Ni ljetni blockbuster, niti zabavan komad B trasha, film Davida Roberta Mitchella je ružan koliko je i glup.
Čini se da Hollywoodu svako toliko padne na pamet pomisao da potencijal prahistorijskih bića na filmu nije dovoljno iskorišten od prije sto godina snimljenog “Izgubljenog svijeta” naovamo, budući da od devedesetih naovamo više manje sva zarada od takvih filmova ide u smjeru “Jurassic Park/World” franšize, a ni ona sama nije u stanju približiti se kvalitetom izvornom filmu Stevena Spielberga.
Najnoviji pokušaj ulijetanja u dinosaurski žanr dolazi od producenta J. J.-a Abramsa, čovjeka kroz čije su ruke prošle franšize “Star Trek” i “Star Wars”, te redatelja Davida Roberta Mitchella koji je u prošlom desetljeću zasjao s efektim, premda u konačnici pretjerano hvaljenim hororom “It Follows”, da bi nakon toga simio samo još jedan film, zaboravljivi “Under the Silver Lake” iz 2018. godine.
Budući da je temelje modernog fiilma o dinosaurima udario Spielberg, kreativni tim iza “The End of Oak Street” pristupa svom uratku kao posveti ljetnog blockbustera osamdesetih kakve je upravo stari majstor popularizirao u vrijeme svoje najveće popularnosti. Smješten u stereotipno američko predgrađe 1982., Mitchellov film nadovezuje se tako na beskrajan lanac nostalgije za stilom tog minulog vremena i dječjim avanturama prošaranim nadnaravnim elementima koji su unazad deset godina popularizirani Netflixovom serijom “Stranger Things”.
Osnovna teza je klišej sam po sebi: tipična američka obitelj koju čine majka Denise s književnim ambicijama (Anne Hathaway u svom četvrtom filmu ove godine), otac Greg koji je primoran dostavljati pizze (Ewan McGregor) te djeca Audrey i Brian (Maisy Stella i Christian Convery) i nezaobilazni više-CGI-nego-ne pas Starbuck, živi naoko idealnim životom u pitoresknoj suburbiji sve dok se ne dogodi nešto katastrofalno i neobjašnjivo što njihovo sigurno predgrađe pretvori u smrtonosnu zonu.
Nema ničeg što je samo po sebi loše kad se film temelji na čvrsto ustoličenim tropama poput ove, no malo je nezgodno kad se njegov izlazak poklopi sa vrlo sličnim uratkom kakav je u ovom slučaju bio Netflixov “The Last House” objavljen samo tjedan dana ranije, pa vam se tijekom filma ne čini samo kao da ste sve to već gledali, nego i da samo takve stvari u zadnje vrijeme i gledate.
U slučaju obitelji iz Oak Streeta, nekim jedva objašnjenim djelovanjem kozmičkih sila, njihov cijeli kvart je preseljen u prapovijest i opsjedaju ga pernati i ini dinosauri i druga opasna bića iz davnina dok naši junaci uglavnom bježe od njih od kuće do kuće preko uredno pokošenih travnjaka. Naravno da od filma s takvom premisom ne treba očekivati bilo kakav realizam, ali izostanak osnovne logike cijelo nas vrijeme priječi da se s likovima i radnjom povežemo na iole ozbiljan način.
Tako, recimo, o kćeri Audrey prije “događaja” ne saznajemo praktički ništa osim da je fan Carla Sagana, ali to je sasvim dovoljno da rano u filmu dođe do zaključka da su na djelovanju nekakve crvotočine kroz koje je njihovo naselje prošlo i kako zasigurno postoje neki sasvim proizvoljni portali koji će ih moći vratiti u njihovo vrijeme – i gle čuda, zbilja je tako, koliko god glupo zvučalo.
Gledatelju ne preostaje ništa drugo nego da se prepusti u besmislenu jurnjavu pred krvoločnim zvijerima prošlosti. Ali i bezumna akcija funckionira onoliko koliko su visoki njezini ulozi, a gotovo svi Mitchellovi likovi su karakterno neprivlačni što te uloge smanjuje jednako koliko i izostanak logike. Tu nimalo ne pomaže činjenica da je redatelj/scenarist još i mnogo slabiji u pisanju dijaloga na čiju ćete neuvjerljivost često okretati očima i žaliti glumce kojima je zadana dužnost da ih ozbiljno pokušavaju izgovoriti. Kako bismo izbjegli spoilere, dodajmo samo i to da je sam završetak filma sklepan na jednako frustrirajući način i djeluje gotovo kao prevara gledatelja, što nikako ne pomaže ukupnom dojmu.
Svi oni željni spilbergovske znanstveno-fantastične nostalgije mogli bi se radije okrenuti pravoj stvari, budući da je sam Steven ove godine snimio sličan eksperiment s “Disclosure Day”. Premda je daleko od izvrsnog uratka, taj film ipak pokazuje koja je razlika između njegovog autorskog potpisa i ovakvih blijedih kopija koje samo gomilaju njegove elemente, ali ih ne povezuju u smislenu i emocionalno poentiranu cjelinu.
“The End of Oak Street”, ako već nije napravljen kao punokrvni ljetni blockbuster, imao je potencijal kao zabavni B-film, komad trasha srednjeg budžeta koji funkcionira kao praznoglava razbobriga za vruće dane sredine kolovoza. Ali nažalost, gledatelj je primoram promatrati kako od samog početka Mitchell vrijeđajući njegovu inteligenciju propušta priliku za prilikom i na koncu nas ostavlja s glupim i ružnim filmom koji nije bio vrijedan njegovog vremena i novca.
Ocjena: 5/10
(Warner Bros. Pictures, 2026.)
