Sicanje, poznato i kao bocanje, tradicionalan je običaj tetoviranja kože koji se prakticirao u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Tetovaže su najčešće radile majke, bake i starije žene, uglavnom djevojčicama, ali i dječacima. Motivi su bili križevi, grančice, kola i drugi simboli karakteristični za određeni kraj. Prema predaji, cilj tih tetovaža bio je očuvanje identiteta i zaštita djece od poturčivanja tijekom osmanskog razdoblja, zbog čega su se često radile na vidljivim dijelovima tijela poput ruku i prsa.
Križići po rukama
Mlada umjetnica Karmen Maros kaže kako je prvi put za sicanje čula upravo od svoje majke, na početku svog umjetničkog izražavanja kroz crtanje tetovaža. “Željela je tetovažu koju je imala njezina baka, ali posjedovala je samo jednu fotografiju moje prabake, i to vrlo loše kvalitete. Nije ni znala kako se ta vrsta tetoviranja zapravo zove, već mi ju je samo opisivala kao križiće po rukama. Upravo me ta priča potaknula da istražujem više o sicanju i njegovu značenju – ispričala je za Večernji.ba Maros. Dodaje kako su je dodatno potaknule žene iz njezina okružja koje su u tetovaži njezine majke prepoznale uspomene na vlastite obitelji. “Mamine prijateljice i poznanice prisjetile su se tetovaža svojih majki, baka, pa čak i očeva i djedova. Kod mnogih se pojavila želja da istetoviraju iste simbole u znak sjećanja na svoje pretke i održavanja svoje tradicije”, kaže. Posebnu emociju, ističe, nosi upravo priča njezine obitelji. “Najveća inspiracija bila mi je upravo priča moje prabake i njezine tetovaže koje su poslije poželjele nositi moja majka i sestre. Kroz to sam shvatila da sicanje nije samo ukras na koži nego uspomena, identitet i povezanost s precima”, govori za Večernjak. Nakon prvog susreta sa sicanjem počela je detaljnije istraživati povijest i simboliku ove tradicije, posebno njezinu povezanost s vjerom. “Zanimalo me je kako je ta tradicija nastala i zašto su se najčešće tetovirali križevi i drugi kršćanski simboli. Kroz istraživanje sam shvatila da sicanje nije bilo samo ukras nego i način očuvanja vjere, identiteta i tradicije tijekom teških povijesnih razdoblja”, objašnjava. Iako danas sicanje više nema isto značenje kao nekada, smatra kako je važno da mladi znaju što ono predstavlja. “Neka se tetovira tko želi, ali i oni koji ne žele, barem bi trebali znati da je to dio naše kulturne baštine te da su upravo te tetovaže i naše bake, koje su se dosjetile obilježiti svoju djecu na takav način, pomogle očuvati vjeru i svoje potomstvo na ovom području”, kazala je Maros. Kako ističe, danas sicanje više predstavlja uspomenu na pretke i znak poštovanja prema vlastitoj tradiciji.
Ovaj članak u cijelosti, i niz drugih vrhunskih reportaža, intervjua, analiza… pronađite svakog dana, osim nedjelje, u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH
