Glumac, kulturni radnik, akcijaš, inicijator gradnje i prvi direktor Doma kulture u Brčkom, Dragomir Pajić – Pajkan ostao je upamćen kao jedna od upečatljivijih ličnosti kulturnog života Brčkog. Šira jugoslavenska javnost upoznala ga je kao Nikoletinu Bursaća, a životni put, nakon nepravedne optužbe i sudskog procesa koji su njegovi savremenici smatrali iskonstruisanim, odveo ga je daleko od rodnog kraja.
Dragomir Pajić, među Brčacima poznatiji kao Pajkan, rođen je 1943. godine u okolini Brčkog tačnije u selu “Popovo polje”. Iako je njegov život kasnije obilježilo mnogo više od glume, jedno ime ostalo je neraskidivo vezano za njega Nikoletina Bursać.
Tokom 1964. godine, prema motivima iz djela jednog od najznačajnijih književnika tog vremena, Branka Ćopića, sniman je film „Nikoletina Bursać“. Za glavnu ulogu izabran je upravo mladi Pajić, koji je u vrijeme snimanja bio student Pravnog fakulteta u Beogradu.
On je bio član Saveza komunista, još iz srednjoškolskih dana, bio je, inače, nešto manje od 2 godine stariji od mene (1943.godište, rodom iz sela Popovo Polje, kod Brčkog). Nevjerovatno bio privržen Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji, ali i svom užem zavičaju. Bio je prekaljeni akcijaš. One godine kada ću se ja boriti za život u bolnici (1963), on će biti komandant brčanske brigade na Saveznoj radnoj akciji, mislim na izgradnji autoputa u Srbiji. Dolazi do teške tragedije, zemljotresa u Skoplju i jedan od najzapaženijih medijskih događaja, tada biće vijest da je formirana jugoslovenska brigada od najboljih brigadira sa svih akcija, koja je upućena u Skoplje, kao prva pomoć nastradalom gradu. Komadant te jugoslovenske brigade, jedine takve zabilježene na omladinskim radnim akcijama, bio je Dragomir Pajić- Pajo. U filmu „Skoplje 63“ autora Veljka Bulajića, ova brigada, a time i njen komandant Pajo, praktično, igraju glavnu ulogu.. Ta nenadana uloga otvoriće mu kasnije, vrata filma.
I pored svega ovoga Pajo je, u skoro svim razgovorima koji su na bilo koji način bili vezani za politiku, pokazivao raskošnu netalentiranost i nepoznavanje osnovnih premisa politike. Jednostavno, nije ga to interesovalo. On je, ne samo facom, već i određenim ponašanjem podsjećao na Ćopićevog junaka Nikoletinu Bursaća.
Iza sebe je već imao sedam godina amaterskog glumačkog iskustva i nekoliko nagrada, ali je do uloge koja će ga obilježiti došao gotovo slučajno.
Režiser Branko Bauer objavio je u „Večernjim novostima“ oglas kojim je tražio glumca za lik Nikoletine Bursaća. Pajić je odlučio okušati sreću i poslao svoju fotografiju. Već narednog dana uslijedio je Bauerov poziv na probno snimanje.
Probe su trajale petnaestak dana. Nakon njih odluka je donesena Nikoletina će biti Dragomir Pajić Pajkan.
Film je sniman u okolini Bihaća, a njegovo nastajanje izazvalo je veliku pažnju tadašnje javnosti. Pajić je tako iz studentskih i amaterskih glumačkih krugova dospio pred filmsku publiku širom tadašnje Jugoslavije.
Vriijeme kada je kultura u Brčkom bila događaj
Ipak, za Brčko je Pajićeva uloga bila mnogo veća od one koju je odigrao pred filmskim kamerama.
Kao inicijator gradnje i prvi direktor Doma kulture u Brčkom, ostavio je dubok trag u kulturnom životu grada. Starije generacije Brčaka i danas se sjećaju perioda u kojem je, kako kažu, grad kulturno „cvjetao“.
Pajkan je u Brčko dovodio renomirane muzičke grupe i izvođače koji bi svega nekoliko dana ranije nastupali u Beogradu. Brčko je tako, umjesto kulturne periferije, postajalo mjesto u kojem su se mogli pratiti tadašnji jugoslavenski, ali i međunarodni kulturni i muzički tokovi.
Uz njegov rad vežu se i razvoj kinoprikazivačke djelatnosti te vrijeme kada su neki od najznačajnijih filmskih naslova veoma brzo stizali pred brčansku publiku. Tu su bile i brojne kulturne manifestacije i programi, među kojima se pamte i „Mladi graditelji“.
Generacijama koje su tada živjele u Brčkom sve je to možda djelovalo uobičajeno. Tek s vremenske distance postalo je jasnije koliko je takav pristup bio neuobičajen i ambiciozan za jednu lokalnu sredinu.
Pajkan je, zapravo, bio kulturna avangarda svog vremena.
Njegovi savremenici danas podsjećaju da je teško pronaći period u posljednjih pola stoljeća u kojem je jedna osoba uspjela organizovati i pokrenuti toliko različitih kulturnih sadržaja u Brčkom kao Dragomir Pajić.
Život čovjeka koji je donosio film, muziku i kulturne događaje u svoj grad, međutim, dobio je mnogo teži nastavak.
Pajić je bio optužen, a potom i osuđen u sudskom procesu za koji su njegovi savremenici i ljudi koji su ga poznavali tvrdili da je bio iskonstruisan i nepravedan. Njegov životni put na kraju ga je odveo izvan zemlje.
Iza hapšenja Dragomira Pajića – Pajkana, umjetnika, glumca i jednog od najzaslužnijih ljudi za razvoj kulturnog života Brčkog, prema kasnijim saznanjima, stajao je namješten i unaprijed konstruisan slučaj tadašnje Službe državne bezbjednosti. Pajić je krajem 1976. ili početkom 1977. godine uhapšen pod teškim optužbama za „neprijateljsko djelovanje“, „djelovanje protiv ustavnog poretka“ i navodnu „četničku aktivnost“ – optužbama koje su bile potpuno nespojive s njegovim dotadašnjim životom, karakterom i djelovanjem.
Kao „krunski dokaz“ protiv Pajića poslužio je navodni četnički propagandni materijal pronađen u njegovoj kancelariji u Domu kulture. Međutim, prema kasnijim saznanjima, taj dokaz bio je podmetnut. Posebno je indikativno da prilikom hapšenja nije izvršena uobičajena premetačina kancelarije, već su operativci odmah posegnuli za određenom ladicom njegovog radnog stola i iz nje izvadili sporni materijal. Godinama kasnije pojavilo se i svjedočenje da je operativac koji je učestvovao u akciji navodno priznao da je upravo on prethodno podmetnuo taj dokaz.
Pajić je potom odveden u Tuzlu, gdje mu je suđeno, daleko od Brčkog u kojem je uživao veliku popularnost. Od prvobitnih teških kvalifikacija i priče o „zavjeri“ i „organizovanoj grupi“, na kraju je ostao samo Pajić. Osuđen je na približno tri do četiri godine zatvora, dok su tokom procesa korištene i navodne njegove pogrdne izjave o Josipu Brozu Titu.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da Pajić nije bio politički ideolog niti čovjek poznat po političkom djelovanju. Bio je prije svega umjetnik, glumac, akcijaš i kulturni radnik, čovjek koji je svoje znanje, energiju i veliki dio života posvetio Domu kulture i razvoju kulturnog života Brčkog. Prema kasnijim saznanjima o okolnostima njegovog hapšenja i procesa, Pajić je tako postao žrtva montiranog slučaja koji mu je razorio ugled, porodicu i život koji je godinama gradio.
Preminuo je u Kanadi, daleko od Brčkog kojem je posvetio jedan od najznačajnijih dijelova svog života.
Iza njega su, međutim, ostala sjećanja.
Ostao je filmski Nikoletina. Ostale su predstave, koncerti, kino, Dom kulture i priče generacija koje pamte vrijeme kada je Brčko, zahvaljujući njegovoj energiji i viziji, živjelo kulturnim životom kakav je za jedan grad njegove veličine bio izuzetan.
Jedno od takvih sjećanja veže se i za njegove predstave u Ražljevu. Neki ljudi koji pamte iz Popovog Polja prisjećaju se upravo tih vremena i Pajkanovih predstava riječima:
„Sjećam se njegovih predstava u Ražljevu. Pokoj mu duši i carstvo nebesko.“
Dragomir Pajić – Pajkan tako je ostao mnogo više od glavnog glumca jednog filma snimljenog prije više od šest decenija.
Za filmsku publiku bio je Nikoletina Bursać.
Za Brčko je bio Pajkan – čovjek koji je vjerovao da jedan grad može i mora imati veliki kulturni život.
Danas u Brčkom nismo sigurni ni da njegovo veliko ime i prezime nosi ijedna ulica. A možda bi najpravedniji odgovor na sve nepravde koje su mu nanesene bio da Dom kulture u Brčkom ponese ime Dragomira Pajića – Pajkana. Bio bi to ne samo čin ispravljanja historijske nepravde prema čovjeku kojem su razoreni ugled i život, nego i trajno sjećanje na jednog od ljudi koji su postavljali temelje kulturnog života Brčkog. Dom kojem je Pajić posvetio sebe nosio bi ime čovjeka koji je svojim radom i vizijom pomogao da taj isti Dom postane jedan od simbola kulture grada.
