Dok mi se stomak okreće kao talasi koji zapljuskuju obale Novog Zelanda u filmu KlavirŽao mi je tog klavira koji je, nažalost vlažan, kao višak, prkoseći vremenu i životu, ostao stajati na obali.
Danas, kada istina nije ni u filmovima, a kamoli u životu, skloni smo lagati brzinom svjetlosti.
U “vidimo se”, “čujem se”. Šaljemo slike koje znače hiljadu riječi i živimo od djelića emocija.
Siromašni srcem, rastemo i živimo u stalnoj komunikaciji, postajemo bezduhovne pisaće mašine novog doba.
Ako naša duša nestane, nećemo se moći pokajati posljednjim dahom i spasiti sebe i cijeli svijet.
Shvaćam da svi žele spasiti svijet, samo da ne skinu zimnicu za ljeto i ne skuvaju ručak od sedam sljedova za širu porodicu, koja budno motri da li sam domaće rezance isjekao dovoljno tanko nožem koji mi je baka ostavila i odnela na pijacu u mesar da ga oštrim. Sam sam naučio da ga naoštrim i mogu vam reći da sam zadovoljan.
Ohrabren mojim uspehom kao kuvara, odlučio sam da vam svakog dana otvoreno kažem: Još uvijek te volim i još uvijek me nerviraš!
Za spas duše, današnja pjesma Aleluja u grupnom nastupu Pentatonix.
Amen!
