Povod za intervju s redateljicom Čejen Černić Čanak je njeno večerašnje gostovanje u Etnografskom muzeju gdje će nakon projekcije filma ‘Zečji nasip’ u sklopu programa ‘Budi novi svijet’ sudjelovati u razgovoru s publikom koji moderira Danijela Stanojević, producentica i umjetnička direktorica Ženskog filmskog festivala.
Redateljica Čejen Černić Čanak rođena je 1982. u Osijeku, gdje se u srednjoškolskoj dobi, 1997. godine pridružila Kino klubu Mursa. Za svoje amaterske filmove nagrađena je na nekoliko festivala neprofesijskog filma. Pohađala je Factumovu radionicu dokumentarnog filma na Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu, gdje je napravila svoj prvi dokumentarni film “Il Postino”. Diplomirala je filmsku i TV režiju na ADU u Zagrebu. U profesionalnoj karijeri režirala je kratkometražne igrane i dokumentarne filmove. Od 2007. godine radi kao asistentica na igranim filmovima i serijama, dokumentarnom i animiranom filmu i kao suradnica na plesnim predstavama, režirala je kratki animirani film “Cura” koja je voljela bajke 2013. godine, a za dugometražni prvijenac “Uzbuna na Zelenom vrhu” osvojila je Brezu, nagradu za debitanticu Pula Film Festivala 2017. godine. Od svoje premijere na Berlinskom filmskom festivalu 2025. do danas, “Zečji nasip” prikazan je na oko 70 festivala diljem svijeta, dobio je i petnaestak nagrada, a prava prikazivanja otkupilo je više zemalja.
Rad s mladima je okosnica vašeg redateljskog rada, koliko sam uspjela uhvatiti vaš rad u posljednjih desetak godina. Kako su mladi u fokusu vaših tema, je li to rezultat škole ili specijaliziranog treninga ili je sasvim drugačije došlo do vaše motivacije za teme bliske djeci i mladima?
Čejen Černić Čanak: I “Uzbuna na Zelenom Vrhu” i “Zečji nasip” su spletom okolnosti pronašli mene. Konkretnije, oba filma mi je ponudila producentica Ankica Jurić Tilić, u oba sam se zaljubila i pristala. Između ta dva filma napravila sam i neke kratke filmove za djecu, vodila dječje radionice itd., jer zapravo jako volim rad s djecom i s mladima i tu se nekako osjećam “doma” i imam osjećaj da mogu dati doprinos koji će nekome služiti. Nisam se službeno educirala za rad s djecom, ali sam dosta vremena provela gledajući rad dramskih pedagoga u ZKM-ovom učilištu i drugim dramskih skupinama, što mi je svakako pomoglo i otvorilo vidike.
Ključ je u izgradnji međusobnog povjerenja. Moja je odgovornost da glumcima stvorim siguran prostor, te da ih strpljivo gledam, slušam i osluškujem, pa na temelju toga pronađem onaj mali osobni ključ za svakoga od njih.
Nakon dječjeg filma “Uzbuna na Zelenom Vrhu” u kojem su protagonisti osnovnoškolci, “Zečji nasip” donosi priču o maturantima, mladim punoljetnim osobama ili onima koji će to taman postati. Zanimljiva je krnološka udaljenost te dvije dobi protagonista i samih filmova. Uzmemo li da su junaci “Uzbune” imali 12 godina, nakon 7-8 godina radite s generacijom koja upravo izlazi iz teen godina. Zapravo kao da radite na istoj dobnoj distanci cijelo vrijeme, pa me zanima jeste li i vi to tako doživjeli?
Čejen Černić Čanak: Baš zanimljivo zapažanje. Moram priznati da to nisam percipirala na taj način, a nadam se da me takav ritam neće nastaviti pratiti, budući da su u mom idućem filmu protagonisti u srednjim tridesetim godinama – što bi značilo da ću ga snimati tek za petnaestak godina, a to ne bi bilo baš dobro ha, ha, ha. Ta dobna distanca zapravo je samo rezultat spleta okolnosti u kojima nekoliko godina nismo uspijevali zatvoriti financijsku konstrukciju za snimanje filma, inicijalno nije bilo u planu da se dogodi tolika razlika između dva filma.
Znači novi film je u pripremi?
Čejen Černić Čanak: Pripremam novi film koji je trenutno u fazi pisanja, za sada nosi naslov “Maja je lagala”.
Tolerancija za mnoge može značiti „neka to rade u svoja četiri zida”, a znači li to i pravo prihvaćenje? Apsolutno ne.
Film “Zečji nasip” bio je u prošlogodišnjoj konkurenciji Generations Berlinskog filmskog festivala, radi se o filmovima za mlade i tu je bilo 40 filmova u konkurenciji. Možete li nam dočarati malo festivalsku atmosferu? U konkurenciji su bili filmovi iz cijelog svijeta, jeste li pogledali neke?
Čejen Černić Čanak: Program Generation je podijeljen na dvije sekcije; filmove za djecu (KPlus) i filmove za mlade (14Plus), te na kratke i duge filmove unutar sekcija. Iz naše selekcije uspjela sam pogledati samo jedan film, jer smo imali dosta obaveza vezanih uz projekcije “Zečjeg nasipa” (bilo ih je ukupno šest). Berlinale je stvarno značajan festival i to se osjeti u svakom smislu tog iskustva. Mi smo se nadali da će film biti lijepo primljen, ali dobili smo više nego smo očekivali, jer je publika zaista razumjela i osjetila film, ljudi su baš imali potrebu razgovarati s nama ili samo podijeliti svoje dojmove i taj direktni i živi kontakt je neprocjenjiv. Nakon Berlina sam dosta putovala i na druge festivale i baš me svaki put dirnu reakcije ljudi s kojima film rezonira. Upravo dok ovo pišem primila sam poruku jedne gledateljice koja ga je nedavno vidjela u Marseilleu. Ono čemu se nadam jest da će nam festivalski rezultati “Zečjeg nasipa” ipak skratiti vrijeme, točnije godine, zatvaranja financijske konstrukcije – to bi bilo lijepo.
Vjerovali ili ne, ako ste dečko s dugom kosom, možete subotom uvečer, u 2026. godini, doživjeti da vam doleti homofobni komentar dok hodate Zagrebom samo zato što imate dugu kosu. Ili ako ste tinejdžerica s crvenom kosom možete doživjeti da vas vršnjaci pitaju jeste li komunistkinja zato što ste se ofarbali u crveno!
Ponovo se vraćam na tu generacijsku distancu i kako postižete da ju s lakoćom premostite?
Čejen Černić Čanak: I za “Uzbunu” i za “Zečji nasip” s glumcima sam radila višemjesečne probe, koje su za mene osobno baš neophodan dio nastajanja filma. Ključ je u izgradnji međusobnog povjerenja. Moja je odgovornost da glumcima stvorim siguran prostor, te da ih strpljivo gledam, slušam i osluškujem, pa na temelju toga pronađem onaj mali osobni ključ za svakoga od njih. Ja baš uživam u tim procesima, to mi je baš kao neko predivno kreativno igralište. Kad smo bili u pripremama za “Zečji nasip” bilo je smiješno shvatiti da se značenje pojedinih riječi promijenilo u odnosu na moju generaciju, pa smo nekoliko puta bili u nesporazumu dok nismo utvrdili da govorimo istim rječnikom, ali različitim jezikom. Dosta sam se konzultirala s mladima koji sudjeluju u filmu jer mi je bilo važno da budemo generacijski što autentičniji.
Tema “Zečjeg nasipa” je zabranjena ljubav, radi se o homoseksualnosti koja ne bi trebala biti toliko velika tabu tema kao što jest, s obzirom da se tolerancija ipak razvija i da se osuđivanje nečije intime i vlastitog izbora ipak nekako uvukla u stavove većine, barem deklarativno. Čini li vam se da je njihovo etiketiranje i dalje stav većine, ili je ipak u pitanju glasnija manjina?
Čejen Černić Čanak: Je, tema je svakako zabranjena homoseksualna ljubav, ali to je prije svega film o ljudima, o ljudskim potrebama, osobinama i emocijama s kojima se svi možemo na određeni način povezati. Jedna od mojih namjera je bila da onima koji ne prihvaćaju i ne razumiju homoseksualnost, približim temu kroz tu prizmu. Što se tiče prihvaćenosti, rekla bih da je velika razlika između teorije i prakse, odnosno stvarnog života. Zbog čega u javnom prostoru hrvatskih gradova ne viđamo homoseksualne parove koji se ponašaju slobodno u iskazivanju svoje ljubavi kao heteroseksualni parovi, ako to više nije tabu? Zbog čega su mnogi homoseksualci odselili u druge zemlje gdje žive sa svojim partnerima bez da njihove obitelji u Hrvatskoj to znaju? Zbog čega mnogi roditelji ne prihvaćaju činjenicu da im je dijete gej? Da, tolerancija za mnoge može značiti „neka to rade u svoja četiri zida”, a znači li to i pravo prihvaćenje? Apsolutno ne. Nije li to je kao da kažemo treba li i dalje govoriti o poziciji žene u društvu, kada su žene već odavno stekle mnoga prava? Jedna od čestih osobina nas ljudi je licemjerje – jer neke „drugačijitosti” su nam prihvatljivije od nekih drugih. To je također jedna od tema kojom se bavi film. Kada sam ušla u fazu ozbiljnih priprema za snimanje, postalo mi je jasno koliko smo daleko od normalizacije istospolne ljubavi.
Počevši od audicija na kojima su mladi ljudi odustajali kada bi čuli temu filma (čak i djevojke, iako ni jedan ženski lik nije gej) ili recimo činjenice da smo skrivali temu filma kod pregovaranja nekih lokacija na kojima smo snimali – jer inače ne bi dobili dozvolu. Mladi glumci su se naslušali raznih komentara od sebi poznatih ljudi kada su rekli da igraju gej mladiće; od gađenja do zastrašivanja da će si uništiti karijere. Kada je film izašao van, neki su ljudi su po prvi puta vidjeli dva muškarca koja se ljube… Vjerovali ili ne, ako ste dečko s dugom kosom, možete subotom uvečer, u 2026. godini, doživjeti da vam doleti homofobni komentar dok hodate Zagrebom samo zato što imate dugu kosu. Ili ako ste tinejdžerica s crvenom kosom možete doživjeti da vas vršnjaci pitaju jeste li komunistkinja zato što ste se ofarbali u crveno! Budući da svjedočimo porastu neofašizama, boljim se da će tema zabranjene istospolne ljubavi (kao i mnoga druga ljudska prava) još dugo biti itekako aktualna. Zato je važno kontinuirano educirati, voditi dijalog s mladima i ne podrazumijevati da je svima jasno ako je nama jasno. Nadam se da će nove generacije redateljica i redatelja u Hrvatskoj nastaviti snimati queer filmove.
Film je pun velikih kontrasta ali i snažnih poveznica s prirodom. Koliko je bilo izazovno naći lokacije, pravo svjetlo i perspektivu za ispričati priču “Zečji nasip”?
Čejen Černić Čanak: Odgovor je vrlo prizeman. Imali smo jako ograničen budžet, trebalo nam je selo i rijeka dovoljno blizu Zagreba da se možemo svaki dan voziti na set i natrag. Ali što se tiče vizualnog rukopisa filma, meni je bilo baš jako važno da ga snima Marko Brdar, direktor fotografije sa zaista jedinstvenim senzibilitetom. Zbog načina na koji smo snimali (kamera iz ruke konstantno blizu glavnim glumcima), Brdar je s nama proveo na probama zadnja dva do tri mjeseca prije snimanja kako bi izgradio odnos s glumcima i kako bi proces na snimanju išao što glađe. I Brdar i ja naginjemo naturalizmu pa nam je odmah bilo jasno što nam je u filmu i na koji način važno prikazati. Vizualnom aspektu itekako su doprinijele scenografkinja Tajana Čanić Stanković i kostimografkinja Selena Orb.
Što sam starija to mi postaje jasnije koliko je predivno biti žena, stvarati kao žena, osjećati kao žena, razmišljati kao žena i funkcionirati kao žena – sve ono što sam kao mlađa pokušavala potisnuti ili umanjiti smatrajući to svojim slabostima, dok sam se istovremeno pokušavala definirati na “muške načine”.
Koliko je bilo potrebno adaptirati Tomislavov scenarij pri realizaciji?
Čejen Černić Čanak: Scenarij je zapravo trebalo “pomladiti”, Zajec ga je napisao desetak godina prije nego smo ušli u snimanje i jednostavno se kontekst vremena promijenio. Predao mi ga je s punim povjerenjem I na tome sam mu zaista zahvalna. Na scenarij gledam kao na živo tkivo koje se mijenja kroz različite faze nastajanja filma. Naravno, bilo je važno imati čvrsti okvir kojeg je Zajec prethodno postavio, da bi se uopće mogli “igrati” na probama. Dosta scena koje smo izgradili kroz improvizacije pronašlo je svoje mjesto u filmu. Tomislav je bio zaista otvoren prema mojim promjenama, a meni je pak bilo jako važno da na kraju bude zadovoljan onime što gleda na platnu, te da opravdam dobiveno povjerenje.
Možete li reći da ste usamljeni, obzirom da žena, redateljica dugometražnih igranih filmova, pogotovo kod nas, nema mnogo?
Čejen Černić Čanak: Na prošlogodišnjem Pula Film Festivalu, od svih kolega u nacionalnoj dugometražnoj selekciji, ja sam bila jedina žena i to mi je bilo baš zastrašujuće i poražavajuće. Ono što smatram svojom velikom srećom jest to što je moja producentica – žena i to ne bilo koja, nego Ankica Jurić Tilić s kojom surađujem sad već godinama. Ona mi je baš velika podrška i to je često onaj tip podrške kakav mogu dati samo žene ženama.
Primjećujete li da dolazi nova generacija u kojoj je zastupljenost redateljica ipak značajno porasla, ali pomaka ima. Koje bi bile vaše ohrabrujuće i upozoravajuće riječi kolegicama redateljicama?
Čejen Černić Čanak: Kada sam ja bila studentica, jedina redateljica koja je iza sebe imala dugometražni igrani film (odnosno filmove) bila je Snježana Tribuson. U zadnjih dvadesetak godina, svega je desetak žena snimilo 1-2 dugometražna filma, što je dosta loša statistika. Ali stvari se pomalo mijenjaju na bolje, pa se nadam da ćemo, kroz idućih desetak godina svjedočiti izvrsnim filmovima mlađih kolegica. Ne smijemo zanemariti ni porast broja producentica, što je također jako važno. Nešto ohrabrujuće, nešto upozoravajuće? Ono što je u našem poslu jedna od ključnih stvari jest naoboružati se strpljenjem (što nema veze sa spolom ni rodom), jer je financiranje dugometražnog filma uvijek višegodišnji proces . Treba se pripremiti na padanja na natječajima i to vrijeme čekanja, pogotovo kad si mlad, ne smatrati izgubljenim, jer se u tom čekanju dogodi određeno osobno sazrijevanje – što je uvijek dobitak. Iako imam još puno posla na tom polju, što sam starija to mi postaje jasnije koliko je predivno biti žena, stvarati kao žena, osjećati kao žena, razmišljati kao žena i funkcionirati kao žena – sve ono što sam kao mlađa pokušavala potisnuti ili umanjiti smatrajući to svojim slabostima, dok sam se istovremeno pokušavala definirati na “muške načine”. To su neki transgeneracijski narativi koji su duboko ukorijenjeni i njih se trebamo baš svjesno oslobađati. Svakoj ženi koja je upoznata s vlastitom snagom, važno je da osnaži druge žene oko sebe – jer zna da je to jedan od najvažnijih ključeva za promjenu.
