Uspješni poslovni ljudi koji često putuju Evropom ponekad se odlučuju na kupovinu privatnog aviona. No kada se nabavnoj cijeni pribroje troškovi održavanja i korištenja, riječ je o ulaganju koje se mjeri milionima eura. Marko Kozarić i Luka Milolović prepoznali su potencijal modela frakcijskog vlasništva nad avionima, već prisutnog na evropskom tržištu, te ga odlučili ponuditi i u Hrvatskoj.
Riječ je o modelu zajedničkog vlasništva u kojem više osoba ili firmi dijeli troškove nabavke i korištenja aviona, dok će operativno upravljanje preuzeti FlyTBMcro, firma koja je u procesu osnivanja. Potencijalnim klijentima nude mogućnost kupovine udjela u francuskom turbopropelerskom avionu Daher TBM 980.
Zašto je Daher TBM 980 optimalan izbor?
Milolović za Forbes Hrvatska objašnjava kako je riječ o optimalnom izboru za evropske uslove letenja. Avion ima dovoljan dolet za povezivanje Zagreba s Londonom, Parizom ili Istanbulom, a pritom kombinira ekonomičnost i fleksibilnost turbopropelerskog pogona s brzinom od 330 čvorova, usporedivom s brzinama nekih poslovnih mlažnjaka
Zahvaljujući mogućnosti slijetanja na piste kraće od 800 metara, može koristiti i manje aerodrome te tako izbjeći gužve i visoke takse velikih aerodroma. Opremljen je i naprednim sigurnosnim sistemom HomeSafe Autoland, koji u vanrednim situacijama omogućuje autonomno slijetanje. Drugim riječima – ako pilot bude onesposobljen pa nije sposoban upravljati avionom, avion može sam sletjeti na najbliži odgovarajući aerodrom. Tvornička oprema uključuje i Starlinkov satelitski internet.

FlyTBMcro preuzima cjelokupnu operativnu brigu o avionu, od koordinacije posade i planiranja održavanja do usklađenosti s propisima Evropske agencije za sigurnost vazdušnog saobraćaja (EASA) i korisničke podrške dostupne 24 sata dnevno.
Kupac može steći, naprimjer, polovinu ili četvrtinu vlasništva nad avionom. Uz početno ulaganje u vlasnički udio, plaća fiksne mjesečne ili kvartalne naknade te varijabilne troškove, poput goriva i održavanja, srazmjerno korištenju aviona.
Kozarić pojašnjava finansijsku konstrukciju modela. Vlasnički udjeli stječu se putem društva posebne namjene (SPV, engl. Special Purpose Vehicle), čime se nastoji zaštititi ulaganje i jasno razdvojiti vlasništvo nad avionom od operativnog poslovanja. Troškovi bi pritom trebali biti predvidljivi i transparentni zahvaljujući mjesečnim finansijskim izvještajima.
Prema njegovim riječima, kupovina aviona preko firme može donijeti i određene porezne pogodnosti, odnosno mogućnost priznavanja ulaganja kroz porezno dopuštene troškove.
Baza u Zadru, klijenti širom Evrope
Operativnu bazu planiraju uspostaviti u Zadru, gdje bi se obavljalo i održavanje aviona. Takav izbor nije slučajan. Kozarić je vlasnik zadarske firme Aero Standard, ovlaštenog servisera aviona Daher, što bi trebalo olakšati organizaciju održavanja i povećati dostupnost aviona. Dodatna je prednost što su rezervni dijelovi i tvornička podrška dostupni unutar Evrope.
Iako će operativno središte biti u Zadru, poslovni model zamišljen je regionalno i panevropski. FlyTBMcro prvenstveno cilja na poduzetnike i firme iz regije koji često putuju prema evropskim poslovnim središtima poput Pariza, Londona, Frankfurta, Ženeve i Nice.
Tržište privatnog zrakoplovstva u Hrvatskoj pritom je relativno malo. Broj aviona u direktnom privatnom vlasništvu fizičkih i pravnih osoba tradicionalno je malen, a uglavnom je riječ o manjim klipnim avionima (propelercima) te ponekom poslovnom mlažnjaku u vlasništvu velikih kompanija.



Pogledajte galeriju
Osnivači FlyTBMcro-a upravo u tome vide priliku za razvoj novog tržišnog segmenta. Smatraju da u Hrvatskoj postoji niz uspješnih poduzetnika koji imaju finansijske mogućnosti za privatno letenje, ali im kupovina cijelog aviona vrijednog četiri do pet miliona eura nije ekonomski opravdana. Frakcijsko vlasništvo omogućilo bi im pristup privatnom zrakoplovstvu uz znatno manji početni izdatak.
Šta ako više vlasnika želi letjeti istovremeno?
Jedno od ključnih pitanja takvog modela jest raspoloživost aviona. Svaki suvlasnik, ovisno o veličini svog udjela, imat će pravo na određeni broj zagarantovanih sati leta godišnje. Rezervacije će se obavljati putem FlyTBMcro-ova sistema za operativnu logistiku.
Ali, šta ako nekoliko suvlasnika poželi koristiti avion u isto vrijeme?
Kozarić i Milolović objašnjavaju kako je sistem rezervacija matematički optimiziran i temelji se na strogim pravilima kojima bi se trebali spriječiti sukobi u rasporedu korištenja.
Dugoročno rješenje ipak vide u širenju poslovanja na cijelu flotu aviona. U kasnijim fazama razvoja FlyTBMcro planira uvesti model nazvan Access to Fleet, koji bi vlasnicima omogućio korištenje drugog, identičnog ili ekvivalentnog aviona iz flote ako je onaj u kojem imaju udio već zauzet.
Projekt će, međutim, započeti s jednim avionom, za koji je najprije potrebno osigurati dovoljan broj suvlasnika. Poslovni plan potom predviđa postupeno povećanje flote, čime bi rasla i fleksibilnost sistema.
Šta nakon nekoliko godina?
Model predviđa i mogućnost izlaska iz vlasništva. Nakon pet godina suvlasnici će moći odlučiti žele li prodati avion i ostvariti povrat dijela uloženog kapitala kroz njegovu preostalu tržišnu vrijednost ili nastaviti saradnju sklapanjem ugovora na dodatnih pet godina.
Kako bi pokazao vlastitu finansijsku uključenost u projekt, FlyTBMcro planira uložiti pet posto kapitala u svako društvo posebne namjene (SPV) putem kojeg će se držati vlasništvo nad avionom.
Na taj bi način firma dijelila dio investicijskog rizika sa suvlasnicima, ali i imala direktan finansijski interes za učinkovito upravljanje troškovima održavanja te očuvanje što veće vrijednosti aviona tokom njegovog korištenja.
Bojan Bajgorić Šantić, Forbes Hrvatska




