Krajem aprila američki predsjednik Donald Trump tvrdio je da je Iran svega nekoliko dana udaljen od toga da mu „eksplodiraju“ naftna polja i infrastruktura, pripisujući to američkoj blokadi iranskih luka.
Međutim, malo je dokaza da je iranska energetska infrastruktura pretrpjela takvu štetu, posebno zato što Iran već decenijama ima iskustvo u smanjivanju proizvodnje nafte.
Trump je očigledno blokadu smatrao čudesnim rješenjem.
„Blokada je genijalna“, rekao je predsjednik novinarima. „Sada moraju priznati poraz, to je sve što trebaju uraditi. Samo da kažu, ‘Predajemo se’.“
Ipak, iransko institucionalno iskustvo brzo je stupilo na snagu, oslanjajući se na lekcije iz prethodnih kriza.
Tokom iransko iračkog rata osamdesetih godina prošlog stoljeća, zemlja je smanjila proizvodnju nafte sa više od pet miliona barela dnevno na manje od 1,5 miliona. Slično tome, tokom prve Trumpove administracije i sankcija pod nazivom „maksimalni pritisak“, Teheran je smanjio proizvodnju za dva miliona barela dnevno.
„Imamo dovoljno stručnosti i iskustva“, rekao je Hamid Hosseini, portparol Udruženja izvoznika nafte, plina i petrohemijskih proizvoda Irana. „Nismo zabrinuti.“
Prema pojedinim procjenama, Iran je već smanjio trenutnu proizvodnju za oko 400.000 barela otkako je američka blokada stupila na snagu 13. aprila.
To je u snažnom kontrastu sa posljedicama koje izraelsko američki rat ostavlja na najbliže saveznike Washingtona u regionu, dok Iran gađa njihovu energetsku infrastrukturu i zatvara Hormuški moreuz, kroz koji prolazi petina svjetske proizvodnje nafte.
Kuvajt je u aprilu zabilježio nulti izvoz sirove nafte prvi put od završetka Zaljevskog rata 1991. godine, prema podacima platforme TankerTrackers.com.
Kuvajt, za razliku od Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, nema alternativne pravce za izvoz, pa je proizvodnju preusmjerio prema skladištenju i preradi umjesto izvozu, jer su ograničenja u ključnom pomorskom koridoru presjekla pristup svjetskim tržištima.
„Dvostruka blokada šteti Iranu, ali istovremeno napada temelje ekonomskog modela Zaljeva“, izjavio je Andreas Krieg, vanredni profesor sigurnosnih studija na King’s Collegeu u Londonu.
Za razliku od Irana, ekonomije Zaljeva imaju vrlo malo iskustva sa sankcijama, a velika migrantska populacija koja ih održava vjerovatno neće ostati ako se ekonomski uslovi pogoršaju.
Iranska kontra blokada američke blokade, kako navodi Krieg, prebacuje „pritisak prema vani“.
„To znači da proizvođači iz Zaljeva ne mogu samo posmatrati kako Iran pati sa sigurne distance. Pogođeni su i njihovi izvozi, logistika, troškovi osiguranja, uvoz hrane, avionske rute, isporuke ukapljenog prirodnog plina i povjerenje investitora“, dodao je.
Iako su zaljevske ekonomije tokom decenija izgradile velike finansijske rezerve, trenutna kriza „pogađa kredibilitet Zaljeva kao sigurnog i stabilnog centra za energiju, kapital, avijaciju i trgovinu“, rekao je Krieg.
Talasne posljedice širom regiona
Kockanje Ujedinjenih Arapskih Emirata na savez sa Izraelom kako bi projicirali regionalnu moć sada im se obilo o glavu, a turistički sektor pretrpio je ozbiljan udar, prema analizi Moody’s Analyticsa.
Abu Dhabi se oslanjao na ono što je do 27. februara smatrao snažnim ne naftnim sektorom. Ta pretpostavka sada je ozbiljno dovedena u pitanje i, prema Moody’su, pokazalo se da počiva na klimavim temeljima.
Agencija sada očekuje da popunjenost kapaciteta u drugoj polovini godine padne na svega 10 posto, sa prethodnih 80 posto prije sukoba.
„Ovo predstavlja praktično gašenje velikog dijela ugostiteljskog sektora“, saopćio je Moody’s.
Hiljade zaposlenih u turizmu ostale su bez posla ili su privremeno suspendovane, dok kompanije navodno odgađaju plate ili prisiljavaju radnike na neplaćeni dopust.
Upravo u takvoj atmosferi početkom maja pojavili su se znakovi da su Trumpove početne tvrdnje o blokadi bile pretjerane, dok je pokušavao ostvariti proboj kroz sada propali projekat „Freedom“, čiji je cilj bio provođenje nasukanih brodova kroz Hormuški moreuz.
Trump je rekao da je kampanja pokrenuta na zahtjev država čiji su brodovi ostali zaglavljeni u moreuzu, a koje je opisao kao „neutralne i nevine posmatrače“. Pokušaji da se oslabi iranska kontrola nad Hormuškim moreuzom rezultirali su prolaskom samo dva broda pod američkom zastavom.
Posljedice rata vjerovatno će pogoditi i zemlje širom Južne Azije koje zavise od doznaka i finansijskih tokova iz Zaljeva.
Ujedinjeni Arapski Emirati već su izvršili pritisak na Pakistan. Dok je finansijski iscrpljeni Islamabad pokušavao posredovati između Irana i SAD-a, Abu Dhabi je zatražio hitnu otplatu zajma od 3,5 milijardi dolara.
Prema analitičarima, taj potez bio je djelimično politički motivisan, jer su Emirati bili nezadovoljni pakistanskim pokušajima posredovanja.
Finansijski pritisci također su igrali važnu ulogu. U aprilu su se pojavili izvještaji da Emirati pregovaraju sa Trumpovom administracijom o finansijskoj pomoći, slično paketu pomoći koji je prošle godine odobren Argentini.
Finansijski udar na region vjerovatno će se vremenom širiti.
„Egipat, Liban i Sirija zavise od zaljevskog kapitala, depozita, turizma, doznaka, novca za obnovu i političkog povjerenja. Kada države Zaljeva pretrpe gubitke prihoda, tada postaju selektivnije, opreznije i strateški usmjerenije“, rekao je Krieg.
„Prioritet je preživjeti“
Posljedice rata snažno se osjećaju i u jugoistočnoj Aziji, gdje velike ekonomije i dalje u velikoj mjeri zavise od energenata sa Bliskog istoka.
Filipini i Vijetnam najviše zavise od uvoza zaljevske nafte, približno 95 do 96 posto i oko 85 do 87 posto, dok je zavisnost Tajlanda najmanje 60 posto.
Zavisnost od plina generalno je manja, ali je i dalje značajna u državama poput Vijetnama i Indonezije.
Slično globalnim posljedicama rata između Rusije i Ukrajine, izvršni direktor kompanije Yara International, Svein Tore Holsether, upozorio je da bi smanjene isporuke azotnog đubriva, koje se uglavnom proizvodi iz plina, mogle smanjiti prinose usjeva i do 50 posto.
Cijene đubriva već su porasle za 80 posto dok izvoz iz Zaljeva stagnira, a države se međusobno nadmeću za dostupne količine.
Globalne cijene hrane porasle su u aprilu na najviši nivo od 2023. godine, djelimično zbog sukoba na Bliskom istoku, prema Organizaciji za hranu i poljoprivredu.
U međuvremenu, posljedice sukoba natjerale su zemlje poput Filipina i Tajlanda da uvedu četverodnevnu radnu sedmicu i rad od kuće kako bi smanjile potrošnju goriva.
Geopolitički analitičar Arnaud Bertrand iz Kuala Lumpura rekao je za Middle East Eye da su cijene goriva na pumpama udvostručene od početka rata.
„Jedini razlog zbog kojeg nije došlo do otvorene pobune jeste to što vlada održava subvencionisanu donju granicu cijena, ali troškovi tih subvencija eksplodirali su i dugoročno su neodrživi“, rekao je Bertrand, dodajući da je „Malezija jedna od otpornijih država jer proizvodi naftu i ima druge najveće rezerve u jugoistočnoj Aziji“.
Chris Humphrey iz Poslovnog vijeća EU ASEAN izjavio je u nedavnom razgovoru za CNBC da kompanije u regionu već planiraju period nakon neposrednog šoka.
Rat će vjerovatno „ubrzati prelazak na solarnu, vjetro i geotermalnu energiju, kao i hidroenergiju širom regiona“, rekao je Humphrey.
„Sve vlade jugoistočne Azije apsolutno su posvećene toj strategiji u budućnosti.“
Za sada je, kako kaže Bertrand, „prioritet preživjeti“.
Međutim, dugoročne posljedice po američku moć mogle bi biti mnogo ozbiljnije.
Raspad slike o američkoj moći
Od početka rata predsjednik Filipina Ferdinand Marcos, donedavno jedan od najbližih saveznika Washingtona u regionu, počeo je slati signale približavanja Kini.
Region je također primijetio sve pesimističnije procjene koje dolaze iz američkih političkih krugova.
Robert Kagan, jedan od najpoznatijih američkih neokonzervativnih glasova i dugogodišnji zagovornik Izraela, upozorio je ranije ovog mjeseca da Washington ide prema „potpunom porazu“ u ratu protiv Irana, porazu koji se, kako kaže, „ne može ni popraviti ni ignorisati“.
Pišući za The Atlantic, Kagan je naveo da se šteta izazvana sukobom ne može poništiti.
„Neće biti povratka na stanje prije rata, niti konačne američke pobjede koja bi mogla izbrisati ili nadvladati nastalu štetu“, zaključio je.
U časopisu Foreign Affairs bivši američki ambasador u Izraelu Tom Pickering, koji je služio i kao podsekretar za politička pitanja u administraciji predsjednika Billa Clintona, tvrdio je da će Washington možda morati prihvatiti neku vrstu aranžmana sličnog prijedlozima Teherana u vezi sa Hormuškim moreuzom.
Trump vjeruje da SAD „drže sve karte i da mogu natjerati Teheran na kapitulaciju, uprkos mjesecima dokaza koji govore suprotno“, rekao je Pickering.
Na kraju je zaključio da bi SAD mogle biti prisiljene prihvatiti određenu vrstu „naknade“ za prolazak kroz moreuz.
„Ovaj rat razbio je ideju da američka moć, uprkos svim svojim manama, barem osigurava otvorene pomorske puteve i štiti vas ako ste saveznik“, zaključio je Bertrand za MEE.
