Fosilni ostaci pronađeni na arheološkom nalazištu Jebel Irhoud u Maroku značajno su promijenili dosadašnje razumijevanje porijekla čovjeka. Dvije studije objavljene 2017. godine pokazale su da ostaci pripadaju ranim pripadnicima naše vrste, Homo sapiensu, a datiranje je utvrdilo da je sloj u kojem su pronađeni star približno 315.000 godina, uz moguća odstupanja od 34.000 godina.
Ovo otkriće pomjerilo je poznatu historiju naše vrste za oko 100.000 godina unazad. Fosili iz Jebel Irhouda postali su najstariji dotad poznati ostaci Homo sapiensa, a upravo su oni poslužili kao osnova za novu rekonstrukciju lica jednog od naših davnih predaka.
Rekonstrukcija sastavljena od ostataka više pojedinaca
Naučnici nisu raspolagali kompletnom lubanjom jedne osobe, pa su za izradu digitalnog modela morali povezati različite fosilne fragmente. Taj posao obavili su istraživači Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju.
Najveći dio svoda lubanje i gornjeg dijela lica rekonstruiran je na osnovu fosila poznatog kao Irhoud 1. Dijelovi koji nedostaju, uključujući donju čeljust i zube, nadomješteni su odgovarajućim ostacima drugih pojedinaca pronađenim u istom arheološkom sloju.
Zbog toga rekonstruirano lice ne predstavlja tačan prikaz jedne konkretne osobe, već naučnu rekonstrukciju zasnovanu na kombinaciji fosila više pojedinaca.
Moraes, koji je učestvovao u izradi rekonstrukcije, istakao je da se različiti dijelovi anatomije veoma dobro uklapaju.
„Donja čeljust i zubi, koji pripadaju drugom pojedincu, izuzetno dobro odgovaraju ostatku. Zbog toga je vrlo vjerovatno da se lubanja ne bi bitno razlikovala od ove konfiguracije ni da je pronađena originalna čeljust“, objasnio je.
Kako su naučnici rekonstruirali izgled lica?
Tim je kao početnu osnovu koristio fotografije i videosnimke digitalno rekonstruirane lubanje objavljene uz naučnu studiju iz 2017. godine. Izdvajanjem kadrova iz videosnimaka i njihovim preklapanjem istraživači su napravili trodimenzionalni model, a njegove proporcije provjerili su poređenjem s ranije objavljenim anatomskim mjerenjima.
Nakon rekonstrukcije koštane strukture uslijedila je procjena izgleda mekih tkiva koja su prekrivala lice.
Za taj dio postupka korištena je kompjuterska tomografija, odnosno CT snimak savremenog čovjeka, na kojem su vidljivi i kosti lubanje i okolna tkiva. Istraživači su zatim digitalno mijenjali oblik lubanje savremenog čovjeka sve dok nije odgovarao rekonstruiranoj drevnoj lubanji. Promjene na kostima pratile su i odgovarajuće prilagodbe mekih tkiva, čime je dobijena osnova za oblikovanje lica.
Konačni izgled dodatno je usklađen s podacima o debljini mekih tkiva izmjerenim kod živih ljudi.
U radu su korišteni besplatni program otvorenog koda Blender i njegov alat OrtogOnBlender. Metoda nije potpuno nova jer se pristup prilagođavanja anatomskih oblika na ovaj način razvija i testira još od 2013. godine.
Ipak, postoji važno ograničenje: fosili čuvaju podatke o kostima, ali ne i o koži i mišićima koji su nekada prekrivali lice. Zbog toga se naučnici moraju oslanjati na podatke o savremenim ljudima, što podrazumijeva određene pretpostavke. To ne znači da su drevni ljudi nužno imali potpuno jednaku strukturu mekih tkiva kao današnja populacija.
Provjera tačnosti digitalnog modela
Kako bi utvrdili koliko je rekonstrukcija anatomski uvjerljiva, istraživači su provjerili i dimenzije unutrašnjosti lubanje.
Volumen rekonstruirane lubanjske šupljine iznosio je 1.364 mililitra, što je vrlo blizu ranijoj procjeni od 1.375 mililitara, dobijenoj analizom CT snimaka fosila.
Ovo podudaranje pokazuje da su proporcije digitalnog modela dobro usklađene s ranijim mjerenjima, iako samo po sebi ne potvrđuje da je svaki detalj rekonstruiranog lica potpuno tačan.
Istraživači su pripremili dvije verzije prikaza. Jedna je crno-bijela i bez kose, kako bi pažnja bila usmjerena na oblik lica. Druga je prikazana u boji, uz dodane detalje poput boje kože, kose i brade.
Upravo su ti detalji najmanje pouzdani jer ih nije moguće utvrditi na osnovu sačuvanih kostiju.
„Kada je riječ o subjektivnosti, verzija u boji s kosom i bradom najviše je umjetnička i sadrži najmanje naučno utemeljenih elemenata“, objasnio je Moraes.
Zato crno-bijela verzija omogućava jasniji uvid u ono što se može zaključiti iz anatomskih karakteristika fosila, bez dodatnih detalja koji se ne mogu naučno potvrditi.
Lice nalik današnjem, ali s drugačijom lubanjom
Ranije analize ostataka iz Jebel Irhouda pokazale su da su određene karakteristike lica bile slične onima kod savremenih ljudi, dok je oblik lubanje još zadržavao arhaične osobine.
Ovakva kombinacija anatomskih obilježja podržava zaključak da se ljudska anatomija nije razvila odjednom, već da su se različite karakteristike naše vrste oblikovale postepeno, tokom dugog evolucijskog perioda.
Za Moraesa je jedan od najzanimljivijih trenutaka rada bio sam završetak rekonstrukcije, kada je digitalni model počeo poprimati prepoznatljive crte lica.
„Kada se osnovne crte lica prvi put pojave na ekranu“, opisao je trenutak koji mu je tokom rada bio posebno uzbudljiv.
Istraživanje o rekonstrukciji objavljeno je u naučnom časopisu Heritage.
Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.
