levitirajuću žabu, te je tadašnje osvajanje Ig Nobela ponosno naveo dokaz vlastitog smisla za humor i samoironiju.
Je li Nobel dobro ostario?
Propitivanje Nobelova značaja nije ništa novo. Istina, kritikama javnosti i medija su osobito izložene nagrade za mir i književnost, kod kojih ima više prostora za subjektivne prosudbe i neslaganja oko toga što uopće treba nagraditi, no ni znanstveni Nobel nije izuzet od pitanja koje se danas sve više nameće: je li dobro ostario i ima li još onu težinu koju mu tradicionalno pripisujemo?

Njegova snaga u javnosti i dalje je očita već iz toga što sve druge nagrade stalno odvagujemo usporedbom s njim. Nobel je prepoznatljiva referentna točka kada široj publici želimo približiti težinu nekog znanstvenog doprinosa, ali nije precizno mjerilo vrijednosti znanosti niti ljestvica na kojoj se ostala priznanja mogu jednostavno poredati ispod njega. Specijalističko priznanje, milijunska nagrada, povijesna medalja i medijska slava imaju različite uloge.
Ne možemo pošteno tvrditi da znanstvenici općenito više žele neku drugu nagradu. Za takvu tvrdnju trebali bismo pitati konkretne ljude. Možemo, međutim, reći da i izvan Nobela postoje nagrade vrlo ozbiljnog ugleda, da veći ček ne jamči bolji izbor i da izostanak medalja i priznanja ne umanjuje značaj ni veličinu nekog znanstvenog otkrića.
Nagrade su korisne kada pažnju usmjere prema znanju, pokažu čiji je rad nešto omogućio i potaknu nova istraživanja. Manje su korisne kada nas uvjere da je povijest znanosti uredna povorka osamljenih genijalaca, a ne zajednički pothvat u kojem iza jednog nagrađenog imena često stoje desetljeća rada mnogih ljudi.
Za procjenu vrijednosti nekog otkrića ipak se moramo vratiti dokazima, činjenicama i podacima, a ne popisu osvojenih nagrada. Žaba nije lebdjela u magnetskom polju zato što je povjerenstvo za nagrade tako izglasalo. Da Geim nikada nije dobio medalju, žaba bi svejedno levitirala. Jer fizika je objektivna i nepristrana znanost, što odbori za nagrade ponekad baš i nisu.

Igor „Doc“ Berecki je penzić iz Osijeka. Pobornik teorijske i praktične primjene znanosti temeljene na dokazima, nakon pedijatrijsko-intenzivističke karijere bavi se pisanjem znanstveno-popularnih tekstova, crtkanjem računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanjem pasa i mačaka, fejsbučkim blogiranjem o životnim neistinama i medicinskim istinama, kuhanjem upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivim sviranjem bluesa.





